Zašto predsednik ne treba da učestvuje u izbornoj kampanji

Glavni urednik

Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: N1

Često sam do sada pisao zašto verujem da bi se opozicione partije kajale ukoliko ne učestvuju na parlamentarnim izborima 2020. pod uslovom da se uskoro opredele za bojkot istih. A sada nešto potpuno drugačije.

Verujem, takođe, da ni Aleksandru Vučiću ne odgovara da do ovog bojkota dođe i da će pokušati da ga izbegnu.

Bojkot izbora od strane većine opozicionih stranaka Vučiću ne odgovara ne zato što će, kao što neki tvrde, da izgubi legitimitet; ni zato što, navodno, neće moći da nastavi ili završi mogući dogovor sa Prištinom, a tek nikako zato što bi taj bojkot, kako neki umišljaju, izveo tako veliki broj ljudi na ulice da će Vučić tada morati da kapitulira.

Njemu bojkot izbora ne odgovara zato što to onda postaje novi signal političke nestabilnosti koji dolazi iz Srbije spolja i koji se širi Srbijom iznutra.

 

Signali nestabilnosti – razglednica sivila iz Srbije

Takav novi signal bio bi u saglasju sa drugim postojećim signalima koji se iz Srbije odašilju – zarobljene institucije, visok nivo korupcije, očajni dometi vladavine prave, neefikasnost javne uprave, neadekvatna primena postojećih zakona i propisa.

Narodna skupština bez predstavništva jednog, iako ne jedinog, ali ipak značajnog dela opozicionog biračkog tela jeste novi loš i štetan politički signal koji će doći iz Srbije.

Saglasje pomenutih signala najviše može da zabrine one koji planiraju da investiraju u Srbiju. Uši kapitala posebno su osetljive na takve signale. Uši i oči kapitala čuju i vide da Srbiji ekonomski baš ne ide i da je daleko od nekakvog investitorskog raja.

Bez investicija nema rasta, bez rasta nema boljeg životnog standarda. Mizerne stope privrednog rasta Srbije omogućavaju režimu da bar za sada stabilnom kašičicom minimalno prehrani svoju mrežu podrške. Uz sve ograde koliko sam bojkot izbora 2020. pojedinačno gledano može da utiče na poslovne odluke – srodnost ovog novog signala u sinergiji sa već postojećim svakako ne doprinosi unapređenju poslovnog okruženja koje Srbije nudi. Naprotiv.

Bojkot je u ovom smislu nova siva dopuna već dovoljno sive razglednice spolja koja dolazi iz Srbije. Ali od imidža Vučićeve Srbije spolja možda je i važniji Vučićev imidž unutra.

 

Vučićev legitimitet na srpskom se kaže stabilnost

Stabilnosti leži u korenu podrške koju Vučić uživa kako spolja, tako i iznutra. Stabilnost je i ključna reč koja sa režimskih razglasa odzvanja biračima na koje SNS računa. Stabilnost – bila ona regionalna, unutrašnja, ekonomska, bezbednosna ili bilo koja druga neraskidivo je mentalno povezana sa likom i delom Aleksandra Vučića. Stabilnost je toliko puta ponovljena reč iz Brisela i Vašingtona.

Koliko god budućnost bila neizvesna, koliko god EU bila daleko, koliko god dugo čekali rusko naoružanje – Vučić će težiti da zadrži taj imidž stabilnosti kao jedini fundamentalni garant nade biračima da će za dve, najviše tri godine i oni početi da žive bolje.

Pošto je prevazišao najizazovnije epizode moguće političke nestabilnosti koje su protesti 1 od 5 miliona nosili sa sobom, Vučiću je neophodno da nove signale nestabilnosti neutrališe.

 

Izbegavanje bojkota kao dobar dil za Vučića

U tom kontekstu trebalo bi tumačiti i Vučićeve signale da je spreman da razgovara sa opozicijom. Pošto je tokom protesta 1 od 5 miliona vešto težio da produbi jaz između opravdano besnih građana i zatečenih opozicionih lidera, Vučić će ove druge vrlo verovatno ipak da prihvati kao nosioce realne podrške u biračkom telu sa kojima bi moralo da se razgovara.

U moru negativnih i štetnih signala koje Srbija odašilje koje Vučić inače može, ali očigledno neće da suzbija i gasi, izlazak u susret nekim od opozicionih predloga Vučiću može da bude jeftinija rabota od suprotnog ishoda.

Vučić može da ispuni taman toliko da pošalje signal da je razuman, spreman na kompromise odnosno popustljiv, požrtvovan, ali ipak na kraju nedovoljno da opozicione stranke mogu da izađu i da kažu da su time svi njihovi zahtevi ispunjeni i da je ovo njihova velika pobeda.

 

Bojkot je oruđe opozicije koje dovodi do samoranjavanja

Opozicija dakle poseduje bojkot kao neosporno oruđe čija upotreba Vučiću ne odgovara. Upotreba tog oruđa, međutim, ima jednu fabrički ugrađenu grešku – ukoliko se opredeli da ovo oruđe koristi opozicija mora da bude svesna ozbiljne mogućnosti samoranjavanja pri korišćenju. Ovo samoranjavanje za mnoge sa te strane može da ima čak i fatalne posledice.

Svi jednopartijski parlamenti srećni su i liče jedan na drugi, svaki višestranački parlament nesrećan je na svoj način. Borba sa ovakvim režimom za opoziciju u skupštini biće surova i zahtevna. Ipak alternativa je gora.

Ne zaboravimo – uloga opozicionih stranaka je da predstavlja jedan deo birača koji trenutno nije na vlasti i da se bori za pridobijanje ostalih kako bi u nekom trenutku postala vlast. Da li se to postiže autodestruktivnim izazivanjem dodatne nestabilnosti koja u krajnjem šteti svima nama građanima Srbije? Nisam siguran.

Duboko verujem da bojkot za opoziciju znači jedan duži zimski san, političku hibernaciju, opasno samoizgladnjivanje i u krajnjem dobrovoljno odabrani skok opozicionih stranaka u ambis političke neizvesnosti bez bilo kakvog jasnog plana, vizije ili makar padobrana.

Za jedne signal nestabilnosti koji žele da izbegnu, za druge ambis nesigurnosti pred kojim zbunjeno stoje.

Da li će Vučić da bude poražen ovim mogućim bojkotom? Neće. Da li mu je u političkom interesu da ga izbegne? Svakako.

Koliku je cenu spreman da plati da bi ga zaobišao? Koliko je usaglašavanja dovoljno da bi opozicioni političari izašli i rekli da su postigli neki minimum uslova, da je pronađen kompromis, da je bojkot kao vanredno oruđe ustupio mesto izborima koji će biti mučni, teški, prljavi, ali koji su kao takvi ipak bolji od alternative?

Mislim da ćemo ove odgovore definitivno da dobijemo tokom septembra. Do tada će Vučić verovatno već da hvata zalet za kampanju. Koje god slogane da koristi u toj kampanji, u osnovi svakoga biće motiv stabilnosti.

Koji motiv će da koristi opozicija?