Docent na FPN-u

Vreme čitanja: 6 minuta

Foto: iStock

 

„Srbija ne prihvata nezavisnost, zadire u unutrašnja pitanja Crne Gore, negira njen suverenitet, reafirmiše velikosrpsku ideju…“ ovakve kvalifikacije često je moguće čuti kod pripadnika političke elite u Crnoj Gori, ali i kod određenih delova političke i intelektualne elite u Srbiji. Ova tvrdnja je mit. To ne znači da je ona u potpunosti netačna i da ne postoje određene činjenice na kojima je ona građena – ali se određene početne činjenice kasnije nekritički i navijački multiplikuju, ističu i hiperbolišu. Sa jedne strane, činjenica jeste da u Srbiji (kao i u samoj Crnoj Gori) postoje krugovi koji priželjkuju da Crna Gora kao nezavisna država nestane, bilo utapanjem u Srbiju, bilo stvaranjem određene forme državne zajednice ili federacije sa Srbijom, mada je javnih zagovornika ovakvog pristupa sve manje. Takođe, postoje i oni koji smatraju da bi Podgorica, iako formalno nezavisna, trebalo da bude apsolutno subordinirana Beogradu u svim pitanjima. Polazeći od ove činjenice, hipersenzitivnost suverenista na određene teme nije potpuno nelogična.

Sa druge strane, činjenica je i da crnogorske političke elite često određene poteze koji apsolutno ne mogu da se podvedu pod bilo kakvo urušavanje državnosti, negiranje suvereniteta ili nešto slično svesno i planski podvode pod ovu kategoriju, kako bi podigli strasti iz političkih razloga, a dobro plivanje u vodi nabujalih strasti i naelektrisanih odnosa sa određenim susedima jeste nešto u čemu su slični svojim kolegama u ostatku regiona, pa i aktuelnim vlastima u Beogradu. U narednim redovima izdvajaju se pet ključnih netačnih elemenata mita o ugrožavanju crnogorske suverenosti i državnosti ponašanjem Srbije od 2006. godine do danas i objašnjava se zbog čega ponašanje Srbije prema Crnoj Gori ne iskače iz normi prikladnosti za odnose dve susedne zemlje.

 

Prvi mit: ako kritikuješ određenu državu, rušiš joj suverenost i državnost

Država koja je suverena i samostalna mora i da preuzme odgovornost i snosi posledice za svoje postupke, a ne da na svaku kritiku odgovara tradicionalnim diskursom o „velikosrpskim pretenzijama“ i negiranju suverenosti. Ako pošalješ svog predstavnika na proslavu operacije Oluja u kojoj su se dogodili masovni zločini, ako priznaš jednostrano izvršenu secesiju jednog dela teritorija određene države ili ako potom podržavaš zahtev za članstvo iste te teritorije u UNESCO u trenutku kada ni mnoge druge države koje je su priznale Kosovo to ne rade – ne možeš da očekuješ da će ti država kojoj ovakvi potezi direktno štete aplaudirati i da će nastaviti da se ophodi prema tebi potpuno normalno. Naprotiv – baš zato što si suverena država – snosiš odgovornost za svoje spoljnopolitičko delovanje pred drugim takvim državama. Reakcije Srbije u ovim slučajevima su normalne i očekivane i došle bi od apsolutno svake suverene države, a verovatno bi bile i oštrije. Dakle, to što je jedna država suverena ne znači da druge države moraju da o njoj govore sve najlepše onda kada ta ista država svesno vodi politiku suprotnu njihovim interesima i ciljevima.

 

Drugi mit: Srbija je oštrija prema Crnoj Gori, nego prema drugim susedima i ponaša se paternalistički

