"Dnevnik Diane Budisavljević" – spomenik empatiji u vremenu zla

Autorka

Vreme čitanja: 8 minuta

Foto: Wikimedia Commons

O umetničkim dometima filma, hrvatskoj kulturnoj sceni i odnosu prema ustaštvu za Talas govorili su Zlatko Crnogorac, producent Filmstreet-a, i istoričar Stefan Radojković.

 

„Budući da nitko drugi nije želio preuzeti rizik, nije mi preostalo drugo no da sama za sve preuzmem odgovornost. Polazila sam od stajališta da moj život nije vredniji od života nedužno proganjanih i ako sam u mogućnosti drugima pomoći, pritom sam u prvom redu mislila na djecu, moj je život bio tako bogat da moram primati događaje onakvima kakvi će biti“, zapisala je Diana Budisavljević u svoj dnevnik 27. februara 1942. godine. Heroina Drugog svetskog rata zapala je u zaborav istorije, ali film “Dnevnik Diane Budisavljević” ima nameru da to uskoro promeni.

Diana Budisavljević je organizujući mrežu saradnika iz logora NDH spasila oko 10.000 srpske dece, a nakon toga najveći broj njih je udomljen u hrvatskim porodicama. Tokom te akcija ona je verno beležila njihove podatke u kartone, a iza sebe je ostavila i dnevnik, koji je pronašla njena unuka Silvija Szabo. Ona ga je potom prevela sa nemačkog na hrvatski i on je objavljen 2003.godine.

Priča o Diani Budisavljević je nakon deset godina rada ekranizovana, a film je nastao kao koprodukcija Hrvatske, Slovenije i Srbije. Režiserka Dana Budisavljević je produkt svog rada predstavila na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Puli, gde je on pobrao velike simpatije publike i žirija. “Dnevnik Diane Budisavljević” dobio je nagradio zvaničnog žirija kao najbolji film festivala, nagradu publike, i nagradu od strane predstavnika Federacije filmskih kritičara Evrope i Mediterana. Film je očekivano izazvao i negativne komentare od dela hrvatske javnosti, koji negira zločine tokom perioda Nezavisne Države Hrvatske (NDH), a neki su čak isticali i da su ustaše “pomagale ostavljenim mališanima”.

O umetničkim dometima filma, hrvatskoj kulturnoj sceni i odnosu prema ustaštvu za Talas govorili su Zlatko Crnogorac, producent Filmstreet-a, i istoričar Stefan Radojković.

 

Crnogorac: Empatiju prepoznali publika i žiri u Puli

Zlatko Crnogorac, producent Filmstreet-a, u razgovoru za Talas naveo je dva utiska koja ovaj film izdvajaju od sličnih ostvarenja.

„Pre svega, taj film ne govori samo o Diani Budisavljević, nego o empatiji celog jednog društva, o čemu mi nikada nismo vodili računa, niti smo tome poklanjali pažnju. Kao u slučaju Šindlera, fokus se stavlja na jednog čoveka. Njena akcija ne bi bila uspešna da nije pronašla 5 hiljada zagrebskih obitelji koje su pristale da tu siročad udome, što je bilo neverovatno i hrabro, jer su tada mogli da pretpostave da će im to doneti stigmu državnog aparata. To je bilo vreme koje mi danas ne možemo ni da percipiramo, vreme opšteg straha“, rekao je Crnogorac.

On je istakao da je Diana imala podršku lokalnih sveštenika, ali da lokalni sveštenici koji su bili deo te organizacije nisu imali odobrenje poglavara crkve. „Stepinac im nije rekao ni da ni ne. Ti sveštenici koji su pristali da pomognu su radili to na svoju ruku. Ovo je nažalost utisak koji će izostati kada film bude u Beogradu, jer će se fokus stavljati na njenu hrabrost, a toga ne bi bilo bez šire podrške koja je postojala i tada, a postoji i danas, jer je tu empatiju prepoznala publika i stručni žiri u Puli“, smatra Crnogorac.

