Foto: Talas
Postoje velika sporenja oko toga da li postoji veza između demokratije i ekonomskog rasta. Takođe, ukoliko ova veza postoji, da li demokratija utiče pozitivno na ekonomski rast, ili je situacija obrnuta pa ekonomski rast utiče na demokratiju – pre svega, da li je demokratija luksuzno dobro pa je za njeno funkcionisanje neophodan prethodni ekonomski razvoj.
Ukratko, demokratija zaista može da utiče na ekonomski rast. Ali ne uvek pozitivno. Takođe, ovaj uticaj nije direktan, već indirektan preko drugih faktora.
Negativni uticaj – politička raspodela
Ekonomski rast zavisi od dostupnosti rada, kapitala i tehnološkog razvoja. Ako se poveća broj radnika, količina kapitala (mašine i alati, infrastruktura) ili dođe do inovacija (npr. kako da se unapredi proces proizvodnje na novi način tako da se uz iste resurse proizvodi više), to će rezultirati ekonomskim rastom. Međutim, do povećanja stoka kapitala i tehnološkog razvoja dolazi samo investicijama, a one se finansiraju iz štednje. Štednjom raspolažu bogatija domaćinstva – oni siromašniji uglavnom sve svoje prihode i potroše.
Na (koliko-toliko) demokratskim izborima, političari obećavaju svakome po nešto, u zamenu za podršku i glas na izborima. Kako najveći deo stanovništva u bilo kojoj zemlji, prema zakonu normalne raspodele, mora biti siromašniji od bogatih, jedna od velikih predizbornih obećanja jeste i preraspodela putem državnih programa (socijalne pomoći, obrazovanja, zdravstva itd) od bogatijih ka siromašnijima. Stoga visoko oporezivanje, naročito progresivno, smanjuje količinu dostupne štednje, što smanjuje investicije. Ovo je jasno negativan uticaj na ekonomski rast.
Baro-Ranova kriva pokazuje zavisnost ekonomskog rasta od visine javnih rashoda – kada su oni preniski, rast je ispod potencijalnog jer nisu pružena neophodna javna dobra (pravna sigurnost, osnovna infrastruktura), a slično je i kada su previsoki jer se smanjuje nivo investicija.
Veliki broj studija dao je različite rezultate oko toga koliko iznosi ovaj prag javne potrošnje nakon koga se smanjuje ekonomski rast, ali najveći broj njih nalazi se u rangu od oko 20% BDP-a. Poređenja radi, u Srbiji javna potrošnja trenutno iznosi oko 42%.
Postoji i pozitivan uticaj raspodele
Postoji i javna potrošnja koja pozitivno utiče na ekonomski rast. To je pre svega potrošnja na obrazovanje i na infrastrukturu. Obrazovanje stanovništva ima uticaj na ubrzanje ekonomskog rasta – a kako većina ljudi ima decu, bilo bi očekivano da u izbornom procesu političari posvete deo obećanja i finansiranju javnog obrazovanja. Međutim, slične programe obrazovanja imaju i autoritarni ili diktatorski režimi – ali njihov cilj više je legitimizacija poretka i veličanja vođe nego sticanje znanja i veština. Ovo smo imali i u Jugoslaviji, kada se naučni marksizam kao predmet izučavao na skoro svakom fakultetu (neki recidivi su ostali gotovo do danas: generacija studenata Fakulteta za fizičku hemiju Univerziteta u Beogradu 2005. bila je poslednja koja je kao obavezni predmet imala sociologiju na prvoj godini, što je bio samo prepakovan nekadašnji predmet marksizam), a u školama su se pisali sastavi o Titu, koji se nalazio i u nekim bukvarima. Dakle, nije svako obrazovanje ono koje utiče na ekonomski rast, već samo ono koje kao rezultat ima prenošenje relevantnih znanja i veština.
Infrastruktura takođe ima uticaja na ekonomski rast jer ona podstiče nove privatne investicije. Dakle, izgranja puteva, pruga, gasovoda, mostova pozitivno utiče na privrednu aktivnost. Pod uslovom da su ovi infrastrukturni projekti iole smisleni – most bez pristupnih saobraćajnica, autoput koji vodi iz njive u njivu, ili izgradnja sportskog stadiona nisu projekti koji će dovesti do ekonomskog rasta.
Da li će raspodela imati pozitivni uticaj na ekonomski rast, u konačnici zavisi od njenih karakteristika (koliko i na šta se troši) i potom od kvaliteta obrazovanja i infrastrukturnih projekata.
