Jerkov za Talas: Ne može svrha naše politike biti da bojkotujemo izbore
Vreme čitanja: 3 minuta

Foto: N1

„Ne može svrha naše politike biti da bojkotujemo izbore. Treba da uradimo sve što možemo da izbori budu slobodni, a tu, plašim se, ne radimo dovoljno“, izjavila je za Talas Aleksandra Jerkov, narodna poslanica Demokratske stranke.

 

Sporazum sa narodom, dokument koji je veliki deo opozicije potpisao u februaru ove godine, obavezao je potpisnike na zajedničku borbu za slobodne medije i slobodne i poštene izbore. Pet meseci kasnije, dolazi do vidnog zastoja u komunikaciji unutar opozicije – izjave pojedinih lidera, kao i intervjui sa predstavnicima stranaka i pokreta, svedoče o nesuglasicama unutar opozicionih redova.

Zašto opozicija ima probleme u komunikaciji i kako treba doneti odluku o učestvovanju na izborima, odnosno bojkotovanju? Šta se dešava sa Sporazumom sa narodom i gde je najavljivani „aktivni bojkot“?

To su sve pitanja koja dolaze kao posledica očiglednoh poteškoća usaglašenog delovanja.

Narodna poslanica Demokratske stranke Aleksandra Jerkov u razgovoru za Talas osvrnula se na postojeće izazove kada je reč o komunikaciji i bojkotu predstojećih izbora.

 

Jerkov: Ne može svrha naše politike biti da bojkotujemo izbore

Utisak u javnosti je da opozicija ne može da se dogovori oko nekih načelnih poteza – trenutno najaktuelniji jeste odluka o bojkotu. Kakav je vaš stav o tome?

„Mislim da treba sačekati i videti da li će uslovi za fer izbore biti ispunjeni. Ja ne vidim da mi bilo šta radimo na ispunjenju tih zahteva. Opozicija je izašla sa listom nekih zahteva, vlast je odmah rekla da nema nameru da ih ispuni, i posle toga se nije ništa desilo.

Imamo ideje da se već sada najavi bojkot, da se unapred kaže da ćemo bojkotovati izbore, a ja tu poziciju niti razumem niti mogu da shvatim. Ne može svrha naše politike biti da bojkotujemo izbore. Treba da uradimo sve što možemo da izbori budu slobodni, a tu, plašim se, ne radimo dovoljno. CRTA je izašla sa odličnim preporukama, ekspertski tim protesta takođe, a mi kao opozicija ništa nismo uradili na tome da one budu predstavljene, da budu prihvaćene. Tu je nastao šum u komunikaciji, što se vidi i u javnosti.“

 

Zbog čega je došlo do toga? Zašto nije zaživela praksa zajedničkog donošenja odluka i dogovaranja koja je uspostavljen potpisivanjem Sporazuma sa narodom?

„Plašim se da mnogi politički akteri pretvaraju Sporazum sa narodom u ono što on nije i ne sme biti. Sporazum je postao način da se neki obračunavaju sa drugima, i postao je merilo neke unutaropozicione borbe – ko je prava opozicija a ko nije. To nije tako trebalo da bude.

Zamišljen je kao dokument koji će obavezati opoziciju na jednu novu vrstu odgovornosti prema građanima. Kada je usvajan, sigurna sam da su zahtevi protesta bili vodilja stvaranja tog dokumenta. Umesto toga, pretvorio se u jednu platformu na kojoj se opozicione stranke jedne sa drugima obračunavaju. Zato, između ostalog, sve ovo, svi ovi zastoji koje imamo i sve ove diskomunikacije.

Koliko god je poruka sa protesta poslato vlasti, isto toliko je poslato i onima koji su već bili na vlasti. A oni, ako to nisu čuli, plašim se da uopšte nisu shvatili ni proteste, ni građane, ni zahteve protesta.“

 

Šta se dešava sa najavljivanim „aktivnim bojkotom“? Kada ste napustili parlament, ideja je bila da se nastavi sa vaninstitucionalnim aktivnostima.

„Nemam odgovor na to pitanje. Mislim da se trenutno više obračunava među sobom ko je prava opozicija a ko lažna, a ne bavimo se dovoljno onim zbog čega postojimo.“

 

U današnjem intervjuu za Blic, potpredsednica Narodne stranke Sanda Rašković-Ivić izjavila je da bi bojkot bio pravi put kada bi u njemu učestvovala čitava opozicija, dok u slučaju podeljenosti „postoji i velika šansa da se ugasite jer odbori na lokalu prelaze kod onih s kojima vide perspektivu“. Kako vidite taj argument? Da li bi sve stranke mogle da „prežive“ bojkot?

„Prvo, treba reći da taj argument jeste istinit. To jeste mogućnost, mislim da će ljudi koji rade u političkim strankama i koji rade na terenu reći da to uvek jeste opasnost.

Ja, međutim, ne mislim da odluku treba doneti u skladu sa tim šta bi najviše odgovaralo našoj ili nekoj drugoj partiji, već kada budemo donosili tu odluku, najmanje treba da se vodimo interesom partije. Baš naprotiv, treba da se vodimo onim što je interes građana.

Pritom, to nije stvar samo sa manjim partijama, to se odnosi na sve političke partije, ali nisu građani tu zbog stranaka nego stranke zbog građana. Kada budemo donosili odluku o tome, poslednji parametar koji treba uzeti u obzir jeste šta će to da učini našoj partiji.“

——————————————————————————————————————————

Ovaj tekst je nastao uz podršku fondacije Fridrih Nauman i odražava isključivo stavove autorke