Za Crnogorca je drugi važan utisak sam rediteljski postupak, jer je prema njemu Diana Budisavljević napravila „inverziju“. „Ovo nije klasičan igrani film, već je mešavina dokumentarnog i igranog. U najvećem broju slučajeva kod sličnih mikseva igrani deo služi da pojača emociju i motiv, dok faktografski pokriva nedostatak budžeta i daje informacije. Rediteljka je ovde napravila suprotnu stvar. Ona je intervjuisala preko 100 spašene dece i izabrala je četvoro koji su ostavili najveći utisak. Oni su u tom svom dokumentarnom iskazivanju sećanja doneli emociju filma. U igranom delu ona je samo davala rigidnu faktografiju iz dnevnika, nije se trudila da stvori dramski efekat već je prikazivala scenografsku atmosferu vremena“, istakao je Crnogorac. On je zaključio da je na taj način Budisavljevićka napravila nešto neočekivano jer je dala prostor svedocima da oni autentično donesu emociju kod gledaoca.

Komentarišući uglavnom pozitivnu reakciju hrvatske publike na film, Crnogorac je rekao da mu se čini kako u Srbiji postoji iskrivljena slika u pogledu hrvatske kulturne scene, jer je ona dominantno „liberalna i leva“. „Taj diskurs liberalnog nije u zapećku. Desni ili državni narativ se bori sa frustracijom, jer kuburi sa talentom ne bi li se nametnuo. Mislim da je ovde HDZ vlada pametno uradila tako što nije na silu uzela da njih promoviše. Kada je Zlatko Hasanbegović bio ministar na kratak period on je napravio reset tog sistema, ali se u tome nije uspelo, pa čak i kad je došlo do promena u Hrvatskom audiovizuelnom centru nisu se značajne promene desile, jer je sistem već bio uspostavljen“, rekao je Crnogorac.

One je ukazao i da desni narativ postoji u sferi dokumentarnog filma. „Taj desni revizionistički narativ se može primetiti samo u segmentu njihovog dokumentarnog programa, koji je često autsorsovan. Njihova televizija to radi više nego kod nas, a različiti pojedinci imaju prostor da tu proizvedu svoj ideološki diskurs i da ga uz pomoć televizije prezentuju, ali je to je minoran procenat“, rekao je Crnogorac.

Veliku pažnju na Filmskom festivalu u Puli privukao je i film „General“ o Antu Gotovini, ali Crnogorac smatra da ne treba praviti vezu između prisustva tog filma i filma o Diani Budisavljević. „Uspeh filma “Dnevnik Diane Budisavljević” ne treba posmatrati kroz neuspeh filma „General“, to su dva odvojena filma. Problem sa „Generalom“ je činjenica da je to praktično telenovela, i da je dobar deo ljudi koji su jedva čekali taj film razočaran njegovim finalnim izgledom. Banalno je poređenje, ali je slično razočaranju serije Radoša Bajića „Ravna gora“ o Draži Mihajloviću, iako su to generacije srpskih nacionalista i ravnogoraca čekale“, smatra Crnogorac.

„Ono što se vidi ove godine u Puli jeste da se hrvatska kinematografija bavi socijalnim miljeom i rezultatima tranzicije, kroz fenomene razvedenih očeva, ekonomske migracije, i to je neki dominantan narativ u hrvatskom filmu poslednjih godina kroz autorski filma. Zbog toga se prvi put desilo da ove godine imaju domoljubni film „General“ i film koji se bavi istorijom na za nas neočekivan način, što je splet slučajnosti“, zaključio je on.

 

Reakcija hrvatske javnosti – „dominacija kakva se ne pamti godinama“

„U profesionalnoj sam karijeri bio na mnogo filmskih festivala i na mnogo objava festivalskih nagrada. Ipak, nikad u životu nisam vidio da se jedna tiskovna konferencija žirija izvrgla u takav navijački delirij kao što je to bilo u subotu u Puli tijekom objave nagrada“, napisao je hrvatski kolumnista Jurica Pavičić u svom osvrtu na Pulski festival i film o Diani Budisavljević.