Reakcije na priznanje nezavisnosti Kosova od strane Podgorice jesu bile oštrije nego u većini slučajeva i rezultovale su proglašenjem tadašnje ambasadorke Anke Vojvodić za persona non grata. Međutim, postoji i osnova za ovu razliku, jer je odluka Crne Gore značajnija nego odluka npr. Portugala. Prvo – ako jedna država u kojoj su Srbi gotovo trećina stanovništva prizna Kosovo, to pojačava legitimitet samoproglašene nezavisnosti. Drugo – prema popisu iz 1991. godine, Crnogorci su bili treća najbrojnija nacionalnost na Kosovu, te je stoga ponašanje Crne Gore i u ovom kontekstu dodatno relevantno. Treće – politička elita u Podgorici je priznanjem Kosova eksplicitno negirala sve ono što je zvanično pričala kao deo Srbije i Crne Gore u predvečerje raspada državne zajednice, a gde je davala podršku srpskom stavu da je neophodno kompromisno rešenje kosovskog pitanja i time zadala udarac naporima da se proces priznanja uspori i da se pitanje reši za pregovaračkim stolom. Pa opet, iako je bilo objektivnih razloga za nešto jaču reakciju – ni ovde Crna Gora nije izdvojena, već je prema njoj reagovano istovetno kao prema Republici (Severnoj) Makedoniji. U brojnim drugim slučajevima Srbija je zapravo svesno propuštala da odgovori recipročno na određene poteze Crne Gore i time otvoreno stavljala do znanja da prema ovoj državi ima i daleko veći prag tolerancije nego prema drugima u okruženju.

 

Treći mit: ne smeš da komentarišeš ili da se baviš identitetskim pitanjima druge države

Još jedan mit jeste tvrdnja da su identitetska pitanja isključivo unutarpolitička stvar jedne države i da Srbija u ovom domenu često prevazilazi norme prikladnog ponašanja za izgradnju dobrosusedskih odnosa. Identiteti prevazilaze granice, politički su relevantni i gotovo je nezamislivo da određena identitetska akcija doneta bez prethodnog šireg konsenzusa ne proizvede i reakciju. Čak i da ne ulazimo u primere poput grčko-(severno) makedonskog spora oko imena, gde se ponašanje jedne strane može opisati kao uslovljavačko – i u dobrosusedskim odnosima bavljenje identitetskim pitanjima u drugoj državi može da bude prikladno i prihvatljivo, ukoliko se to čini adekvatnim sredstvima.

Pod ključnim identitetskim pitanjima mislimo pre svega na elemente državnog identiteta – poput zvaničnog jezika, zastave, himne i tome slično. Ovo je svakako jedan od osnovnih domena suverenosti – ali je teško je poverovati da bi Nemačkoj bilo potpuno svejedno kada bi Austrija ili Švajcarska rešile da umesto nemačkog uvedu švajcarski ili austrijski jezik, ili Ujedinjenom Kraljevstvu ako bi Sjedinjene Države umesto engleskog za zvaničan jezik proglasile američki. Jednako je teško zamisliti i da bi bilo koja druga država na mestu Srbije ostala potpuno nema na inkorporiranje stihova Sekule Drljevića, saradnika ustaškog režima, u himnu „Oj svijetla majska zoro“. Izvesno je da bi svaka država političkim kanalima pokušala da utiče na to da se ovakve odluke ne donesu.

No, izvesno je i da, ukoliko bi ove odluke već bile donete, država koja nastoji da se ponaša prikladno dobrosusedskim normama ne bi zbog ovakvih odluka primenjivala radikalne poteze i vršila nesrazmerni pritisak na datu državu. Ne može se reći da su reakcije Srbije na bilo koji način prevazišle ovaj obrazac. Kada je Ustav Crne Gore iz 2007. godine kao službeni jezik postavio crnogorski, umesto dotadašnjeg srpskog jezika ijekavskog narečja (kako je bilo određeno Ustavom Republike Crne Gore iz 1992. godine) reakcije iz Srbije su bile simbolične i mahom su dolazile iz stručnih krugova koji su osporavali istorijsko-lingvistički aspekt postojanje crnogorskog jezika. Dakle – verbalne reakcije su očekivane i prirodne, kao i pokušaji prevencije ovakvih ishoda – i to je jedino što je Srbija zapravo i radila. Upotrebe bilo kakvih negativnih ekonomskih sredstava ili sredstava oslonjenih na silu ili subverziju – nije bilo.

