“Kada bi mene pitali, rekao bih da probaju da pobede u beogradskim opštinama Voždovac i Palilula i da sačuvaju ono što sada imaju: Šabac, Paraćin, Čajetinu.”
Izbori ili smrt, meni se više dopada ova disjunkcija, jer nam se tako stvar postavlja u javnom diskursu.
I zaista, činilo se i govorilo se u kratkom periodu pokušaja uspostavljanja i konsolidacije demokratskog uređenja u Srbiji u periodu oktobar 2000 – maj 2012. godine da možda u mnogo stvari zaostajemo i da smo na mnogo mesta omanuli, ali da se više neće ponoviti da nemamo regularne izbore kao što je to bio slučaj u periodu 1990-2000. godina.
Međutim, naprednjačko revolucionarno doba, uspostavljeno u julu 2012. godine poremetilo je i taj jezičak na vagi demokratija/autokratija u korist potonjeg sistema.
Najpre stalnom izbornom trkom, a onda i uspostavljanjem takvih pravila koje može da sledi samo jedna, vladajuća stranka.
Pa je pravo pitanje danas, da li mi uopšte od maja 2012. godine imamo izbore?
Moje je uverenje da nemamo regularne izbore i da su izbori kao instrument kontrole i uspostavljanja vlade u jednoj demokratskoj državi u potpunosti uništeni.
I nije pitanje da li ili ne učestvovati, da li je bolje imati 20 ili nijednog poslanika u parlamentu, radi se o tome da li to za šta se kao trči na izborima uopšte postoji i kako takvo razumevanje predstaviti građanima u situaciji „medijske blokade“ i šta raditi u politici ako toga nema? I šta, na kraju raditi da bi se iz tog bolesnog stanja izašlo?
S druge strane, društvo se i u devedesetim susretalo sa takvim ili sličnim ambijentom, u situaciji spoljnih sankcija, unutrašnje strahovlade i ekonomskog sunovrata.
Čak i tada, onakva opozicija, kada je uspela da se ujedini u koaliciju Zajedno, uspela je da osvoji vlast u većini lokalnih samouprava što je docnije vodilo i ka propasti režima Slobodana Miloševića.
Ako je moguće učiti se na onome što se u prošlosti dešavalo onda je to to: prvo je potrebno napraviti front prema autoritarnoj vlasti, mobilisati sve koji postoje na svakom nivou, pa onda videti da li postoje uslovi da se trči izborna utakmica.
Srbija danas nije pod sankcijama, nije u ekonomskoj buli, jedina sličnost sa režimom Miloševića je autoritarna, radikalska vlast koja kada je na čelu države ne priznaje postojanje nikakve druge opcije.
Savez za Srbiju, koji na neki način jeste najveća opoziciona koalicija je više puta saopštio da, ako ne budu promenjeni uslovi za izbore bar 6 meseci pre izbora, da na izborima neće učestvovati. To je veliki pritisak na vlast, ali je veliki pritisak i na samu opoziciju jer je teško naći saveznika za ideju bojkota izbora.
Da bi se „bojkot objasnio“ potrebno je imati ogromnu kampanju koja bi ljudima TO objasnila, koja bi objasnila zašto oni koji su za demokratiju, koji su za izbore, sada pozivaju da se na izbore ne ide. Ako se na izbore ne ide onda gde? U šume, u zbegove, u hajdučiju? Sve to opozicija mora da objasni, ali, nije samo ni na njima.
Ogromna je odgovornost i na civilnom sektoru i na medijima koji nisu pod kontrolom režima jer ovo nije obična politička utakmica. Srbija se vratila, kako se to često govori u pretpolitičko doba, i zaista je pitanje da li su izbori uopšte mogući i da li učestvovanje u tome može da bude opravdanje za autoritarizam koji je uspostavljen ne samo zbog snage Vučića nego prvenstveno zbog slabosti institucija.
U tom kontekstu možda je rešenje u grupisanju snaga. Prvo, front prema režimu napravljen je na ulici, u protestima i taj front se zove „1 od 5 miliona“. Postoji režim i postoji TO.
Režim bi teško mogao da prenebregne činjenicu da naspram sebe ima zapravo sve osim Čede, Čanka i Ace Stevanovića, ma koliko Ipsos javljao da je to slabo i da ne vredi 5 para.
Bojkot parlamenta je dao rezultat na taktičkom planu: i režimu je jasno da ONO nije prava skupština i sporadično čujemo glasove kako bi opozicija trebalo da se vrati i da sa Majom Gojković i Martinovićem, ljudima koji su pregazili skupštinu, rade na pravljenju bolje skupštine.
Posle grupisanja potrebno je odrediti mesta u kojima opozicija može da dobije izbore. Kada bi mene pitali, rekao bih da probaju da pobede u beogradskim opštinama Voždovac i Palilula i da sačuvaju ono što sada imaju: Šabac, Paraćin, Čajetinu.
Pravi izbori će biti oni 2022. godine za predsednika Srbije jer ako se tu pobedi Vučić, gotovo je sa ovim režimom. Sve do toga otvoreno je polje i čisti je trening, pokušaj probanja različitih taktika. Tako da, pamet u glavu, olovke u ruke i na teren. Velika je Srbija i nepoznata većini koja se slika na televiziji.
*Stavovi izneti u tekstu ne predstavljaju stavove Balkanske istraživačke mreže.