Da li je bilo ko pobedio na ovim izborima?
Vreme čitanja: 6 minuta

Foto: iStock 

“Stranke su liderske do te mere da se često ne nazivaju svojim imenom nego strankom „tog i tog [vođe]“, često prestaju da postoje ako vođa odluči da izađe iz politike, a ako neko unutar stranke želi da postane stranački vođa – mora osnovati svoju sopstvenu.”

Prvo da raščistimo jednu bitnu stvar – uz sve zamerke koje se u Srbiji mogu izneti političkim strankama – demokratije bez njih nema. Čak i u sistemima koji se najvećma oslanjaju na neposrednu demokratiju, političke stranke su te koje služe da se određene ideje, stavovi i vrednosti pojedinaca u društvu uobliče i opredmete u različitim predlozima praktičnih politika. Bez stranaka bi u društvu postojala ozbiljna kakofonija, a pisac ovih redaka tvrdi da ukoliko bi se – hipotetički – u jednom demokratskom društvu stranke ukinule, to bi društvo vrlo brzo svoju institucionalnu ravnotežu našlo u autokratiji.

Odakle onda brojne (opravdane) primedbe na delovanje srpskih političkih stranaka? Zašto su političke stranke kod nas prokazane kao najveće štetočine? Zbog čega im se zamera što učestvuju na protestima? Zašto kod birača postoji ozbiljan otklon prema političkim strankama? Odgovori na ova pitanja mogu se naći u dve pojave koje zajedno čine začarani krug: društvenom poretku u kome stranke deluju i samoj strukturi tih stranaka.

 

Uticaj društvenog poretka na političke stranke

Zašto je društveni poredak bitan faktor u određivanju osobina jedne političke stranke? Jednostavno – podsticaji koje određeni društveni poredak stvara imaju presudan uticaj na ponašanje političkih aktera. Naime, to je osnovni razlog zašto se toliko razlikuju političke stranke u zemljama koje smatramo uređenim i kod nas. Njihov politički sistem je ustrojen tako da političke stranke imaju za cilj da njihovi predstavnici budu odabrani na javne službe kako bi implementirali politiku za koju se ta stranka zalaže, bilo u parlamentu, bilo u upraviteljstvu.

Kod nas je situacija drukčija, društveni poredak je takav da naši politički akteri imaju za cilj da postanu „vlast“, odnosno nosioci apsolutne moći u društvu. Ko je „vlast“ taj je davalac zakona, vrhovni sudija, prisuditelj i porota, glavni upravitelj. Na osnovu analize političkih prilika u poslednjih vek i po srpske države u raznim formama definicija „vlasti“ koja se nameće je sledeća: grupa ljudi koja je uzurpirala narodni suverenitet i sve moći koje iz njega proizilaze.

Takva situacija je plod državnog ustrojstva, odnosno činjenice da u Srbiji ne postoji proceduralno i operacionalno razdvajanje vlasti koje proističu iz narodnog suvereniteta na grane države. Kod nas su vlasti (zakonotvorna, upravna i sudska) de facto spojene i nalaze se u rukama entiteta koji se zove „vlast“, što postaje izuzetno primamljiv plen za sve političke aktere. To stanje nije skorašnje, već je kreirano od strane Komunističke partije Jugoslavije nakon završetka Drugog svetskog rata (mada se neki obrisi toga mogu primetiti i u prvoj Jugoslaviji). Kako je ideološka postavka te stranke podrazumevala stranački monizam i koncentraciju svih moći u rukama „avangardne partije“, pristupljeno je upodobljavanu državne strukture toj ideologiji. Na našu veliku žalost, takva državna struktura postoji i danas i presudno utiče na organizaciju i delovanje srpskih političkih stranaka.

Tako je Narodna skupština u vreme komunističke diktature, umesto da bude vrhovni forum nacije i mesto gde se tvore zakoni, postala protočni bojler za legalizovanje odluka Centralnog Komiteta KPJ (zvuči poznato?). To je učinjeno tako što je glavnu reč u postavljanju narodnih poslanika imala Partija, što je praksa koja se nastavila sve do danas. Tako imamo situaciju da onaj koji upravlja većinom u Narodnoj skupštini (in)direktno upravlja izborom ministara, tužilaca, sudija i svih ostalih javnih i državnih službenika – vođa stranke sa najviše poslanika je državni Vođa.