 

Četvrti mit: Srbija zloupotrebljava srpsku manjinu u Crnoj Gori

Iako Srbi u Crnoj Gori nemaju formalno ni manjinski, a ni status konstitutivnog naroda zbog karaktera ustavnog uređenja, činjenica da se oko 29% stanovništva prema popisu iz 2011. godine deklarisala kao deo srpskog nacionalnog korpusa prirodno povećava interesovanje Srbije za položaj svog naroda u Crnoj Gori, kao što bi verovatno povećalo i interesovanje drugih država u sličnoj situaciji. U ovom pogledu podrazumeva se da je prikladna nešto veća aktivnost države. Uprkos činjenici da je bilo pokušaja da se srpski jezik izbaci iz nastave (prevaziđeni kompromisom o nazivu predmeta gde postoji i ime srpski), kao i podacima koji govore o izuzetno maloj zastupljenosti Srba među zaposlenima u javnom sektoru – Republika Srbija nije vršila značajnije spoljnopolitičke aktivnosti kojima bi pokušala da stanje u ovom domenu promeni. Dakle, i veća aktivnost Srbije na ovom planu i dalje se ne bi mogla smatrati neprikladnom – a nekmoli današnja koja se svodi na delimično finansiranje određenih kulturnih projekata. Srbija, zapravo, ne da ne zloupotrebljava, nego se teško može reći da se uopšte i bavi Srbima u Crnoj Gori.

 

Peti mit: država ni u kakvim u okolnostima ne sme da se zauzima za crkvu

Savremene evropske države jesu sekularne i treba takve i da budu. Odnos Mitropolije crnogorsko-primorske (MCP)  sa državom Crnom Gorom jeste nešto u šta Srbija zaista načelno ne treba da se meša. Međutim, postoje određene izuzetne okolnosti u kojima je uključivanje Srbije bilo legitimno, poput situacije u kojoj bi Crna Gora rešila da izvrši prenos vlasništva odnosno podržavljenje crkvene imovine izgrađene pre 1918. godine mimo redovnog sudskog postupka. Nakon objavljivanja mišljenja Venecijanske komisije u kome se ističe neophodnost poštovanja redovne procedure koja već postoji u pozitivno-pravnom sistemu Crne Gore u pogledu sporova oko vlasništva, zvanična Podgorica negira da joj je jednostavan prepis vlasništva bez sudske odluke ikada bila namera. Međutim, nije nemoguće da se u budućnosti Crna Gora ogluši o ovu preporuku Venecijanske komisije. U tom slučaju, Srbija bi imala osnov da legitimnim političkim sredstvima pokuša da zaštiti preuzimanje imovine MCP kao sastavnog dela Srpske pravoslavne crkve (SPC), subjekta čije je sedište u Beogradu, i čiju većinu verujućih čine upravo državljani Republike Srbije.

Drugi potencijalni legitimizacijski osnov za angažovanje Srbije u ovom sporu jeste identitetske prirode. Naime, preporuka Venecijanske komisije jeste i da eventualni prepis vlasništva ne sme da zadire u pravo na korišćenje imovine od strane subjekata koji je trenutno koriste (konkretno SPC). Sa druge strane, visoki državnici Crne Gore najavljivali su eksplicitno potrebu o formiranju autokefalne crnogorske crkve. Time su implicitno naznačili da bi ova preporuka mogla biti prekršena, te da svetovne vlasti nameravaju da se direktno mešaju u crkvena pitanja, a ne samo da legitimno i legalno regulišu imovinske odnose i zaštite kulturno nasleđe. Ukoliko bi Crna Gora na ovaj način dodatno „zamutila“ odvojenost crkve i države, i to na štetu crkve čiji su vernici i pripadnici srpskog naroda u Crnoj Gori, Srbija bi imala takođe legitimno pravo da se političkim sredstvima angažuje u svrhu zaštite identitetskih i verskih prava svojih sunarodnika. Naravno, uplitanje Srbije u ova pitanja nije a prioripoželjno i idealan scenario jeste onaj u kome će sva ova pitanja biti rešena dogovorom između države Crne Gore i MCP.

 

Zaključak

U ovom tekstu nisam ulazio u istorijske i identitetske debate, kao ni analizu procesa koji još uvek nisu pravosnažno okončani, poput slučaja „Državni udar“. Poenta teksta jeste samo pokazivanje da je tvrdnja o paternalističkom ponašanju Srbije koja „negira državnost“ i suverenitet Crne Gore zapravo mit, i da ponašanje Srbije ne odudara od normi ponašanja primerenog za dobrosusedske odnose. Mnoga druga pitanja u vezi sa ovom temom ostaju otvorena – ali ona će morati da sačekaju neke naredne tekstove.