Izbor između bojkota ili izlaska na izbore je izbor između dva zla. Tako je u nedemokratskim društvima. Po meni, suština ovog izbora nije moralno-vrednosna (jer je bojkot lako braniti), već u polju političke taktike. Drugim rečima, koja odluka će brže i lakše dovesti do povratka demokratije u Srbiji? Ja ne vidim da je bojkot manje zlo.
Primera uspešnih bojkota izbora skoro da nema. Jedini domaći primer nam kaže da bojkot izbora ne daje rezultate. Sa druge strane, dva domaća primera (1996. i 2000) nam kažu da učešće na neravnopravnim i nedemokratskim izborima može da donese rezultate. Uzgred, učešćem se ne daje automatski legitimitet režimu – ili mislite da smo 1996. dali legitimitet Miloševiću???
Ideja bojkota je da se izborima oduzme legitimitet usled male izlaznosti. Sam uspeh je pod znakom pitanja jer, pored značajne podrške birača vladajućim SNS i SPS, postoji određen broj (lažnih i pravih) opozicionih stranaka koje bi učešćem umanjile efekat bojkota i stvorile privid pluralizma (da “prava” opozicija ima oko 30% birača ovo pitanje bi bilo marginalno, ali sada nije).
Drugo, bojkotna kampanja je mnogo teža jer nemate na raspolaganju brojne resurse za učešće u kampanji. Ovi resursi ionako nedostaju opoziciji koja je zbog toga u neravnopravnom položaju. Treće, ruku na srce, dosadašnje akcije opozicije me nisu baš uverile da imaju sposobnost i kreativnost da organizuju tako komplikovanu kampanju (iskreno se nadam da grešim u ovoj proceni). Četvrto, ako do bojkota dođe, pa čak i ako on bude relativno uspešan – kako zamišljamo reakciju vlasti nakon izbora? Po svemu što smo do sada videli, Vučić će primeniti dosadašnju taktiku iznurivanja i naizmeničnog ignorisanja i blaćenja protivnika, pa će nakon nekoliko nedelja/meseci proći vrhunac krize, kao i u slučaju Savamale, protesta nakon predsedničkih izbora ili protesta 1 od 5 miliona.
Kako će reagovati međunarodna zajednica, na koju mnogi polažu nadu? Verovatno je dobra sugestija napor međunarodne zajednice da se akteri vrate u institucionalni okvir, a ovaj pritisak će rasti kako se približavaju izbori. Dakle, oni su protiv bojkota i teško je da će imati puno razumevanja u situaciji kada deluje da se pregovori oko Kosova intenziviraju (ili da bar postoji ideja o tome).
Zbog svega ovoga su, po meni, dva najvažnija pitanja: šta opozicija gubi bojkotom i šta bi bili preduslovi uspešnog bojkota?
Bojkotom se gubi prisustvo u institucijama i finansiranje stranaka. Pitajte ljude koji imaju političkog iskustva koliko su ove stvari važne i koliko bi odsustvo resursa borbu protiv SNS učinilo još neravnopravnijom. U novom parlamentu bi ovi resursi odlazili strankama koje danas imaju veću podršku birača, a ne strankama iz 2016. godine od kojih neke ne postoje. To bi dalo bar nekakvu šansu da se parlament koristi kao kanal komunikacije sa biračima (za sve koji misle da je ovo besmisleno, pogledajte pozitivne komentare nakon jednokratne akcije poslanika koji su proveli noć u skupštini u decembru 2018. Zamislite da to sprovode planski i redovno. Ako vam se ne sviđa, razmislite o dostupnim alternativnim kanalima, pa mi javite da li možemo tek tako da odbacimo parlament). Takođe, izbori su realna mogućnost da se ostvari uticaj na vlast u određenom broju opština i gradova (za sve kojima je i ovo nevažno – pogledajte koliko opozicioni Šabac nervira Vučića ili koliko su opozicioni gradovi bili važni za pripremu 5. oktobra). I opet se setite da ovde biramo između dve loše opcije jer nismo demokratija.
Šta bi bili preduslovi uspešnog bojkota? Prvo, kada bi u okviru šireg opozicionog polja bila pokrenuta debata između zagovornika i protivnika bojkota i kada ta debata ne bi bila vođena na dosadašnji način, tj. uz konstantno napadanje neistomišljenika i insinuacije o radu za Vučića. Drugo, kada bi takva debata rezultirala stvaranjem šireg društvenog bloka, po ugledu na predizborne kampanje iz 2000. (ovde je jedan od potencijalnih problema to što značajan deo civilnog društva i stručne, akademske javnosti zapravo nije naklonjen bojkotu). Treće, kada bi u susret bojkotu opozicija organizovala akcije koje bi za cilj imale “pokazivanje mišića” i demonstriranje ubedljive podrške koji građani daju tom planu – drugim rečima, ako bi na jesen imali ulice pune građana koji su za bojkot, onda bi se takva realnost morala prihvatiti, možda i uprkos malim šansama za uspeh. Naravno, sve ovo je moglo da se lakše izvede početkom godine kada smo na ulicama imali stotine hiljada ljudi i kada je postojao duži period da se ispune neki od zahteva. Zbog ovoga je (srednjoročno gledano) važna rasprava o tome ko je i kako „preuzeo“ i utišao proteste.
Bez obzira na stav o bojkotu, najgori mogući, a nažalost najrealniji scenario je da se opoziciona scena podeli oko ovog pitanja i to na način koji će onemogućiti intenzivnu zajedničku kampanju (bojkotnu ili izbornu), ali i proizvesti dugoročniju podelu između aktera. Način komunikacije između zastupnika dva pristupa ne obećava, što je logično jer demokratska politička kultura nije baš rasprostranjena ni u opozicionim redovima. To nas dovodi do dodatnog problema – tajminga. Iz perspektive kvaliteta odluke, za nju je potrebno vreme i široke konsultacije (koje bi joj dale na legitimitetu i omogućile sprovođenje). Sa druge strane, priprema izborne kampanje (kakvog god sadržaja) ne može čekati raspisivanje izbora, pa bi zbog toga bilo veoma važno da se ova odluka donese što pre. Kada na sve ovo dodamo i računicu vlasti koja će ponudama i pregovorima pokušati da odobrovolji opoziciju da učestvuje na izborima i da umanji kritike o stanju demokratije, ali i da ojača interne opozicione podele, kao i pritisak međunarodne zajednice, jasno je da je pred nama sumoran politički proces iz koga ne možemo da dobijemo puno.
*Fotografija autora: Medija centar Beograd