Opozicija već proglašenjem bojkota u tom smislu ostvaruje pobedu jer kod svojih birača stvara „osećaj (makar minimalne) pobede“ kroz bojkot izbora, znajući da je bojkot sredstvo koje će poslužiti da ova vlast padne brže.
Jedan sam od onih koji podržava i apsolutno je „za“ bojkot izbora, a još u novembru (pre protesta) sam u autorskom tekstu izneo da je to jedina racionalna odluka za opoziciju, a sa protestima koji su se desili i ukrupnjavanjem opozicije je takva moja pozicija još utemeljenija. Ovaj tekst pišem sa polaznom pretpostavkom da se neće ispuniti sve (ili makar najveći deo) preporuke ekspertskog tima u narednih nekoliko meseci.
U nizu tekstova koje sam pisao i nastupa u kojima sam govorio o tome – pokušao sam da argumentujem šta se dobija bojkotom. Kako se ne bih ponavljao, u ovom tekstu ću ići kontra pristupom, pokušaću da ukažem na to šta se „dobija izlaskom“ na izbore i šta se u tom slučaju dešava sa opozicijom. Prema tome, stav je – opozicija bi trebalo da bojkotuje izbore da se ne bi desilo sledeće:
Legitimizacija neslobodnih i nefer izbora
Svi znamo kakvi će izbori biti, odnosno da su to još jedni izbori sa unapred poznatim pobednikom, kao što smo znali 2014, 2016. i 2017. godine. A znamo i da na to značajno utiče medijska okupacija, pritisci na birače, funkcionerske kampanje itd – sve ono zašto se smatra da izbori nisu slobodni i fer. Onog momenta kada opozicija preda izborne liste, pristaje na rezultate izbora.
U tom trenutku opozicija ne može više da govori o zarobljenim medijima, o krađi na izborima, o pritiscima na birače, o medijskim hajkama koje se vode protiv opozicije, funkcionerskoj kampanji, kupovini glasova – jer pristali ste na takve izborne uslove. Izlaskom na izbore se pristaje na sve to i daje se legitimitet takvim izbornim i političkim okolnostima. Tada opozicija više ne može da govori da živi u diktaturi, u autoritarnom sistemu jer su dali demokratski legitimitet tim izborima. Ne zaboravimo, opozicija neće u nedelju uveče kada budu izbori izaći sa dokazima i novim saznanjima o izbornoj krađi, već će moći samo da ponavljaju sve ono što se u Srbiji o stanju demokratije priča već dve/tri godine čime se u tom trenutku rezultati ne mogu osporavati, jer pristali su na to.
Tema neslobodnih izbora i borbe za demokratiju – više neće biti tema. Jer je opozicija izlaskom na izbore učestvovala u pravljenju još jedne lažne, „maskirane“ demokratije i izbora. Možda još bolje pitanje jeste – šta posle toga? Da li će opozicija moći da izvrši pritisak na Vučića da se nešto promeni do izbora 2022. godine? Teško je poverovati u to, odnosno iluzorno je očekivati da se bilo šta promeni do predsedničkih izbora. Ni izborni uslovi, ni stanje u medijima, ni stanje u parlamentu. Ništa.
Međunarodni akteri
Videli smo u izveštaju Evropske komisije da je bojkot parlamenta ozbiljno upalio alarme u EU i državama članicama, što je odmah uzrokovalo pokušajima vlasti da natera opoziciju da se u isti vrati („Tijanin zakon“, sednica o Kosovu, novi poslovnik i etički kodeks). Nije vlast to radila zbog opozicije jer im nedostaje u parlamentu, već isključivo što su stigli pritisci od strane EU da se „stanje u kući“ sredi. Vučiću je potrebna stabilnost u Srbiji, izbori na kojima opozicija učestvuje i koja učestvuje u radu parlamenta, daju tu političku stabilnost i legitimitet da Vlada RS, predsednik i Narodna skupština usvajaju odluke i kreiraju politike.
Opozicija često traži pomoć od strane međunarodnih aktera i ukazuje na probleme u Srbiji; da li bi u slučaju „mira u kući“ (izbora 2020. na kojima opozicija učestvuje i svih političkih subjekata u parlamentu) opozicija mogla da zahteva pritiske na vlast u Srbiji da se mediji oslobode, da se smanji pritisak na birače i sl? Pa teško. Kao što niko od međunarodnih aktera nije ni reagovao dok je bio „mir u kući“, odnosno dok opozicija nije napustila parlament.
Psihološki i motivacioni efekat kod birača opozicije
Moram da otvorim temu efekta rezultata izbora na birače. Opoziciono orijentisani birači već niz godina doživljavaju ozbiljne poraze i razočaranja u rezultate izbora i neke političke aktere, što često izaziva pasivizaciju, smanjenje političkih aktivnosti, manju zainteresovanost i generalno beznađe u pogledu toga da će vlast u Srbiji skoro da se promeni. Neki odlaze iz zemlje, neki prihvataju realnost kakva je, neki se distanciraju od gubitnika, a neki se i priklanjanju onima koji „uvek pobeđuju“.
Od izuzetno loših rezultata izbora 2016. godine, razočaranja u Dosta je bilo, preko (očekivanog) debakla 2017. godine i pobede Vučića u prvom krugu, razočaranja u Belog i Sašu Jankovića, do poslednje „neverice“ u izborne rezultate 4. marta 2018. i gradskih izbora u Beogradu. Opozicioni birači bi, ukoliko opozicija izađe na izbore, još jednom doživeli ozbiljno razočaranje i siguran sam novi ciklus pasivizacije i zamiranja bilo kakvih partijskih aktivnosti i generalno umirenje aktivizma i nade opoziciono orijentisanih birača.
U slučaju bojkota – te opasnosti od razočaranja i „suočavanja sa istinom“ izbornih rezultata nema. Opozicija već proglašenjem bojkota u tom smislu ostvaruje pobedu jer kod svojih birača stvara „osećaj (makar minimalne) pobede“ kroz bojkot izbora, znajući da je bojkot sredstvo koje će poslužiti da ova vlast padne brže. Može mi neko zameriti da je to teško očekivati, ali siguran sam da je sam čin bojkota značajno bolji osećaj nego još jedan izborni neuspeh i ubedljiva Vučićeva pobeda i da čin bojkota možda ne aktivira građane, ali ih sigurno manje demotiviše u odnosu na izborni debakl. Dodatno, čak se ne treba ni opterećivati procentima izlaznosti, jer kako je Panović skoro izjavio – sama činjenica da partije opozicije bojkotuju izbore je dovoljna, čak i ako Vučić uspe da ostvari visoku izlaznost (50%), jer legitimitet izborima daju partije koje učestvuju na njima, a ne procenti građana.
Za kraj, ono što često volim da kažem – Vučić želi opoziciju na izborima i u parlamentu, pa bi izlazak na izbore bilo upravo ispunjenje te Vučićeve želje. Poprilično sam siguran da će biti izuzetno srećan ako opoziciju vidimo na biračkom listiću naredne godine jer će moći bez problema da nastavi sve ono što „uspešno“ radi već sedam godina i da samo dodatno cementira svoju vladavinu.