Foto: Shayan Barjesteh van Waalwijk van Doorn / Foreign and Commonwealth Office
„Politika je uništena“ – glasila je jedna od glavnih poruka nove stranke na britanskoj ceni „Change Uk“. Iako ova stranka, sačinjena od bivših članova i Konzervativne i Laburističke partije, nije uspela da ostvari svoje ciljeve, izrečena poruka ostaje kao precizna.
Politička scena u ovoj državi, kakvu smo poznavali više decenija, jeste u ozbiljnoj krizi. Od Bregzit referenduma, svako sledeće glasanje na svim nivoima vlasti, manifestovalo je ove nove trendove. Iako su se trendovi iz SAD-a u UK često prelivali, amerikanizacija nije u prethodnim talasima bila ovoliko dubinska.
Odumiranje politike „klasnog rata“
Česta je želja i evociranje „klasnog rata“ u politici, kod levičarskih političara i leve akademije. Međutim, u svetu, kao i u UK, ovakvo posmatranje scene već je dubinski arhaično i putem ovakvog gledanja na politiku se sve teže mogu izvući validni zaključci. Tradicija da radnički i siromašniji slojevi glasaju za Laburističku partiju, a bogatiji za Konzervativnu partiju, te je glavna društvena borba na klasnom frontu, danas je u potpunosti nestala.
Ukoliko se pogledaju rezultati parlamentarnih izbora i EP izbora, može se primetiti značajna konvergencija u glasanju između grupa ljudi različitog bogatstva. Poslednji parlamentarni izbori su pokazali da su obe glavne partije postale izjednačene u svim kategorijama stanovništva po ekonomskim klasama. Iako bi se intuitivno moglo pretpostaviti da će naglašavanjem ogromne javne potrošnje od strane Korbina, a konstatna „politika štednje“ konzervativaca, produbiti klasni element u glasanju, to se nije dogodilo. Procesi naprotiv idu u suprotnom smeru. U najvišoj klasi profesionalaca i menadžera (AB), obe stranke su bile na oko 40%, kao i u najsiromašnijoj klasi nezaposlenih i rutinskih zanimanja (DE) sa sličnim rezultatom od oko 40%. Ekonomska klasa više nije glavni pokazatelj za koga će neko glasati, što je ranija bila karakteristika u UK.
Promene u biračkom telu
Dok raste broj najbogatijih koji glasaju za laburiste, a najsiromašnijih koji glasaju za konzervativce, ključne tačke opredeljivanja se menjaju. Novi dominantni indikatori su: etnička pripadnost, starost, mesto života, obrazovni nivo, kulturološka i identitetska pitanja. Na osnovu ovih kategorija, javljaju se dve potpuno različite koalicije birača, koje sve više liče na koalicije birača američkih republikanaca i demokrata, a sve manje na klasične evropske biračke koalicije. Unutar obe se mogu naći i bivši glasači laburista i bivši glasači konzervativaca.
Među etničkim manjinama, laburisti su 2017. osvojili čak 73%, a među mlađima od 24 godine isto 73%, sa značajno boljim rezultatom među mlađim ženama. Konzervativci su pak bili ubedljviji kod populacije starije od 65 godina sa 63%. Urbani i univerzitetski centri su bili više naklonjeni laburističkim i liberalnim kandidatima, a manji gradovi i ruralna mesta konzervativnim i UKIP kandidatima. Među visokoobrazovanima su laburisti preuzeli primat, kod najniže obrazovanih konzervativci, dok su kod srednjih kategorija stranke bile izjednačene. Stavovi u sferi kulturoloških ili identitetskih pitanja, uključujući i pitanje Bregizta, takođe su oštro delili birače.
Koje su dve nove najveće grupe birača?