Formalna pozicija u državi nije previše bitna, Vođa može biti ministar, premijer, predsednik, narodni poslanik ili pak ništa od navedenog. Apsolutna moć se samo naizgled seli sa jedne pozicije na drugu, ali uvek ostaje kod vođe stranke sa većinom u Skupštini.

Taj se uticaj (stranačkim kanalima) prenosi i po vertikali, pa tako imamo situaciju da su lokalne samouprave samo ispostave „vlasti“ iz centrale, a još gori je slučaj bitnih, a sa državom nepovezanih organizacija, pa gledamo poznata partijska lica na čelu sportskih saveza, velikih sportskih i kulturnih organizacija i drugih ustanova. Sve ovo zlokobno podseća na vremena pre pada Berlinskog zida, pa onda i ne čudi što se (i tada i danas) najvažnije državne odluke donose na stranačkim savetovanjima, što je za zaposlenje i napredovanje u službi potrebna partijska knjižica i što ljudi povezani sa („vladajućom“) Partijom imaju povlašćen položaj u privredi.

 

Uticaj političkih stranaka na društveni poredak

Političke stranke u (višestranačkoj) Srbiji umnogome liče na KPJ. Zainteresovani čitalac koji bi se upustio u analizu strukture KPJ po statutu iz 1948. godine primetio bi zaprepašćujuću sličnost sa današnjim strankama, uz donekle izmenjen rečnik i ideološke odrednice. KPJ je bila strogo centralizovana stranka koja u svom statutu zahteva „strogu partijsku disciplinu i pokoravanje manjine većini“ i „bezuslovno pokoravanje nižih organa odlukama viših organa“ (član 15. stavovi v) i g) Statuta KPJ).  U svakodnevnom delanju Partije Centralni komitet KPJ je donosio glavne odluke, kojima su se podređeni delovi stranke morali povinovati. Dakle, stranka je bila ustrojena na načelu subordinacije sa centrom moći koji se nalazio u CK KPJ.

Nakon propasti komunizma i kod nas je došlo do pritiska da se uvede višestranački sistem, što je i učinjeno. Međutim, uvođenje višestranačja u poretku koji je za sebe stvorila stranka koja za cilj ima ukidanje svih ostalih stranaka (a na koncu – i same države) nije mogao da se završi dobro. Umesto da se donese novi Ustav, na demokratski način i po valjanoj proceduri, kojim bi se raskinulo sa autoritarnim sistemom koji je stvorila KPJ, kod nas je septembra 1990. godine Narodna skupština koju su činili poslanici samo SPS (inače legalne i legitimne naslednice SKS i SSRN) donela (odnosno nametnula) novi ustav koji pravi tek kozmetički i frazeološki otklon od kardeljističkog ustava iz 1974. godine, a koji je uz neznatne izmene iz 2006. godine na snazi i danas.

Državna struktura ostaje nepromenjena, pa tako i dalje važi staro pravilo da onaj ko dominira najvećom strankom, dominira i državom u celosti. Taj je ustav (ako se uopšte može tako i nazvati) imao jednu funkciju – da osigura apsolutnu moć vođe SPS-a, Slobodana Miloševića, i učini ga državnim Vođom. Takve uloge nisu se klonili ni oni koji su došli posle njega.

Poredak koji zahteva Vođu učiniće i stranke koje u njemu postoje – liderskim, jer jedino sa pozicije stranačkog vođe može se postati onaj državni. Sa izuzetkom obnove rada Demokratske stranke, nijedna veća i značajnija stranka u Srbiji nije nastala onako kako stranke u uređenom svetu nastaju – okupljanjem ljudi oko zajedničkih ideja, interesa, pogleda na svet i društvo, ciljeva i slično, već odlukom nekog wannabe Vođe da osnuje svoju Partiju. Vođi prirodno trebaju podanici, pa se tako svaki stranački vođa okružuje klimoglavcima i poslušnicima (u većoj ili manjoj meri), a oni koji misle svojom glavom brzo napuštaju stranku ili bivaju izbačeni iz nje.

