Đoković je u finalu Vimbldona pobedio Federera, publiku i sebe

Autorka

Vreme čitanja: 6 minuta

Foto: Carine06

Nakon 4 sata i 47 minuta igre, Novak Đoković je uspeo da po peti put postane šampion Vimbldona. On je u najdužem finalu Vimbldona pobedio svog višegodišnjeg rivala Rodžera Federera, ali je pobedio i još nekoliko prepreka do trofeja.

Svako ko je gledao prenos meča mogao je da čuje i reakcije publike koja je bila u velikoj meri naklonjena Federeru. Pored same publike na Centralnom terenu, tokom trajanja turnira tabloidi u Srbiji više puta su kritikovali Đokovića zbog saradnje sa Goranom Ivaniševićem, hrvatskim trenerom.

Poslednja prerpeka koja se nalazila na Đokovićevom putu je upravo on sam, a spoj njegove mentalne staloženosti i trunke tipičnog srpskog inata istinski je fascinantan.

 

Novak – najmanje voljen teniser?

Iako postoji poriv da se publika na Vimbldonu okarakteriše samo kao „umišljena“, postoje dublji razlozi zašto Đoković ne uspeva da zadobije naklonost svetske teniske publike.

Publika na Vimbldonu nije jedini slučaj da se Đoković suočavao sa neprihvatanjem u teniskom svetu. Tokom godina stekao se utisak da razni strani komentatori, ali i publike na različitim stadionima i turnirima, ne prihvataju sa istim entuzijazmom Novaka Đokovića, kao što to čine sa drugim igračima njegovog ranga, poput Federera i Nadala.

Često su i drugi teniseri govorili protiv Đokovića, kao što je u maju to učinio Nik Kirgios. “Kao da želi da bude Rodžer (Federer). Prosto ne mogu da ga podnesem”, izjavio je Kirgios.

„Da li je Novak Đoković najmanje voljena zvezda u tenisu?“ je naslov članka koji je objavio CNN neposredno nakon ovogodišnjeg finala Vimbldona. U ovom članku se kao razlog za Đokovićevu nepopularnost navodi neprihvatanje nekih teniskih normi. Đoković je, na primer, u više navrata u finalima tražio podršku od publike, što neki vide kao potez koji nije tipičan za tenis. Takođe, njegove imitacije drugih tenisera i povremene emotivne proslave pobeda su dodatan razlog zašto ga deo fanova ne prihvata. Spominje se i njegovo predavanje mečeva na početku karijere.


Dodatan kontekst koji otežava Đokovićevu poziciju jeste rivalstvo Federera i Nadala. Mediji i fanovi vole rivalstva, a Nadal i Federer su savršeni rivali zbog drugačijih stilova igre i ophođenja na terenu. Tokom godina, veliki broj ljubitelja tenisa uživao je u ovom teniskom rivalstvu, a Đoković već duže vreme narušava narativ o binarnosti u muškom tenisu, što verovatno iritira određeni broj fanova.

Federerova i Nadalova superiornost koja je delovala nedodirljivo godinama ugrožena je Đokovićevim uspesima, zbog čega je ljudima teško da mu odaju priznanje koje, sudeći po njegovoj igri, zaista i zaslužuje.

 

„Novače majstore, mora li taj ustaša?“

Iako je Đoković očito uspeo da se tokom godina nosi sa tim što nije miljenik teniskih fanova širom sveta, pojedini mediji u Srbiji mu takođe nisu bili naklonjeni tokom trajanja Vimbldona. Ovoga puta, tabloidi su Đokoviću zamerili to što je nedavno angažovao Gorana Ivaniševića, takođe osvajača Vimbldona, za trenera. Kritikama se na društvenim mrežama pridružio i Vladimir Đukanović, poslanik Srpske napredne stranke.

„Novače majstore, mora li taj ustaša?“, glasio je jedan od naslova u listu Informer, a kao dokaz „mržnje“ Ivaniševića prema Srbima poslužila je njegova izjava iz 1992. godine. Ivanišević je tom prilikom navodno izjavio da bi mu bilo draže da su mu meta u streljani bili Srbi, a nedavno je za list Politika objasnio da su ga neposredno pre toga psovali navijači iz Srbije, i da je zapravo rekao da bi želeo da su mu ti navijači bili mete u streljani.

Ovo je samo najnovija prilika u kojoj su tabloidi kritikovali Đokovića zbog saradnje ili podrške hrvatskim sportistima. Prošle godine Đoković je na društvenim mrežama u više navrata podržavao hrvatsku fudbalsku reprezentaciju, što takođe nije prošlo bez kontroverzi. Luka Modrić, kapiten hrvatske fudbalske reprezentacije, više puta je govorio o tome koliko im je značila njegova podrška tokom Svetskog prvenstva u fudbalu prošle godine, a govorio je i da uživa u gledanju Đokovićevih mečeva.