Prva velika grupa birača, koja ima slične interese, je grupa kojoj odgovaraju društveno progresivne politike i Britanija otvorenija prema svetu. Okosnicu ove grupe čini društveno progresivno stanovništvo, sa solidnim prihodima, koje živi u velikim gradovima i univerzitetskim centrima. Uz njih idu i mladi koji su u procesu sticanja visokog obrazovanja ili su iz obrazovnog sistema tek izašli, među njima više žena. Tu su gotovo konsenzualno etničke manjine i imigracija, čiji su pripadnici u proseku siromašniji, kao i značajan procenat seksualnih manjina. Ova grupacija birača je sklonija da podrži partije koje su za ostanak u EU, koje imaju kulturološki leve stavove i ekonomski relativno leve stavove. Po strukturi više liči na biračko telo demokrata u Americi, nego na tradicionalnu britansku levicu.
Druga velika grupa birača sa sličnim interesima je grupa koja želi Britaniju zatvoreniju prema svetu, protiv je aktuelnih društvenih kulturoloških trendova i sklonija je tradicionalnim društvenim normama. Okosnicu ove grupe čini značajan deo niže i srednje obrazovanih pripadnika radničke klase i preduzetnika iz manjih gradova na severu i iz centra Engleske. Većinski su muškarci. Uz njih, u ovu grupu spadaju i bogatiji slojevi stanovništva iz manjih gradova, ali i većina penzionera. Ova, takođe velika koalicija birača, sklonija je da podrži partije koje su za izlazak iz EU, koje žele da povrate tradicionalne društvene norme i koje nisu nužno ekonomski leve, ali nisu gadljive na protekcionizam. Po strukturi više liči na biračko telo republikanaca u Americi, nego na tradicionalnu birtansku desnicu.
Tradicionalne partije i loša adaptacija
Izbori za Evropski parlament su pokazali šta se može dogoditi laburistima i konzervativcima ukoliko se ne adaptiraju na nove podele u biračkom telu. Sa jedne strane, LibDems su ozbiljno oštetili laburiste u velikim urbanim centrima koji su glasali za ostanak u EU. Nakon izbora, ova stranka dolazi i do vodećih mesta u anketama. Na drugoj strani, nova stranka Najdžela Faraža, Bregzit partija, ozbiljno je trijumfovala u odnosu na konzervativce u suprotnom biračkom telu.
Obe glavne partije su na EP izborima zajedno osvojile tek oko 22,4% naspram 82,4% sa parlamentarnih izbora 2017. Iako je izlaznosti bila znantno niža u odnosu na parlamentarne izbore, ankete nakon EP izbora pokazuju da su ovi trendovi opšti. U odnosu na ove trendove, glavne dve partije ne odgovaraju adekvatno i pod rizikom su da liberali ili bregzitovci Faraža preuzmu dominaciju na sledećim parlamentarnim izborima.
Sa jedne strane, Džeremi Korbin pokušava da sa starim socijaldemokratskim pristupom iz 70ih u 2019. objedini dve raznorodne biračke grupacije. Sa izuzetkom specifičnih okolnosti 2017, laburistima u ovom metodu ne polazi za rukom. Vrlo je teško objediniti radničku klasu i sindikate društveno konzervativnijih stavova i sklonijih izlasku iz EU sa urbanom kosmopolitskom srednjom klasom sa društveno progresivnim stavovima i pro-EU stavovima. Takva neodređenost u istraživanjima košta laburiste osipanja radničkih birača ka Bregzit stranci, a urbane srednje klase ka LibDems.
Na drugoj strani, konzervativci imaju problem zbog brzog rasta udela progresivnih birača među bogatima i visokoobrazovanima u velikim urbanim centrima. Takođe, iako su pridobili nezanemarljiv procenat niže obrazovanog i radničkog stanovništva, partija je i dalje suviše fiskalno konzervativna, ekonomski liberalna i elitistička za ovaj sloj stanovništva. Partija spolja deluje i da je slaba, podeljena i nesposobna da isporuči Bregzit.
