Kako i zašto se menja Ustav Srbije?
Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: iStock

Za petak 14. jun zakazana je sednica Odbora za ustavna pitanja i zakonodavstvo Narodne skupštine, a na dnevnom redu nalazi se „razmatranje Predloga za promenu Ustava Republike Srbije koji je podnela Vlada“. Ova vest izazvala je nedoumice budući da se svako pominjanje promene Ustava u Srbiji vezuje za pitanje Kosova, iako se pomenuti amandmani odnose pre svega na pravosuđe.

Nedoumice postoje i oko preambule u kojoj piše da je „Pokrajina Kosovo i Metohija sastavni deo teritorije Srbije“ – iako ona nije obavezujući deo Ustava, rasprave na ovu temu ne prolaze bez pozivanja na preambulu.

Kako se tačno menja Ustav Srbije, šta bi moglo da se promeni u oblasti pravosuđa i da li to ima ikakve veze sa Kosovom?

 

Gordana Čomić: Ni Ustav ni Poslovnik ne kažu kako se amandmanima menja Ustav – mi to nismo radili od 1974.

Gordana Čomić, narodna poslanica Demokratske stranke i zamenica predsednika Odbora za ustavna pitanja i zakonodavstvo, u razgovoru za Talas objasnila je da se na zakazanoj sednici Odbora u petak odlučuje samo o tome da li će Narodna skupština prihvatiti da pokrene postupak.

„Odbor za ustavna pitanja i zakonodavstvo ima isključivu nadležnost nad celim postupkom. On je zakazao sednicu na kojoj će se odlučivati, a ishod te sednice, ili neke druge, biće upućivanje predloga Narodnoj skupštini o proceduri i postupku izmene Ustava.“

Kada je reč o konkretnom tekstu izmena, ističe da amandmani koje je izradila Vlada Srbije formalno nisu predloženi – ne nalaze se u proceduri, niti mogu da budu sve dok Narodna skupština ne odluči da pokrene postupak.

„Problem ove procedure, a to je nešto o čemu se raspitujem već dve godine kod stručnjaka, jeste što nije jasno kako se amandmanima menja Ustav. Mi to nismo radili od 1974. godine, već smo donosili celovite, nove ustave. Nama Ustav Republike Srbije ne kaže da li se menja amandmanima ili ceo“, kaže Gordana Čomić i dodaje da je to sledeći korak u raspravi.

Kada je reč o pitanju Kosova, naša sagovornica naglašava da je pitanje izmene preambule „skoro pa nebitno“:

„Ne može biti promene preambule bez promena članova o teritorijalnom uređenju. Da li će se preambula menjati ili neće je skoro pa nebitno, i Australija u svojoj preambuli još uvek ima Novi Zeland.

Ono što je važno jesu članovi Ustava od 182. pa nadalje koji govore o autonomnim pokrajinama. Ako već hoćemo da spekulišemo – pitanje je da li će ti članovi biti iskorišćeni kao argument ili pravno pokriće za donošenje pravno obavezujućeg sporazuma Beograda i Prištine. A to je već pitanje za jednu ozbiljnu pravnu raspravu“, zaključuje Gordana Čomić.

 

Savo Manojlović: Vlada predlaže pojačavanje uloge politike u sudstvu

Kako je objasnila Gordana Čomić, trenutno u skupštinskoj proceduri ne postoje predlozi amandmana na Ustav. Ono što postoji jeste Predlog za promenu Ustava u oblasti pravosuđa koji je Vlada Srbije usvojila krajem novembra prošle godine i koji je izazvao različite reakcije.

Predsednik Udruženja za zaštitu ustavnosti i zakonitosti Savo Manojlović istakao je u razgovoru za Talas da se tekstom izmena koji je izradila Vlada Srbije menja primat struke koji je do sada postojao u Visokom savetu sudstva i Državnom veću tužilaca:

„Do sada smo imali po 11 članova u oba veća, od kojih su većinu, dakle 6 od 11, činile sudije. Sedmi član je bio predsednik VKS, takođe sudija kojeg bira parlament, odnosno republički javni tužilac, ali je postojala većina struke.

Predloženim izmenema menja se dominacija struke tako da u VKS imamo 5 sudija i 5 izbornih članova koje bira parlament. Ovim se nesumnjivo pojačava uticaj politike na sudstvo“, naglasio je Manojlović.

On dalje objašnjava da će se, iako je predlogom Vlade predviđeno izbacivanje ministra i predsednika odbora iz veća a uključivanje istaknutih pravnika, o tome odlučivati dvotrećinskom većinom. To će, kako kaže, u krajnjoj liniji dovesti do izbora kvota po principu „mi dajemo 4 člana, vi jednog“.

