Da li smo mi dovoljno bogati da bi država ovoliko trošila?
Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: iStock

Lansirali smo našu novu platformu MOJ POREZ – posetite je i proverite koliko tačno poreza plaćate, na šta ga država troši, kao i koji sve porezi postoje u Srbiji. 

Iako se sa raznih strana može čuti kako živimo u neoliberalnom kapitalizmu, retko kada se pominje koliko zapravo država troši. Ovo je verovatno usled intelektualne lenjosti – pa se uzrok svakog problema nalazi u „neoliberalnom kapitalizmu“, jer je za malo originalniji odgovor neophodno malo više se udubiti u problem.

Kada se vidi da kod nas država (kako centralni nivo, tako i lokalni nivo vlasti) troši oko 43% BDP – svega što kao privreda i građani proizvedemo – to nikako nije liberalni kapitalizam. To može biti samo „država blagostanja“, isti sistem kao u ostatku Evrope, koji je nastao kao neka sredina liberalnog kapitalizma u SAD i čvrstog socijalizma – ali kako je celokupno društvo siromašno, tako je i ta država blagostanja prilično mršava.

Drugim rečima, nema šta puno da se deli. Dodatni problem predstavlja vrlo nizak kvalitet državne administracije, usled koga i to malo para što ima ne odlazi tamo gde je najpotrebnije niti se troši na pravi način, pa nam zato u zdravstvu novac odlazi na kupovinu lekova kojih još uvek ima u zalihama, umesto da se prvo one potroše.

 

Bogatije države više troše – Srbija nije bogata zemlja

Postoji jedno pravilo koje kaže da države na višem nivou dohotka imaju više javne rashode. Kako se privreda razvija, tako dolazi do različitih društvenih promena i očekivanja stanovnika, pa državni aparat polako preuzima i proširuje nadležnosti koje su pre toga uglavnom bile ostavljene privatnoj inicijativi. Kao što grafikon i pokazuje, ovo pravilo za evropske zemlje u načelu važi.

 

BDP po glavi stanovnika u odnosu na javnu potrošnju; Izvor: MMF

 

Srbija (obeležena crvenom bojom) nalazi se na niskom nivou razvoja, ali sa visokim nivoom javne potrošnje, što upada u oči kada se posmatraju zemlje sa sličnim nivoom dohotka (u crvenom okviru).

Ovo posebno dolazi do izražaja kada se posmatraju samo zemlje u tranziciji koje su izdvojene na sledećem grafiku:

 

BDP po glavi stanovnika i nivo javne potrošnje u zemljama u tranziciji

Izvor: MMF

 

Ovo ukazuje na to da bi obim javne potrošnje trebalo saobraziti ekonomskoj snazi privrede.

 

Javna potrošnja treba da bude umerena – evo zašto

Ne samo da državna intervencija i javna potrošnja nisu uvek rešenje za sve probleme, nego one sa sobom nose i realne troškove. Novac koji država troši ne pada sa neba – uzima se od ljudi koji su ga zaradili putem poreza, a to ima realne posledice na ekonomske aktivnosti.

Privredi i građanima se ostavlja manje novca kojim raspolažu, što dugoročno umanjuje stopu ekonomskog rasta, što je i empirijski pokazano. Veoma je prisutno i pitanje državnih programa koji sa sobom umesto koristi nose i realne ekonomske štete, pošto državni službenici ni u jednoj zemlji baš nisu poznati kao ljudi koji mogu da efikasno troše novac. U Nemačkoj je, na primer, najpoznatiji bunar bez dna projekat izgradnje novog aerodroma u Berlinu, nešto slično našem Prokopu.

U slučaju programa redistribucije dohotka, često novac odlazi srednjoj klasi i bogatima, a ne siromašnima – kao što je slučaj sa poljoprivrednim subvencijama ili naknadama za porodiljsko odsustvo, gde 80% sredstava odlazi u porodice koje su u 40% domaćinstava pri vrhu dohotka.

 

Postoji i dobra javna potrošnja – ali nje u Srbiji nema dovoljno

Nije sva javna potrošnja loša – neka ima veoma pozitivne efekte. Takva je, na primer, ona koja dovodi do akumulacije kapitala, što je funkcija obrazovanja. Ne znači da svako obrazovanje dovodi do ubrzanja ekonomskog rasta – ono mora biti kvalitetno, a ne samo bubanje nepotrebnih informacija.

Srbija trenutno za obrazovanje izdvaja oko 4% BDP-a, što je niže od drugih evropskih zemalja, a od te sume samo 0,2% BDP ide u investicije dok ostalo ide na plate zaposlenih.

Još jedan važan odeljak jeste i izgradnja javne infrastrukture – putevi, vodovodi, gasovodi, koji eliminišu uska grla i kreiraju mogućnost za privatne investicije. Ko bi, na primer, izgradio fabriku, bez puta koji prolazi blizu, priključka na struju i gas?

U slučaju Srbije, javne investicije u obrazovanje i infrastrukturu su godinama ispod minimuma. Novi budžet predviđa rast investicija, ali u opremu za vojsku i policiju, što su stvari koje neće doprinetu rastu. Javne investicije u infrastrukturu trebalo bi da iznose oko 4% BDP-a da bismo stigli uspešne zemlje u tranziciji, što je mnogo više od toga koliko se sada izdvaja.

 

Reforme bi povećale životni standard u Srbiji

Veliki izazov je, dakle, ne samo da se za određeni procenat smanji javna potrošnja, sa sadašnjih oko 43% BDP-a na nekoliko procentnih poena ispod 40%, već i da se struktura tih rashoda malo promeni. Ovo predviđa velike reforme, od kojih nažalost nema nikakvih najava. Te reforme bi imale važne pozitivne posledice: ubrzanje ekonomskog rasta i povećanje životnog standarda stanovnika.

 

 

*Tekst je originalno objavljen na Talasu u januaru 2019. pod nazivom “Država treba da troši manje, ali pametnije – o nivou javne potrošnje u Srbiji”