Srebrenica, snaga tišine

Stručnjak za komunikacije i politikolog

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: iStock 

Zamislimo halu Pionir, punu kao oko. I tribine i parter. Finale Evrolige osvaja neko od večitih, na tribinama 6.000 ljudi, u parteru još preko 2.000. Sve muškarci, od 12 do 77, sinovi, očevi, dede, braća, stričevi, ortaci, svi u jednoj hali. Neki potpuni propaliteti, neki vrlo obrazovani. Jedni prosečni đaci, drugi direktori lokalnih firmi. Svi sticajem prilika sabrani na jedno mesto jer dele samo tu jednu stvar. U svemu ostalom su različiti, kao i bilo koja grupa nasumično izabranih 8.000 ljudi.

Svetla se gase i nakon sedam dana u hali Pionir više nema nikog živog.
To je Srebrenica 1995.

 

„To je, ljudi, genocid.“

Iako ova izjava zvuči kao vapaj antiratnog aktiviste, ovo su reči Ratka Mladića. Malo poznate, iznesene su kao reakcija na plan Radovana Karadžića o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH, usvojenom na Skupštini Srpske republike Bosne i Hercegovine 1992.

 „..prema tome mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je… to neće… Ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić to objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid! Mi moramo da pozovemo svakog čovjeka koji je čelom poljubio ove prostore i teritoriju države koju hoćemo da napravimo. I njima je mjesto sa nama i pored nas.”

Tri godine kasnije, Ratko Mladić, heroj nikome, u regionu Srebrenice biće ključni izvršilac najtežeg zločina za koji čovek može da bude osuđen – genocida, nad muslimanskim stanovništvom tih prostora.

U masakru su učešće uzele i strukture sa ove strane Drine. Čuveni snimak na kom „Škorpioni“, paravojna formacija pod kontrolom MUP-a naše države, rafalom sa leđa ljude šalju u dženet, obišao je svet 2005. Autobusi koji su zarobljenike prevozili na konačno stratište imali su i valjevske, užičke i šabačke tablice. Za preko 1.000 žrtava se i dalje ne zna gde su, a ostale su u delovima pronađene u primarnim, sekundarnim, tercijarnim grobnicama, što je birokratski način da se kaže da su tela ubijenih ukopavana, pa bagerima raskopavana i ukopavana u drugu, a ponekad iz druge i u treću gomiletinu zemlje.

U tom procesu, kosti i meso se pomešaju više puta pa jedino srećom pomsrtni ostaci mogu da ostanu u formi koja podseća na ljudsko telo. Kosti jednog četrnaestogodišnjaka pronađene su u 4 različite masovne grobnice i to nije najgori zabeleženi primer. Strahota je bila ogromnih razmera i svako svedočanstvo o njoj je potresno.

Ratko Mladić je za ovaj poduhvat prvostepeno osuđen na doživotnu robiju pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Sve zbrojeno, ovaj i sudovi u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, osudili su do sada 47 krvnika na oko 700 godina zatvora. Od vojnika najnižeg čina, do samog vrha vojne, političke i policijske strukture Republike Srpske. Srbiji kao državi je pred Međunarodnim sudom pravde 2007. utvrđena odgovornost za nesprečavanje genocida. Državni organi od tada imaju obavezu da ovaj zločin tretiraju kao genocid.

Ovde se završava informativni deo ovog teksta.

 

Zar je važno ko je kriv?

Pa, važno je. Tome služi ustrojstvo koje čovek hiljadama godina postavlja i prepravlja, a koje najšire gledano zovemo pravosudnim sistemom. Sa razvojem prava, ali i nacionalnih država, njegovo polje delovanja se proširivalo sa neformalnog na formalno, sa plemenskog na nacionalno i međunarodno. Poenta postojanja pravnog sistema je kazna za prethodno kršenje normi i odvraćanje od budućih kršenja normi. Naravno da je važno ko je kriv. Taj ko je kriv, kriv je i žrtvama i njihovim porodicama, kriv je i društvu kojeg je zatrovao, kriv i narodu čiji je trebalo da bude ponos.

A krivi su mnogi. Direktno su odgovorni svih 47 do sada osuđenih i, sasvim izvesno, još više desetina neosuđenih ljudi. Posredno, kriva je zločinačka politika, u slučaju srebreničkog genocida politika vrha vlasti srpskih država. Baš kao što je kod nekih drugih krvoprolića na prostoru bivše Jugoslavije, kriva zločinačka politika hrvatskih, bosanskih ili kosovskih političkih lidera.