„Kod nas je evidentno da se i na najstručnije pozicije u nezavisnim telima ljudi biraju prema političkim kriterijumima i  na osnovu podobnosti. Iako postoje neki ljudi koji su dobro obavljali posao, oni su izuzetak. Mene pravosudne reforme podsećaju na šibicarenje. Postavlja se pitanje ko odlučuje u pravosuđu, odnosno gde je kuglica, a kuglica je uvek u ruci onog ko šibicari, odnosno politike“, ističe Manojlović i dodaje da je još jedna odredba posebno sporna:

„Naime, ukoliko članovi ne mogu da se usaglase oko neke odluke u roku od 60 dana, dolazi do raspuštanja Visokog saveta sudstva, odnosno Državnog veća tužilaca. Narodna skupština izabrala je 5 svojih članova, a drugih 5 su sudije izabrane unutar sudstva, odnosno tužilaca unutar tužilaštva. Ako dođe do sukoba politike i struke – dve su opcije: ili se usaglasite, ili se raspuštate. Politika može ponovo da izabere svoje iste ljude, ali na drugoj strani ostaje neizvestan put. Pretpostavljam da će ljudi razmišljati oportunistički – da će biti isplativije da se usaglase, nego da ostanu bez pozicije.“

Pozitivna tačka predloga je – kako objašnjava naš sagovornik, ukidanje prvog izbora sudija i tužilaca i izbacivanje Narodne skupštine iz procesa njihovog izbora. Do sada je bio slučaj da se oni najpre biraju u Skupštini na 3 godine, nakon čega dobijaju stalnu funkciju, a predložene izmene nalažu da se sudije i tužioci biraju jednom za stalno.

Kada je reč o Kosovu, Manojlović je mišljenja da će, uporedo sa izmenama Ustava u oblasti pravosuđa, doći i do potrebnih izmena kako bi se rešilo pitanje Kosova.

„Sve vreme mi se čini da postoji neki paket – da se reši pitanje Kosova, a da međunarodna zajednica zauzvrat progleda kroz prste to što se pravosuđe stavlja pod političku kontrolu.

Govoreći o preambuli, objašnjava da je preambula Ustava Srbije navela Kosovo kao jedan od razloga donošenja Ustava, te da se kao takva u pravnoj teoriji smatra ustavnim identitetom. U nemačkoj pravnoj teoriji, pitanja ustavnog identiteta se mogu menjati samo ako se promeni ceo ustav.

„Prema Ustavu, promena granica vrši se po postupku predviđenom za promenu Ustava, a pritom je moje mišljenje da bi i sam Ustav morao da se menja“, istakao je Manojlović i dodao da bi bilo kakvo izbegavanje stavljanja ovog pitanja na referendum, ali i izmena koje se tiču pravosuđa, predstavljalo kršenje procedure za promenu Ustava.

 

Kako se menja Ustav i može li vladajuća koalicija to sama da uradi?

Prvo pitanje je – ko može da započne proces promene Ustava. Član 203 Ustava Republike Srbije nalaže da predlog za pormenu mogu da podnesu: 1/3 narodnih poslanika, predsednik Republike, Vlada Srbije ili najmanje 150.000 birača. U ovom slučaju, to će izvesno biti Vlada Srbije.

Taj predlog zatim mora da odobri Narodna skupština, i to dvotrećinskom većinom ukupnog broja poslanika – u suprotnom, narednih godinu dana ne može da se odlučuje o istim izmenama. Ukoliko Skupština usvoji predlog, sledeći korak jeste usvajanje akta o promeni Ustava – on se takođe usvaja dvotrećinskom većinom, s tim što postoji mogućnost stavljanja na referendum.

Referendum nije obavezan za sva pitanja, ali za neka jeste:

„Narodna skupština je dužna da akt o promeni Ustava stavi na republički referendum radi potvrđivanja, ako se promena Ustava odnosi na preambulu Ustava, načela Ustava, ljudska i manjinska prava i slobode, uređenje vlasti, proglašavanje ratnog i vanrednog stanja, odstupanje od ljudskih i manjinskih prava u vanrednom i ratnom stanju ili postupak za promenu Ustava“, piše u istom članu Ustava.

Međutim, čak i kada to nije obavezno, Narodna skupština može da odluči da građani potvrđuju akt o promeni Ustava na republičkom referendumu.

Ako do referenduma dođe, potrebno je da građani, u roku od 60 dana, prostom većinom (većina izašlih birača) glasaju za akt o promeni Ustava, a on će stupiti na snagu proglašenjem od strane Narodne skupštine. Ako nema referenduma, akt o promeni Ustava smatra se usvojenim kada ga Skupština izglasa.

Naredna dva člana, 204 i 205, nalažu da Ustav ne može biti promenjen tokom ratnog ili vanrednog stanja, kao i da je za sprovođenje promene Ustava potrebno doneti ustavni zakon – i za taj zakon neophodna je dvotrećinska većina ukupnog broja poslanika.

Pre svega navedenog, ključnu ulogu u ovoj proceduri igra Odbor za ustavna pitanja i zakonodavstvo Narodne skupštine, a njegovo delovanje reguliše Poslovnik Narodne skupštine u članovima 142-149.

Da li vladajuća koalicija može ovo samostalno da ostvari? Kako u Narodnoj skupštini ima 250 poslanika, za dvotrećinsku većinu potrebno je 167 glasova. Vladajuća koalicija u teoriji može da je ostvari, ali kada je reč o spornim pitanjima (kao što bi bilo kakva odluka o Kosovu bila), pitanje je na koji način bi se javnosti iskomunicirala podrška formalno opozicionih poslanika poput, recimo, članova Srpske radikalne stranke.

Ovo je, ipak, skok u razmišljanju budući da se zvanično još uvek govori samo o izmenama Ustava u oblasti pravosuđa.

 

——————————————————————————————————————————

Ovaj tekst je nastao uz podršku fondacije Fridrih Nauman i odražava isključivo stavove autorke