Đoković je uzvratio komplimente kada je Luka Modrić osvojio “Zlatnu loptu”, nagradu za najboljeg fudbalera sveta. „Čestitam Luka na osvajanju “Zlatne lopte”. Veoma zasluženo. Ponosan momenat za naš region što ima najboljeg fudbalera na svetu“, podelio je Đoković na svom Tviter nalogu. Početkom godine Đoković je proglašen za sportistu godine u izboru akademije Laureus, a Fudbalski savez Hrvatske čestitao je srpskom teniseru, iako je u kokurenciji bio i Modrić.

Svoje vrednosti Đoković je pokazao i prošle godine kada je rekao da smatra da je „jako hrabar potez“ ukoliko bi neko od tenisera javno rekao da je LGBTQ orijentacije. „Ne gledam ljude drugačije ukoliko se tako predstave. Za mene je to jako hrabar potez jer određeni deo planete nije u stanju da prihvati to”, rekao je on na jednoj konferenciji za novinare.


Đoković je uspeo da na svom ličnom primeru više puta javno pokaže kako tolerancija izgleda na delu, što je naročito važno u regionu gde političari često skupljaju političke poene kroz podizanje tenzija i podsećanje na animozitet iz ratnog perioda devedesetih. Đoković ima jedinstvenu moć da kaže neke od naizgled nepopularnih stvari u Srbiji, a da ga domaća publika i dalje podjednako prihvata, zbog čega je značajna njegova uloga u stvaranju boljih odnosa u regionu.

Ovaj teret ima retko koji sportista, a u tom pogledu Đoković je jedinstven u svetu tenisa. O tome koliko Đoković shvata ozbiljno uticaj koji ima na formiranje javnog mnjenja u Srbiji svedoči i sledeća njegova izjava: “Zato ljudi svih generacija – a naročito mladi – gledaju ka sportistima kao svojim idolima, jer oni prolaze kroz iskušenja, žrtvuju se, i kroz sport ilustruju ‘životnu borbu’ i daju primer kako bi ljudi trebalo da se postave prema brojnim izazovnim situacijama u životu. Za mene je takva uloga uvek bila velika privilegija, koju uvek imam na umu”.

 

„Sve je u glavi“

Đokovića i Federera su bez sumnje vrhunski igrači, iako očigledno imaju drugačije stilove igre. U tom slučaju razliku pravi upravo mentalna snaga i odlučnost, koje Đoković očito ima na pretek.

Najzanimljviji aspekt meča između Đokovića i Federera jeste to što je tokom čitavog meča Federer bio bolji, ukoliko gledamo statistike, što je čak i Đoković sam priznao nakon meča. Ukoliko se to ukombinuje sa publikom koja je sve vreme navijala za Federera, toliko da je jedan od američkih komentatora ocenio da je to navijanje na granici fer-pleja, Đoković se nalazio pod ogromnim psihološkim pritiskom.

Pored mentalne staloženosti, koja je karakteristika većine dobrih tenisera, postoji nešto posebno u načinu na koji se Đoković  bori protiv prepreka koje mu stoje na putu. Na konferenciji posle finala, Đoković je rekao da je, kada je publika vikala i navijala za Federera, on pokušavao da ubedi sebe da zapravo navijaju za njega. „Volim da preobrazim to na neki način. Kad publika viče „Rodžer“ ja čujem „Novak“. Znam da zvuči blesavo, ali je tako. Pokušavam da ubedim sebe da je tako“, izjavio je Đoković.

Dobro je za trenutak zamisliti koliko je ovo teško, i koliko je u isto vreme neverovatno da najbolji teniser sveta mora sebe da ubeđuje da je publika na njegovoj strani. Međutim, moguće je da u prevazilaženju prepreka leži Đokovićeva najveća snaga. Čak i kada je broj 1 u tenisu, on se ne oseća kao da je kralj tog sporta, već da uvek i iznova mora da dokazuje svoje mesto i veličinu, naročito u odnosu na Federera i Nadala.


Jedna od reči koja je najteža za prevođenje sa srpskog (mada je reč turskog porekla) na druge jezike je „inat“, a Novakovo ponašanje nakon pobede je odlična demonstracija srpskog inata. Nakon rukovanja sa Federerom, Đoković je stajao na terenu sa osmehom koji nije samo poručivao da mu je drago što je osvojio peti Vimbldon. Đoković je tom prilikom suptilno poručio da mu je drago što je pobedio upravo zbog toga što se većina navijača nadala drugačijem ishodu, a potreba da se bori protiv njihovih očekivanja je ono što mu je dalo snagu.

Iako Đokovićevo ponašanje nakon završetka meča možda nekima deluje čudno, publika u Srbiji lako prepoznaje inat koji je vidljiv kod Đokovića u najtežim mečevima. Upravo je prkos jedan od razloga zašto se njegove pobede doživljavaju toliko burno i lično. Nakon burne istorije naše zemlje, ljudi u Srbiji često imaju utisak da postoje velike prepreke koje naša zemlja mora da pređe, kako bi bila priznata. Upravo zato je Đokovićev inat toliko poznat i razumljiv, zbog čega će ga teško neko smeniti sa pijedestala omiljenog sportiste u Srbiji.