Skin in the game, kod nas prevedeno kao Koža u igri (loše, rekao bih, ali nemam bolji prevod), odnosi se na odluke, i na to koliko rizika preuzima onaj koji donosi odluke. U principu, zagovara nivelisanje težine odluke (u smislu posledica) i težine odgovornosti (rizika) onoga ko donosi tu odluku.
U ovom trenutku nemam uvid u to šta su ostali autori Talasovog serijala o izborima i bojkotu pisali, ali ako uzmem u obzir ko je sve smatrao u okviru ovog serijala (počastvovan sam što sam među njima), siguran sam da se poenta koju ću izreći kao polaznu pretpostavku debate, ili čak polaznu činjenicu, već pominjala u tim tekstovima. Međutim, važno je da postoji i u mom tekstu, tako da ističem sledeće:
Izuzetno je važno da razumemo da ovo nije dilema između izbora ili bojkota, ovo je dilema između ovakvih izbora i bojkota. Naglašavam, jer se u pomenutoj debati često koriste argumenti koji se odnose na slobodne i fer izbore, što nije odgovarajuće i iskrivljuje ceo tok debate, samim tim i njene zaključke. Dakle, i u ovom tekstu je polazna tačka dilema između ovakvih izbora i bojkota. (Više o zvaničnim ocenama izbornog procesa možete naći u izveštajima međunarodnih i domaćih posmatrača izbora.)
Nadam se da neću razočarati čitaoce kad napišem da ja nemam stav o tome da li je bolje izaći na izbore ili bojkotovati. U tom smislu sam neopredeljen, i to je tako otkad se pokrenula priča oko bojkota. Jednostavno, ne želim da mentorišem političke aktere o tome šta treba da urade kada izbori budu raspisani. Ovaj tekst je, u stvari, o tome na koji način koristim Talebov koncept skin in the game* da ukažem na neophodnost razumevanja odluke, kakva god da bude.
Usijana debata o najavljenom (i sve izvesnijem) bojkotu izbora od strane najveće opozicione grupacije u Srbiji uporno previđa činjenicu da o bojkotu kao opciji pričaju akteri koji jedini imaju skin in the game (SITG). U isto vreme, unutaropozicijska debata o tome ko će bojkotovati, a ko će biti Vuk Branković, previđa činjenicu da izlazak na izbore još uvek razmatraju opcije koje, takođe, imaju SITG. Ironično, u ovoj priči Vuk Branković želi da dođe na Kosovo (ravno). Elem, šta to suštinski znači?
Suštinski, to znači da je svaka odluka o bojkotu donesena od strane aktera koji imaju težak SITG, i da bi ti akteri ozbiljno rizikovali niz političkih (i ne manje važno – finansijskih) posledica takvom odlukom. Oni su svesni toga, naravno. Ova činjenica im daje za pravo da, suvereno, donesu odluku o tome da li će izaći na izbore ili neće. Odluka o bojkotu ne menja ništa onima koji kritikuju tu odluku. I dalje će imati mogućnost da izađu na izbore i glasaju. Štaviše, oni koji izađu na izbore će, sva je prilika, odgovarati njihovom kriterijumu poliitčke borbe, i ti za koje će moći da glasaju bi, verovatno, imali šanse za mnogo bolji rezultat.
Vratimo se ključnim akterima: opozicioni akteri koji najavljuju bojkot izbora smatraju da će time ostvariti određene političke ciljeve.
Da li su u pravu? Ne znam.
Da li imamo pravo da mislimo da greše? Naravno.
Da li imamo pravo da im presuđujemo i budemo prestrogi zbog takve odluke? Nikako. Jer oni imaju skin in the game, mi nemamo.
Taleb svoj koncept razrađuje, i osmišljava termin Intellectual Yet Idiot (IYI). IYI zvuči pregrubo, ali pokušava da ukaže na osobe koje konstantno žele da tutorišu donosiocima politika (npr), a da nemaju nikakve sopstevene uloge u tome, pritom zauzimajući poziciju onoga ko bolje poznaje interese i rizike donosioca odluke nego sami donosioci tih odluka. U ovoj debati bismo morali da izbegnemo ovo preigravanje, i priznamo sebi da stranke koje razmišljaju o bojkotu sigurno dobro poznaju sve posledice bojkota, da će dobro meriti odluke pre nego ih donesu, i na kraju – da će jedini preuzeti rizik takvih odluka.
Ovu argumentaciju, uz određene dodatke, bih koristio i za tenzije unutar opozicije oko izlaska ili bojkota. Naime, postoji mogućnost da određeni politički akteri izađu na izbore, makar lokalne. To bi, naravno, uticalo na efekat bojkota, i oni akteri koji su bliži bojkotu su, razumljivo, netrpeljivi prema takvoj odluci. Međutim, moramo uzeti u obzir činjenicu da i oni koji razmatraju izbore imaju SITG, i preuzimaju rizik svoje odluke. Njihov uticaj na komunikaciju bojkota ne bi bio značajan, pogotovo ako budu izašli samo na lokalne izbore. Najveća opoziciona grupacija, nesumnjivo, vuče pažnju javnosti kada je u pitanju bojkot. Uostalom, ako bi se, hipotetički, desilo da opozicioni akteri koji izađu na izbore odnesu drastično veći broj (u apsolutnim brojkama) glasova nego što je procenjeno, i time se pokaže da građani (opoziciono nastrojeni) nisu podržali bojkot, a pogotovo da ne smatraju uzroke bojkota legitimnim, kao i da je komunikacija bojkota propala, to sigurno neće biti krivica onih aktera koji su odlučili da izađu na izbore, makar samo lokalne.
Povrh svega, ono što građani misle o bojkotu izbora jeste potpuno irelevantno za odluku o bojkotu. Politički akteri, potencijalni učesnici izbora, su jedini koji imaju SITG. Podrška građana ne može da pokaže da li su akteri spremni da učestvuju na izborima koji im se serviraju. Svako ko povlači argument „većina građana ne podržava bojkot“ svesno igra na ivici intelektualnog poštenja. Pogotovo kad licitira procentima ukupnog broja glasača, ili ukupnog broja onih koji bi izašli na izbore, a ne pominju procenat onih koji podržavaju aktere koji najavljuju bojkot.
Zaključio bih sa merenjem efekta bojkota. Smatram da efekte bojkota možemo sagledati jedino onda kada se, i ako se bojkot desi, pod uslovom da zadržimo nivo intelektualnog poštenja. Na primer, efekat bojkota parlamenta tek sad, donekle, možemo da merimo. Samo odgovorimo na nekoliko jasnih pitanja:
- Da li je bojkot parlamenta prepoznat u javnosti?
- Da li je bojkot parlamenta prepoznat od međunarodne zajednice, i da li je ona zabeležila manjkavosti na koje bojkot ukazuje?
- Da li postoje ozbiljni pokušaji da se unapredi rad parlamenta?
*Skin in the game, kod nas prevedeno kao Koža u igri (loše, rekao bih, ali nemam bolji prevod), odnosi se na odluke, i na to koliko rizika preuzima onaj koji donosi odluke. U principu, zagovara nivelisanje težine odluke (u smislu posledica) i težine odgovornosti (rizika) onoga ko donosi tu odluku.