Stranke su liderske do te mere da se često ne nazivaju svojim imenom nego strankom „tog i tog [vođe]“, često prestaju da postoje ako vođa odluči da izađe iz politike, a ako neko unutar stranke želi da postane stranački vođa – mora osnovati svoju sopstvenu.

Pozicija stranačkog vođe ne donosi samo mogućnost da se postane državni Vođa (što se, moramo priznati, jako retko dešava), već donosi i brojne druge beneficije. Ta pozicija nosi i određenu pregovaračku moć, pa se tako može isposlovati kakva sinekura ili privilegija za privatni poslovni poduhvat, u dogovoru sa „vlasti“. Tako, brojni su politički akteri koji bi želeli da budu stranački lideri, pa makar im stranka brojala ljudi koliko može stati u jedan osrednji kombi, a broj glasača na izborima bio nedovoljan da se opravda dobijanje sredstava iz javne riznice za vođenje kampanje.

 

Stranačka (ne)konkurencija

Poseban problem je nastojanje svake dominantne stranke da zatre one koje mogu biti pretnja njenoj poziciji. Kako su vremena kad je ukidanje svih stranaka osim jedne bilo legitimno rešenje davno prošla, sad se pribegava mnogo subverzivnijim metodama. Tako danas imamo situaciju da se strankama (ma kakve bile) znatno otežava izlazak na izbore, finansiranje, izlazak u medije, vrše se kupovine poslanika i odbornika, uticaj na stranačke vođe i slično.

Vrhunac svega predstavlja činjenica da je danas, zbog administrativnih prepreka, novu stranku (bez mnogo novca i truda) tehnički gotovo nemoguće osnovati! Tako imamo situaciju da su u proteklih par godina čak četiri (!!!) nove stranke „osnovane“ tako što su strankama koje već postoje u registru promenjeni imena i statuti.

Posebno zabrinjava što nijedna od „novoosnovanih“ stranaka nije digla glas protiv takvog stanja, već su išli putem manjeg otpora. Umesto da angažuju javne beležnike i traže potpise 10.000 ljudi sa pravom glasa (što je u ovim uslovima ozbiljan poduhvat), okrenuli su se sporazumima sa liderima kombi-stranaka koji su zauzvrat dobili mesto prvog potpredsednika stranke (a nezvanično se može čuti – i pare!). Kako se po stavovima i istupima u javnosti čelnika tih stranaka može zaključiti da one u narednom periodu žele da budu „vlast“, možemo se opravdano zabrinuti za budućnost stranačkog života u Srbiji.

 

Rešenje

Protivnik je dvoglavo čudovište – poredak koji je stranke stvorio i stranke koje poredak održavaju, a da bi se takav protivnik porazio potrebno mu je odseći obe glave. Ovo je jedino moguće ukoliko se pojavi nova stranka koja ne namerava da učestvuje u trenutnom poretku, već u rađanju novog. Potreban je antidot za sve antidemokratske i antislobodarske ideje i načela koje je KPJ unela u naš politički sistem. Takva stranka mora da ispuni sledeće kriterijume: 1) da unutar svojih redova (proceduralno, a ne nominalno!) gaji demokratiju i konkurenciju; 2) da bude ustrojena lokalistički – „odozdo-nagore“ (za razliku od centralističkog – „odozgo-nadole“ ustrojstva postojećih stranaka); i 3) da joj aktivnost bude usmerena ka stvaranju novog, otvorenog poretka (umesto na borbu da se postane „vlast“).

Ovakvu stranku će sigurno biti jako teško obrazovati, no ne i nemoguće. Postojeće stranke je napravio ovaj poredak, one nemaju interes da ga menjaju jer u drukčijem poretku ne bi mogle da postoje. Bilo kakva promena poretka bi značila ili njihovo iščezavanje ili preobražaj u istinski demokratske stranke. Dok je ovakvog poretka gledaćemo smenu Kurte i Murte. U nedogled.