Foto: kremlin.ru
Krajem prošle nedelje emitovan je intervju sa predsednikom Vučićem na Prvoj televiziji koji je rađen u zgradi Predsedništva Srbije, nešto kao loš pokušaj kopije intervjua Olivera Stouna sa Vladimirom Putinom.
Naravno, i novinar i predsednik Srbije su isto tako loše kopije njihovih kolega na koje se ugledaju, ali u tom svom pokušaju imitiranja ispadaju još smešniji nego što bi bili da su samo uradili još jedan suvoparno dosadan intervju u kojem Vučić priča a novinar ne postavlja pitanja.
Zapravo, ovaj intervju bih vam i preporučio da pogledate jer teško da ćete naići na bolji primer farse koju danas živimo u Srbiji.
Prilog sa Vučićem u Predsedništvu je primer parodije
Za ovu vlast su vrlo karakteristične tri stvari: neznanje, nestručnost i nesposobnost. Posledice takvog neznanja još više dolaze do izražaja kad je ono spojeno sa korupcijom. To smo do sada mogli da vidimo na primeru mnogih pokušaja uređenja grada, ali i drugih projekata širom Srbije kad su ubrzo nakon otvaranja puteva, trgova i fasada radovi morali ponovo da se izvode.
Ali ono što nisam očekivao da vidim nalazi se upravo u ovom intervjuu sa predsednikom Vučićem. Nije mi jasno kako je čovek poput Vučića koji sve režira dopustio sebi da ga snimaju tako loši kamermani. Verovatno bi svako svojim telefonom napravio bolji snimak nego ovi kamermani. Da ne bi bilo da se pravim pametan, konsultovao sam prijatelja koji se režijom bavi više od dve decenije.
„Koliko vidim, prilog je rađen s dve ili čak tri kamere. Želja autora je bila da prilog učini što dinamičnijim, međutim prilog je ispao užasno naporan jer se ne poštuju osnovna pravila montaže. Takođe, ideja je bila da prilog ispadne nalik igranom filmu u kojem se Vučić prikazuje iz svih mogućih planova i rakursa. Ali to je još gluplje jer od TV priloga ne možeš napraviti igrani film osim ako ne radiš parodiju kakvom je ovaj prilog ispao, što ne verujem da je bila namera autora.“
Da li je normalno da predsedniku države časove jezika drži strani diplomata?
Ubrzo nakon nekoliko minuta posle kojih vas boli glava od kamera koje se vrte po Vučićevoj kancelariji, novinar nas dovodi do velikog stola za sastanke. Na stolu vidimo nekoliko knjiga i Vučićeve beleške koje hvata dok uči ruski jezik, kako on kaže, u ranim jutarnjim satima. To je i prilika za srpskog predsednika da se pohvali da mu časove ruskog drži žena koja je zaposlena u ambasadi Rusije.
E sad, da li možete da zamislite da predsedniku jedne države časove jezika lično drži osoba zaposlena u diplomatskoj misiji strane države? Meni je tako nešto stvarno teško zamislivo. Ne radi se ovde uopšte o tome da li Vučiću časove drži osoba iz ambasade Rusije ili ambasade SAD, Nemačke ili neke druge države. Da živimo u nekoj ozbiljnoj i uređenoj državi, verovatno bi u ovom slučaju bilo posla za one koji treba da se bave kontraobaveštajnim radom.
Međutim, činjenica je da Vučić sve što kaže radi sa prethodnom računicom, a kada javno kaže da mu časove drži žena iz ruske ambasade, on se tada obraća i domaćoj i međunarodnoj javnosti. Sam podatak da uči ruski, već mu obezbeđuje podršku u njegovom biračkom telu koje možda jedino više od njega voli ruskog predsednika Putina.
S obzirom da ovaj intervju stiže odmah nakon izveštaja Evropske komisije o napretku Srbije, odnosno o njenom nazadovanju, podatak da Vučića ruski podučava osoba iz ruske ambasade nesumnjivo je poruka i partnerima sa Zapada da imaju na umu da Vučić, makar za javnost, gaji dobre odnose sa Rusijom.
Ova informacija – da strani diplomata predsedniku države drži časove jezika – na istoj je liniji imaginarijuma ove vlasti kao i kad ministar odbrane najavi štrajk glađu. U tim trenucima pokušavam da zamislim baš te strane diplomate koje sede u Srbiji i koji treba da kucaju izveštaje svojim matičnim zemljama o dešavanjima u Srbiji.
Slučaj novinara koji ne postavlja pitanja
U intervjuu sa predsednikom Vučićem vidimo i tih čuvenih devet televizora o kojima smo ranije slušali, a koje verovatno ima kako bi istovremeno mogao da gleda kanale koje kontroliše. Ali, zamislite, Vučić kaže da on nije Đilas pa da ima medije. Od Vučića saznajemo i da, dok je bio u opoziciji, nije imao nijednu televiziju na kojoj je mogao da se pojavi. Međutim, ovo su toliko lako dokazive, to jest oborive tvrdnje, da je prosto neverovatno da jedan čovek može najotvorenije da govori neistinu kao što to radi predsednik Srbije.
Jedina gora stvar od činjenice da predsednik države govori očiglednu neistinu jeste novinar koji preko te neistine prelazi na drugo pitanje. O stanju u novinarstvu i kontroli vlasti nad medijima govori upravo ovaj slučaj u kome predsednik države zna da ga novinar neće ništa pitati.
Bez slobodnih medija nema ni slobodnog društva, niti političara odgovornih javnosti i građanima koji ih plaćaju.