Amerikanizovana budućnost scene
Britanska politička scena se brzo menja i sve više dobija američke oblike. Osim opisane promene koalicija birača, sama politička komunikacija sve više poprima američki prizvuk. Kratke i oštre izjave, identitetska politika u sferi roda, etniciteta i seksualnosti, malo razrađenih detaljnih politika i rešenja, dosta nerealnih predloga i ignorisanja njihovih merljivih negativnih efekata, ultra agresivni grassroot aktivisti na mrežama i na terenu, skupovi sa puno pompe i malo sadržajnih govora, čak i latentno nasilje.
Da bi okoštale stare partije izbegle da budu pregažene od novih stranaka ili starih stranaka koje nisu nikada bile okosnica vlasti, mogu se predvideti sledeće promene:
1. Laburisti će verovatno žrtvovati tradicionalne radničke birače konzervativnijih stavova sa severa Engleske i iz Velsa. Sve će biti teže pridobiti konzervativne i evroskeptične radnike, a da partija zadrži društveno progresivnu agendu koju zastupaju nove mlade aktivističke i biračke snage. Igrati na radnike, po cenu odlaska urbanih birača ka Liberalima, je vrlo rizična strategija, dok suprotna može lakše da uspe. Ono što je problem – Džeremi Korbin nije lider koji personifikuje takve nove trendove.
Prototip predsednika za ovakve okolnosti je neko poput Sadika Kana. On je neko ko odlično komunicira sa etničkim i seksualnim manjinama, mladima, visokoobrazovanima i često praktikuje identitetsku politiku, jasne pro-EU stavove i američki stil medijske političke komunikacije.
2. Konzervativci će verovatno odustati od pokušaja da u velikim urbanim centrima dobiju mandate u duelima sa liberalima i laburistima. Ne bi li ostvarili uspeh u drugoj koaliciji birača, njihov pristup će verovatno biti društveno konzervativniji, „narodskiji“, nacionalistički i više usmeren ka anti-EU politici. Neko poput Borisa Džonsona može igrati ulogu takvog lidera i njegov izbor za predsednika konzervativaca može popraviti kratkoročno rezultat ove stranke.
Ono što može biti problem konzervativcima je što je u ovoj grupi izrazito uspešan Najdžel Faraž i izlazak obe stranke na izbore sa sličnim pristupom može oštro podeliti glasove i laburistima podariti vlast bez njihovog naročitog truda. Međutim, isporučivanje Bregzita od strane Džonsona može definitivno poraziti i konceptualno obesmisliti Faraža i njegovu novu partiju, te i od operacionalizacije ovog glavnog državnog pitanja dosta može zavisiti.
Društveni rizici i rešenja
Rizik ovog novog trenda, koji trenutno zaobilazi kontinentalnu Evropu, su ozbiljne društvene podele. Borba za potpuno suprotne i međusobno isključive vizije društva mogu biti razarajuće u odnosu na društvene odnose. Ogromna društvena podela u SAD-u dovela je i u nekoliko mesta, poput Šarlotsvila, do ozbiljnih fizičkih sukoba sa smrtnim ishodima. Ovakva dubinska kulturološka pitanja iz tog razloga mogu oštro podeliti čitave porodice, gradove i razne društvene grupe.
Da li će se određeni umereni političar po modelu deus ex machina pojaviti i uspeti da prevaziđe oštre podele u britanskom društvu, ostaje veliko pitanje. Liberali uspevaju da dobro poentiraju u jednoj od dve koalicije birača, a da mahom izbegavaju da vode kulturološke ratove na američki toksičan način. Iz tog razloga, po britansko društvo, pobeda liberala može biti korisna i možda solidna prilika da se izbegnu negativni efekti amerikanizacije scene. U ovom momentu, amerikanizacija možda može biti korisna jer menja okoštalu političku scenu i ometa stare uvrežene interese, ali je glavno pitanje za buduću analizu da li ono što dolazi umesto te scene može biti neto negativno ili neto pozitivno za britansko društvo.