Psihologija gubitaka i istanbulski izbori - zašto je glasanje ponovljeno?
Vreme čitanja: 2 minuta

Foto: geralt

Partija Redžepa Tajipa Erdogana je izgubila na ponovljenim izborima za gradonačelnika Istanbula, finansijskog centra i najvećeg grada Turske. Izbori su prvobitno bili održani u martu, ali su poništeni nakon što je na njima tesnu pobedu odnela opozicija. Zbog čega se Erdogan odlučio na rizičan potez da ponovi izbore, i u slučaju ponovnog i ubedljivijeg poraza da još veći vetar u leđa opoziciji?

Erdoganova odluka može se pripisati brojnim faktorima. Možda je Erdogan tip ličnosti koji je sklon rizičnom ili samouverenom ponašanju. Možda je mislio da je pobeda njegove partije neminovna ukoliko borbu učini neravnopravnijom (npr uticajem na medije) i sačeka da se stiša opozicioni talas, koji je tada zahvatio Tursku. Međutim, postoji i objašnjenje koje se zasniva na opštim karakteristikama ljudi kada donose odluke u uslovima rizika i neizvesnosti.

 

Istanbulski izbori: psihologija gubitaka

Psiholozi Danijel Kaneman i Amos Tverski su krajem sedamsedetih godina razvili teoriju odlučivanja zvanu ,,prospect theory’’. Najprostije rečeno, teorija govori sledeće: ljudi baš ne vole da gube, i veoma su osetljivi kada su u domenu gubitaka. Ta osetljivost ide toliko daleko da i same reči koje koristimo u predstavljanju neke situacije imaju uticaj na krajnju odluku.

Čuveni eksperiment koji to pokazuje odnosi se na hipotetičku situaciju gde je selo od 600 stanovnika zahvatila epidemija. Ispitanici moraju da odluče koju od ponuđenih opcija bi odabrali za spas sela. Ispostavilo se da nije svejedno hoćete li ispitanicima reći da, među ponuđenim opcijama, imaju opciju koja glasi da će 200 ljudi preživeti, ili da će 400 ljudi umreti. Obe opcije se matematički svode na isto: isti broj ljudi ostaje živ (1/3), odnosno umire (2/3). Trebalo bi da je svejedno šta ćete odabrati. Međutim, kada opciju predstavite u domenima gubitaka (400 ljudi će umreti), ljudi se ređe opredeljuju za nju.

Ono što su Kaneman i Tverski takođe zaključili je da nas gubici pogađaju više nego što nam dobici prijaju. Opet krajnje pojednostavljeno, ukoliko bismo izgubili 1.000 dinara, to bi na nas uticalo snažnije nego kada bismo pronašli 1.000 dinara. Gubici bole u većoj meri nego što nam srazmerni dobici donose zadovoljstvo. Ove osobine ljudi imaju zanimljive implikacije.

Implikacija značajna za slučaj ponovljenih izbora u Istanbulu je sledeća: kada gubimo, otvoreniji smo za veoma rizično ponašanje kako bismo gubitke pokušali da sprečimo. Ukoliko se osoba već nalazi u domenu gubitaka, rizikovaće da pretrpi mnogo veći gubitak ukoliko postoji ikakva šansa da preuzimanjem tog rizika ukloni ranije gubitke. Erdogan je izgubljenim izborima u martu bio u domenu gubitaka u odnosu na njegovu dotadašnju poziciju. Njegova partija je bila na vlasti u Istanbulu čak četvrt veka do tada.

Odluka da se izbori ponove značila je šansu da se ,,izađe’’ iz domena gubitaka tako što bi ovaj put vlast ostvarila pobedu. Međutim, ponovni izbori značili su i rizik da se desi još veća katastrofa po Erdogana: da opozicija pobedi ubedljivije nego prošli put, da joj to da novu snagu, bude poruka da pobeda od prvog puta nije bila slučajna i da je Erdoganu nesumnjivo opala popularnost. Ponovni poraz bi značio da Erdogan ne može da pobedi čak ni kada kreira pravila po svojoj volji. Na kraju, sama činjenica da se izbori ponavljaju može da probudi osećaj nepravde i još većeg otpora.

Pobedu na ponovljenim izborima u Istanbulu je odnela opozicija, i to sa čak 800.000 glasova razlike (u odnosu na 13.000 glasova razlike na poništenim izborima). Kao i uvek u društvenim naukama, potencijalnih relevantnih objašnjenja i analiza dešavanja ima više. Međutim, verujem da predstavljena teorija odlučivanja (prospect theory) bar delom objašnjava donete odluke.