Foto:iStock
Dok u Srbiji traje burna rasprava o usvojenim izmenama Krivičnog zakonika, ono o čemu se manje govori jeste stanje zatvora u kojima zatvorenici služe svoju kaznu. Bez obzira na to da li služite doživotnu kaznu bez mogućnosti otpusta ili samo nekoliko meseci, stanje srpskih zatvora je kazna sama po sebi.
Poslednji izveštaj Saveta Evrope ističe da je stopa zatvorske populacije u Srbiji primetno veća od evropskog proseka, a Srbija je druga na listi zemalja u Evropi sa najvećim brojem zatvorenika u odnosu na broj osoblja u zatvorima. Poseban problem u našem zatvorskom sistemu je i prenatrpanost zatvora. Prema ovom izveštaju Srbija ima 109.2 zatvorenika na 100 zatvorskih mesta, što dobro oslikava razmeru problema.
Stanje u zatvorima je bitno jer se pokazalo da upravo iskustvo tokom služenja kazne utiče na kasnije ponašanje zatvorenika. Primer dobre prakse i drugačijeg pristupa kaznenom sistemu pružaju skandinavske zemlje, koje su radikalno drugačije izgradile i osmislile kako zatvori treba da izgledaju.
„Otvoren zatvor“ – zajedničke kuhinje i zelenilo
Iako u raznim skandinavskim zemljama postoje klasični zatvori, koji su suštinski velike zgrade ograđene žicama i visokim zidovima, sve više je prisutan koncept „otvorenog“ zatvora, a pravi primer toga je zatvor u blizini Helsinkija, na Suomenlina ostrvu.
Svakog dana zatvorenici odlaze iz zatvora kako bi obavljali poslove ili išli na predavanja. Oni su naravno pod elektronskim nadzorom, ali im je omogućeno da vreme provode i izvan zatvora, što njihovom životu daje određen privid normalnosti.
Zatvorske ćelije su opremljene ormanima, televizorima, frižiderima, a u zatvoru imaju teretanu, kao i zajedničku kuhinju u kojoj zatvorenici i čuvari zajedno jedu. Ono što je takođe vidljiva razlika u odnosu na tradicionalne zatvore jeste to da zatvorenici nemaju uniforme, već im je dozvoljeno da nose svoju odeću.
Svaki zatvorenik ima svog „oficira za kontakt“ koji je zadužen za njega i koji nadzire njegov napredak i ponašanje, i pomaže mu da se nakon izlaska iz zatvora brzo prilagodi, kako se ne bi ponovo okrenuo kriminalu. Pored toga, zatvorenicima je omogućeno da i tokom boravka u zatvoru nastave školovanje ili nauče neke druge veštine.
Čak i zatvori u skandinavskim zemljama koji podsećaju na tradicionalne su drugačije dizajnirani i građeni. Halden zatvor u Norveškoj je građen tako da podseća na univerzitetski kampus, umesto jedne velike zgrade kao što je najčešće slučaj. Zatvorenici se kreću između raznih zgrada, dvorišta su puna drveća i zelenila, a svaka zatvorska ćelija ima prozor sa lepim pogledom na okolinu. Takođe, prostorije koje su predviđene za osoblje su namerno građene tako da budu jako male, kako bi podsticali kontakt između čuvara i zatvorenika.
Skupo, ali vredno
Razlog zašto zemlje u Skandinaviji mogu da eksperimentišu sa svojim zatvorskim sistemom je taj što imaju jako mali broj ljudi u zatvoru. Većina ovih programa zahteva dosta novca, ali donosi i veliki broj dobrih posledica.
Norveška i ostale zemlje koje su probale ovaj pristup imaju jednu od najnižih stopa povratništva zatvorenika. Ono što ove zemlje rade jeste da ulažu novac tokom trajanja kazne zatvorenika kako bi sprečile da se nakon izlaska na slobodu ta osoba ponovo vrati kriminalu.
Zatvori u kojima se ljudi osećaju potpuno izolovano, odsečeno od sveta i u kojima se prema njima ponašaju nehumano, samo podstiču loše mentalno stanje zatvorenika i razvija u njima antagonizam prema sistemu i drugim ljudima. Ovo postaje naročito važni ako se u obzir uzme to da veliki broj ljudi u zatvoru pati od alkoholizma, narkomanije i raznih mentalnih problema. Važno je da zatvor bude mesto u kojem će oni konačno dobiti pomoć i time zapravo biti rehabilitovani.
Zašto treba da nam bude stalo do zatvorenika?
U većini zemalja na svetu zatvori ipak ne izgledaju kao oni u Norveškoj, a razlog za to je dosta očigledan. Naša empatija prestaje kad se pomenu zatvorenici zato što ih posmatramo kao inherentno nasilne i nedovoljno vredne našeg sažaljenja, a veliki broj ljudi misli da oni potencijalno treba još gore da pate.
Međutim, bitno je razumeti da zatvorska kazna ne treba da služi samo da bismo se mi kao društvo osećali da je pravda zadovoljena. Osećanja žrtve i ozbiljnost zločina treba da budu uzeti u obzir, ali to ne sme biti jedino bitno. Ono o čemu treba da vodimo računa jeste to da je zatvorenik istinski rehabilitovan i da nakon toga neće činiti zločine, a to se postiže drugačijim konceptom i izgledom zatvora.
Činjenica da vam je oduzeta sloboda kretanja i da nemate punu kontrolu nad svojim životom je dovoljna kazna. Nema potrebe da dodatno kažnjavamo ljude lošim i nehumanim uslovima, samo zato što su to „zaslužili“. Rehabilitacija i osiguravanje da se što manji broj ljudi vraća u zatvor treba da budu prioriteti, a zemlje Skandinavije su očito jako dobre u postizanju ovih ciljeva.