IZBORI ILI BOJKOT? Milan Antonijević - Boj ili bojkot

Politikolog, Predavač na Webster Univerzitetu

Vreme čitanja: 4 minuta

Bojkot izbora ima smisla u dva slučaja. U prvom, stranoj sili se daje izgovor za snažan pritisak na vlast. U drugom, bojkotom se pokazuje vojsci i policiji da je ubedljiva većina naroda protiv vlade koja im komanduje, pa bi bezuslovna odanost mogla voditi u ozbiljne rizike.

Brukingsov stručnjak Metju Frenkel je istraživao 171 slučaj bojkota glasanja u raznim državama od 1990. do 2009. U samo 4% slučajeva bojkot je doneo nekakvu dobit opoziciji, uglavnom u pogledu izbornih uslova. Međutim, zaključio je i da pretnja bojkotom ima daleko veće šanse da primora režim na nekakve ustupke nego stvarno sprovođenje bojkota.

Bojkot izbora ima smisla u dva slučaja. U prvom, stranoj sili se daje izgovor za snažan pritisak na vlast. Čak i ako je vlast legalna, legitimna i demokratska, politiku spoljne sile prevashodno određuju njeni interesi koji ne moraju uvek ići u prilog demokratskim vrednostima. Tako su kosovski Albanci upornim bojkotom srpskih izbora uspešno davali izgovor za spoljni upliv u kosovski problem. Slično, katalonski unionisti su bojkotom referenduma o nezavisnosti opravdali kako dejstvo španske države protiv otcepljenja Katalonije, tako i međunarodnu pasivnost. Sa druge strane, kada spoljne sile podržavaju vladu, bojkot samo delegitimiše i skrajnjava opoziciju. Na primer, iako su Makedonci većinom bojkotovali referendum o promeni imena države, promena je usvojena. Takođe, iako je Savet Evrope iskazao sumnju u legitimitet ovogodišnjih lokalnih izbora u Albaniji zbog uspelog bojkota opozicije, SAD i EU su priznale rezultate.

U drugom slučaju, bojkotom se pokazuje vojsci i policiji da je ubedljiva većina naroda protiv vlade koja im komanduje, pa bi bezuslovna odanost mogla voditi u ozbiljne rizike. Tako je DOS odbio da ide u drugi krug predsedničkih izbora 2000. godine, ali tek nakon što je dostignuta kritična masa aktivne društvene podrške opoziciji. Podrška se ogledala u izbornim rezultatima prvog kruga izbora i masovnosti demonstracija. Vojska i policija bi se lakše sukobile sa manjim brojem agresivnih demonstranata, ali su pred pretnjom masovnih sukoba postale prijemčivije za tajne pregovore sa opozicijom oko očuvanja sopstvenih pozicija u okviru mirne promene vlasti. Sa druge strane, kao što su protesti „1 od 5 miliona“ pokazali, vlast može bezbedno ignorisati mali broj mirnih demonstranata.

Očigledno je da srpska opozicija ne uživa ni podršku spolja ni dovoljnu podršku iznutra. Samim tim, bojkot je unapred osuđen na propast, pa se postavlja pitanje zbog čega deo opozicije smatra da je baš bojkot ispravan put. Posebno kad se uzme u obzir spremnost drugog dela opozicije da učestvuje u izborima i tako ih legitimiše kao demokratske. Uobičajene žalbe opozicije na zatvorenost medija i izborne manipulacije nužno nameću podsećanje i poređenje: da li je Miloševićeva vlast (ili bilo koja druga slična vlast) dozvolila otvorene medije i fer izborne uslove pre svog poraza? Nije. Dakle, polazna pretpostavka je da vlast neće dozvoliti slobodnije medije niti fer izbore ako na to ne bude nekako naterana. Uobičajeni put je spoljni pritisak. Zatim, ali češće i paralelno sa tim, dolazi do rasta unutrašnjeg pritiska kroz omasovljenje aktivnih opoziciono nastrojenih građana. Prema istraživanju BIRODI-ja, Savez za Srbiju ima 10% podrške, dok apstinenata ima skoro 20%. Zato se može očekivati da će EU i SAD u suštini prihvatiti izborne rezultate bez obzira na bojkot Saveza za Srbiju. U tim okolnostima vojska i policija nemaju izbora nego da budu odani postojećoj vlasti, sve i kad bi njihovi redovi vrveli od kadrova privrženih demokratskim vrednostima ili ogorčenih zbog kosovske politike trenutne vlasti.

Čemu onda bojkot? Bojkot naprosto služi za prikrivanje nesposobnosti opozicije da dospe do građana i da stekne njihovo poverenje. Kakvi god da budu rezultati eventualnog bojkota, bojkotujuća opozicija će nužno smanjivati broj realnih apstinenata kako bi ostatak prikazivala kao svoje glasače koji su „poslušali“ i bojkotovali. Takođe, opozicija će sve izjave zapadnih političara o bojkotu pokušati da prikaže kao pritisak na SNS i, posledično, podršku sebi. Sva ova jalova politika neće biti ništa drugo do nastavak dosadašnje višegodišnje politike negativne kampanje koja ne daje rezultate.

„Strategija“ Saveza za Srbiju se svodi na čekanje tačke pucanja sistema i akumulacije očajnih pojedinaca u agresivni opozicioni talas. Ova strategija može biti pogubna, jer situacija može otići u suprotnom smeru. Bojkot može Vučiću dati skupštinsku većinu za promenu ustava ka predsedničkom sistemu. Uz neki izgovor čak može i uvesti takve promene koje će Srbiju suštinski približiti Mađarskoj, Poljskoj ili čak i Belorusiji i sličnim autoritarnim sistemima. EU i SAD bi mogli teatralno osuditi takvo kretanje, ali suštinski je teško očekivati političku volju za bilo kakvom konkretnom kontrareakcijom u okolnostima kada se EU i sama bori sa nedemokratskim talasima u svojim okvirima, dok se SAD pripremaju za novi Trampov mandat.

Umesto bojkota, ili barem zajedno sa bojkotom, Savez za Srbiju mora ponuditi pozitivan, konkretan, izvodljiv i uverljiv plan borbenog puta za slamanje autokratskih tendencija i uspostavu proklamovanih demokratskih vrednosti. O tom planu sam detaljnije pisao, a svodi se na ustavni i zakonski put kojim bi se izašlo na referendum o promeni izbornog sistema. Prelaskom na većinski izborni sistem bi se slomila Vučićeva partokratija, ali i sve buduće partokratije raznih vučića koji se kriju u opoziciji. Problem je u tome što opozicija nije spremna da plati cenu za takvu strategiju, jer bi cena bila odricanje od partokratije. U proteklih pola godine sam imao priliku da razgovaram sa nekoliko osoba iz vrha Saveza za Srbiju, uključujući i neke druge opozicione lidere. Dok su mi jedni otvoreno rekli da bi se Savez za Srbiju raspao ukoliko bi se predložilo uvođenje većinskog izbornog sistema, drugi su naprosto ignorisali ideju bez ikakvog obrazloženja, dok su treći spas od ukidanja partokratije počeli da traže u „mešovitom izbornom sistemu“, „personalizovanom proporcionalnom“, ili u sistemu sa „elementima većinskog“. Sve, samo da se sačuva partija kao osnovna jedinica političkog sistema, umesto da to bude individua.