On je pobedu ovog filma istakao kao naročito važnu jer definiše u velikoj meri smer u kom se kreće hrvatska kinematografija. Pavičić ističe da prvi model razvoja uključuje „patriotske epopeje“, kao što film o Antu Gotovini, dok drugi model hrvatske kinematografije uključuje upravo filmove kao što je “Dnevnik Diane Budisavljević”. „Po drugom, kinematografija bi morala otvarati teške teme, biti kritički korektiv, zauzimati poglede na stvari koji nisu uvijek popularni, tražiti drame i zaplete tamo gdje se ne sviđa svima“, navodi Pavičić.

Veliki broj drugih hrvatskih portala takođe su pozitivno ocenili film, navodeći da je on postigao „dominaciju kakva se ne pamti godinama“, kao i da je u pitanju film „koji će vam slomiti srce, ali vas i podsjetiti da uvijek treba stati na stranu ljudskosti“.

Ipak, lik i delo Diane Budisavljević u Hrvatskoj izazivaju i kontroverze. „Velika je oskudica relevantnih, znanstvenih, povijesnih istraživanja što otvara vrata ideologiziranju ove teme i širenju nepotpunih, iskrivljenih, propagandnih, pa i netočnih povijesnih podataka“, navodi hrvatska građanska inicijativa Ivo Pilar. Ova inicijativa takođe navodi da je veličanje Diane Budisavljević zapravo vid napada na kardinala Stepinca, iza kog stoje Srbija i Srpska pravoslavna crkva.

Igor Vukić je u kritici filma za hrvatski portal Narod rekao da je ovo još jedan primer „protuhrvatske propagande plaćen hrvatskim novcem“. On navodi da u NDH nisu postojali logori za decu, da je zapravo NDH zbrinjavala i sistemski pomagala deci, pa i onoj svojih neprijatelja. Nekoliko drugih hrvatskih portala takođe je isticalo kako je u pitanju pokušaj falsifikovanja istorije, jer je dnevnik Diane Budisavljević napisan na nemačkom, a da je hrvatskoj javnosti dostupan samo prevod.

 

Radojković: Hrvatska je duboko podeljeno društvo

Stefan Radojković, istoričar, smatra da je ogromna istorijska veličina poduhvata Diane Budisavljević, jer je morala da stvara ni iz čega organizaciju i strukturu ljudi koji će učestvovati.

„Ona je tu akciju započela sa nekoliko ljudi, bez ikakve institucionalne pomoći ili već postojeće organizacione strukture. Kolokvijalno rečeno, „uz pomoć štapa i kanapa“. Malo se zna da je počela sa Loborgradom, logorom za žene i decu u NDH, što je u odnosu na Jasenovac manji logor. Ona je tu počela da radi ono što će postati Akcija Diane Budisavljević u narednih nekoliko godina. Da bismo shvatili veličinu tog poduhvata, dovoljno je da je uporedimo sa Oskarom Šindlerom (spasao oko 1200 Jevreja), čovekom koji je bio neuporedivo imućniji, deo vojno-privredne strukture Nacističke Nemačke, i voljan da je „zloupotrebi“ kako bi spasao ljudske živote. Diana je spasila više od 10 hiljada srpske dece. Sa manje sredstava uspela je da spasi više života, što daje poseban značaj njenom poduhvatu“, izjavio je za Talas Radojković.

On podseća da su nove vlasti 1945. godine, neposredno posle oslobođenja Zagreba (8. maj), oduzeli Diani kartone dece sa podacima o njihovom identitetu. „Ona se nadala da će nova država preuzeti na sebe da pronađu tu decu kako bi ih vratili roditeljima, ali ti kartoni su narušavali vladajuću ideologiju o bratstvu i jedinstvu. Ako bi se obelodanili kartoni dece koja su stradala od strane ustaša i koja su sklonjena među hrvatske porodice, priča o bratstvu i jedinstvu više ne stoji. Odmah bi počela da se postavljaju potencijalno neprijatna pitanja o poreklu te dece, zašto su uopšte odvajana od roditelja što bi sve vodilo ka pitanju genocida nad Srbima u NDH“, smatra Radojković.