Pozitivan uticaj institucija
Važan uticaj na ekonomski rast imaju vladavina prava (da se zakoni primenjuju na sve podjednako), kvalitet poslovne regulacije, monetarna i politička stabilnost.
U demokratskom poretku postoji veća tražnja za vladavinom prava nego u slučaju autoritarnog poretka. U autoritarnim režimima vladavina prava, pre svega zaštita imovine, zagarantovana je samo za relativno mali krug ljudih bliskih režimu, dok su svi ostali uglavnom izvan ovog okvira, čak i kada on postoji na papiru. Ovaj slučaj kod nas najbolje odslikava rušenje u Savamali – gde su privatne kompanije bliske vlasti, u aktivnoj saradnji sa gradskim organima i prećutnoj saglasnosti policije, protivzakonito srušili deo kvarta gde se nalazio niz manjih preduzeća i objekata da bi se to zemljište potom pripojilo gradilištu „Beograda na vodi“. Demokratski poredak povezan je sa većim nivoom zaštite imovinskih prava i većim nivoom vladavine prava, jer su oni takođe među važnim preferencijama biračkog tela.
Poslovna regulacija je pre svega povezana sa (ne)postojanjem barijera ulasku na tržište. Suprotno uvreženom mišljenju, monopoli su pre povezani sa različitim vrstama državnih privilegija, a nisu inherentni deo tržišne privrede. Ukoliko nema barijera ulasku u neku granu, to će dovesti do višeg nivoa konkurencije što će uticati na efikasnost preduzeća koja u njoj posluju i posledično ekonomski rast. Ovo ne znači da prepreke ulasku na tržište u demokratijama ne postoje; naprotiv, one su i dalje prisutne kao posledica aktivnosti traganja za rentom, ali nisu toliko česte kao u nedemokratskim režimima. Jedan od čestih primera je, ne samo kod nas, regulacija taksi prevoza koji kroz ograničavanje broja licenci ili zabrane ride-sharing platformi (Uber, Car:Go) ograničava ponudu i dovodi do viših cena taksi usluga.
Monetarna stabilnost je još jedna od stvari gde demokratije imaju bolje rezultate od nedemokratskih režima. Pošto inflacija tj. opšti rast cena pogađa celokupno stanovništvo, a najviše siromašne i srednju klasu, inflacija ne donosi glasove na izborima, već stabilnost cena. Dok manje stabilne demokratije jesu imale slučajeve visoke inflacije (naročito prvih godina tranzicije), praktično nijedna država sa stabilizovanom demokratijom nije iskusila hiperinflaciju, koja ostaje praktično rezervisana samo za autoritarne režime u krizi (kako u Zimbabveu, tako i u SRJ).
Politička stabilnost – odsustvo političkih kriza, unutrašnjih nemira i građanskih ratova, još jedna je karakteristika u kojoj se više ističu demokratski od autoritarnih režima. Demokratski režimi omogućavaju mirnu smenu vlasti, što pozitivno deluje na investicije i preduzetničke aktivnosti jer su ulaganja sigurnija i viša je predvidljivost poslovanja. Kao što vidimo iz slučajeva Libije i Sirije, pa i Jugoslavije, dosta je samo jedan građanski rat da zemlja osiromaši; a primer Severne Makedonije da i jedna politička kriza može negativno da se odrazi na stopu ekonomskog rasta (u 2017. godini on je bio nula).
Demokratija nije lek za sve probleme
Demokratski poredak ima svoje prednosti i mane. Uticaj demokratije na ekonomski rast jeste prisutan, ali nije presudan. Najveća razlika između prosperitetnih i siromašnih država nije u tome da li se njihova vlast bira na slobodnim i demokratskim izborima, već da li postojeće institucije garantuju vladavinu prava, sigurnost imovine i predvidljivost poslovanja. Zbog toga ne treba da se zavaravamo da će ekonomski rast u Srbiji da se značajno ubrza ako bi se u zemlji vaspostavio već značajno okrnjeni demokratski režim, pošto to može da oslabi podršku za demokratske procese u zemlji ako / kada ne dođe do ispunjavanje velikih obećanja („samo da srušimo Slobu, pa će sve da bude bolje“; „samo da rešimo pitanje Kosova pa će sve da bude bolje“).
Za reforme koje će uspostaviti institucije otvorenog poretka koje će garantovati vladavinu prava i posledično ekonomski rast i razvoj, demokratija jeste neophodan, ali nije i dovoljan uslov.