Krivica je strogo individualna i utoliko je važnije da se utvrdi do kraja. Čak i kada je sistemska, čak i kada su počinioci demokratski izabrani – krivica za zločin je strogo individualna. Zato je važno da se jasno i institucionalno kaže: Za srebrenički genocid krivi su Ratko Mladić, Radovan Karadžić i svi ostali planeri, izvršioci, pomagači i oni koji pokolj nisu sprečili.

Samo na taj način sa sigurnošću može da se skine ljaga sa srpskog naroda i Srbije, ljaga koju različiti neprijatelji Srbije decenijama bacaju, nazivajući je genocidnom, hegemonijalnom, bestijalnom. Samo tako može da se zahteva istina o zločinima nad Srbima od drugih država. Samo to je pravda za srebreničke žrtve, ali i novi, časni standard za buduće generacije u Srbiji.

Osuda genocida u Srebrenici je zato čin vrhunskog srpskog patriotizma.

Ovde se završava moralistički deo ovog teksta.

 

A ko drukčije kaže?

Različite organizacije civilnog društva bave se brojanjem i popisom ubijenih, praćenjem sudskih procesa u vezi sa ratnim zločinima, stanjem prava žrtava i izbeglih, memorijalizacijom i tretmanom drugih otvorenih ratnih rana. Svime onim što se birokratski zove tranzicionom pravdom.

Ove organizacije su savest društva u postkonfliktnim pitanjima, baš kao što su humanitarne organizacije u svojim ili ekološka udruženja u svojim pitanjima. Države često nisu sposobne ili nemaju želju da se pitanjima za koja imaju mandat bave. Baš takva su pitanja ratnih zločina, koja u najmanju ruku ne donose popularnost unutar lokalnog biračkog tela. Upravo u takvim prilikama otvara se prostor za kvalitetan NVO rad.

Domaće organizacije civilnog društva već godinama zagovaraju seriju zahteva na temu odnosa prema Srebrenici, od kojih autor ovih redova potpisuje sve izuzev jedne. Sporna tačka odnosi se na kriminalizaciju negiranja genocida. Ograničavanje slobode govora je čest mehanizam tranzicione pravde u postkonfliktnim društvima. Ipak, višestruko problematičan.

Nevezano za moralni problem koji bi svaki ljubitelj slobode trebalo da ima sa ograničavanjem slobode govora, ono nosi i praktične implikacije. Suprotne željenim. Cenzura po sebi rađa otpor, a činjenica da je nešto zabranjeno po političkom osnovu – inat da se zabrana krši. U 2019. kada bukvalno svako ima pristup internetu, zabranu nije ni realno sprovesti. Važnije od svega toga – dovođenje zvanične istorije u pitanje je uvek poželjno; uostalom, nije li trenutno važeći zvanični stav o Srebrenici upravo sporan i zreo za reviziju? I možda najvažnije – insistiranje na kriminalizaciji sasvim sigurno neće privoleti relevantnu količinu ljudi da prihvate ostale, dobre zahteve.

Oko ove tačke, autore pozivam da razmisle da li im je stalo da bude usvojena ili da država promeni odnos prema genocidu u Srebrenici?

Ovde se završava aktivistički deo ovog teksta.

 

Snaga tišine

Ukoliko sve navedeno nije dovoljno da se zauzme aktivan saosećajan stav, bilo na društvenim mrežama ili u medijima, i to je u redu. Etnička pitanja su osetljiva, ratna još više. Najveći broj ljudi nema nikakav stav – prošlo je 24 godine, oni koji ove godine postaju punoletni nisu ni živeli u 20. veku, najveća većina ljudi ima preče svakodnevne brige od odnosa prema bilo kojem zločinu.

Ipak, veličina lidera se očitava u tome da može da zauzme stav i kada je on popularan i kada nije. Zbog toga na temu Srebrenice, tišina državnog vrha Srbije, ali i većine opozicionih aktera, iz godine u godinu zrači jednakom gorčinom kao aktivno negirajući stav.

Glasna je tišina i ako je to već tako, ukoliko verujete da je Srebrenica preuveličana; ako smatrate da nije genocid; ako je vidite isključivo kao sredstvo obračuna sa srpskim narodom i srpskim pitanjem, ali znate da je tamo stradao makar jedan nevin čovek; uzdržite se i upotrebite tišinu. Ako niste politički lideri, tišina je ponekada časnija.

Tišinom se i završava ovaj tekst.