Radojković dodaje da nakon devedesetih javnost nije čula za njen slučaj iz više razloga. „Jedan je svakako urođena nebriga i inertnost institucija nasleđenih iz komunističkog perioda. U kontekstu devedesetih, ratovi i sankcije koje su okruživale region onemogućavali su ljudima da se bave njom i sličnim primerima, ili da se taj rad ne objavljuje slobodno; ili, ako bi se objavljivao često bi bio plod amaterskog bavljenja temom i podložan političkoj zloupotrebi“, istakao je on.

„Sad se toliko priča o njoj, opet zahvaljujući voljnim pojedincima. Promovisati njen lik i delo, i pokazati kako su određeni ljudi spašavali decu, od kojih su neki bili Hrvati, čak i iz NDH struktura, jeste poduhvat vredan svake hvale. Dosta toga je urađeno na individualnom nivou, kada je u pitanju njena promocija. Izuzetak od pravila je Srpska pravoslavna crkva koja je priznala njene zasluge (oktobar 2013), a njenim potomcima uručeno je ordenje“, kaže Radojković.

Komentarišući reakcije na film u Hrvatskoj on ističe da je Hrvatska duboko podeljeno društvo. „Oni su se u ustavu jasno odredili prema NDH, ali dobar deo njihovog društva čine ljudi koji su potomci ustaša i domobrana, koji su socijalističku Jugoslaviju videli kao pobednika, a sebe kao poražene. Podela i danas postoji, a mislim da nije slučajno što je film prvo prikazan u Puli. Dubrovnik i Pula su manje naklonjeni HDZ-u, uvek su bili više antifašistički nastrojene i liberalne sredine, pa ovakve stvari mogu lakše da prođu. Sumnjam da će se film prikazati u gradovima i sredinama koje su više naklonjene HDZ-u i koje su, da se tako izrazim, „ambivalentne“ prema NDH“, smatra Radojković.

Kritički pristup je prema Radojkoviću u Hrvatskoj rezervisan je za naučnu zajednicu, umetnike i/ili novinare, srpsku, jevrejsku i romsku nacionalnu zajednicu. „Ambivalentniji stav prema ustaškom nasleđu prisutan je u stanovništvu koje je slabije obrazovano, konzervativnije i obično, ali ne isključivo, iz ruralnih krajeva“, kaže Radojković,. On ipak smatra da ovo nije specifičnost Hrvatske, već manje-više normalna podela koja postoji i u drugim društvima kada su u pitanju kontroverzne teme.

 

Diana Budisavljević više nije zaboravljeni heroj

„Bilo je razumljivo da se moj muž bojao za mene i sebe i nije bio suglasan sa mojim radom. No, željela sam pomoći koliko je to i kako bilo moguće“, zabeležila je Diana Budisavljević u svom dnevniku. Iako je njena borba već našla umetnički izraz u nekoliko dokumentarnih film, pun omaž njenom podvigu se ipak nalazi u filmu rediteljke Dane Budisavljević.

„Dnevnik Diane Budisavljević“ je više od priče o jednoj hrabroj ženi. Ovaj film govori o zlom poretku u kom se čitava mreža ljudi pobunila i stala u zaštitu onih najslabijih. Diskusija koju je film izazvao danas takođe je jako bitna, jer je pokazala da i dalje postoji deo hrvatske javnosti koji odbija da u potpunosti prihvati istoriju NDH. Ipak, treba imati na umu i da je ovakav film uspeo da na jednom filmskom festivalu u Hrvatskoj uzme nagrade nekoliko različitih žirija i nagradu publike, što govori da postoji plodno tlo za raspravu i realistično sagledavanje prošlih zločina. „Dnevnik Diane Budisavljević“ simbol je prošlosti koju smo zaboravili, ali i budućnosti u kojoj ćemo moći da razgovaramo o temama koje su neugodne i teške.