Dejan Anastasijević – svedok jednog vremena
Vreme čitanja: 3 minuta

Foto: N1

Otišao je jedan od najboljih novinara, analitičara i kolumnista. Po reakcijama domaće, ali i inostrane javnosti na njegovu preranu smrt, lako je zaključiti o veličini novinara Dejana Anastasijevića čiji lik i delo su prevazilazili granice naše zemlje.

Za Dejana Anastasijevića sam nažalost prvi put čuo kada je udarna vest sredinom aprila 2007. godine bila da je pokušan atentat na njega. Nepoznata osoba mu je stavila bombu na sims od prozora, ali je ludom srećom Anastasijević preživeo ovaj napad. Međutim, mi ni dan danas ne znamo ko su nalogodavci niti izvršioci ovog pokušaja ubistva novinara.

Tačno deset godina kasnije, na završetku svojih osnovnih studija međunarodnih odnosa upoznajem Dejana Anastasijevića. Priliku da upoznam Anastasijevića dobio sam zahvaljujući našem zajedničkom prijatelju Dejanu Tiagu Stankoviću.

Sećam se bilo je kasno proleće 2017. godine kada smo se zajedno našli. Bilo je neko toplo veče, a Anastasijević je došao na svom biciklu zadihan od vožnje i odmah je od konobara zatražio jednu čašu vina. Seda za sto, ne stižemo ni da se upoznamo, a već počinje da komentariše političke događaje tog dana. Njegova britkost i preciznost u analizi, uz jednu odmerenu dozu cinizma, bili su verujem ono što je krasilo jednu novinarsku gromadu kakav je bio Anastasijević.

To je čovek koji je svoj životni i radni vek proveo i kao dopisnik sa ratišta na prostorima bivše Jugoslavije, čovek koji je svedočio u Hagu protiv Slobodana Miloševića, pisao o ratnim zločinima i svemu onome sa čime naše društvo nije uspelo da se suoči ni dan danas. Anastasijević je bio i izveštač magazina Tajm za Balkan, kao i dopisnik agencije Tanjug iz Brisela. Karijeru je počeo na radiju b92, a završio je kao urednik redakcije BBC-ja na srpskom jeziku, dok je najveći deo svog stvaralaštva proveo u redakciji nedeljnika Vreme.

Kasnije smo sedeli još nekoliko puta, a gotovo uvek je jedna od tema razgovora bila i pokušaj ubistva koji je preživeo. Pričao je o osobama na koje sumnja da stoje iza ovog događaja, smatrajući da bi današnja vlast morala samu sebe da istraži ukoliko bi želela da reši ovaj slučaj. Anastasijević je svoj život posvetio ukazivanju na činjenice i traganju za istinom, a otišao je u trenutku kada više ni činjenice ni istina nisu toliko bitne.

Posao nas je spojio pa smo se sretali i na raznim konferencijama, a na njima ste u pauzama uvek mogli da vidite jednu grupu ljudi koja je pomalo povučeno stajala sa strane. U njoj je uvek bio Anastasijević koji je na tim ’ozbiljnim’ događajima izlazio iz okvira uštogljenosti, sa pićem u jednoj a cigarom u drugoj ruci, dok je svojom pričom privlačio sve one zasićene slušanjem iscrpljujućih govora na konferencijama.

Poslednji put smo sedeli kada sam ga pozvao da ga zamolim da mi bude sagovornik za istraživanje koje sam radio u sklopu pisanja master rada. Pristao je odmah, ali mi je rekao da se ne ljutim ako mi otkaže susret zbog zdravstvenog stanja. Nije otkazao, iako sam planirao da ga ne zadržavam puno i da odradimo samo ono što je neophodno za moje istraživanje, proveli smo cela dva sata u razgovoru.

Danas je verovatno teže više nego ikada ranije održati pažnju čitaocu dok čita vaš tekst i da ga navedete da tekst pročita u celosti. Ali, ako uzmete bilo koji Anastasijevićev članak videćete jedinstven stil kojim je on napisan. Iako u novinarskoj formi, pun činjenica i informacija, njegov tekst se više čita kao nekakva kratka priča uglavnom karaktera političkog trilera.

I zato ono što je za sobom ostavio Dejan Anastasijević, taj opus tekstova, predstavlja svedočenje o jednom vremenu koje će verujem biti sabrano i u neko delo koje bi poslužilo ne samo kao istorijska građa već i kao podsetnik na to šta je novinarstvo. Nije potrebno da čitamo lekcije o novinarstvu niti da čitamo teoriju, sve to je sadržano u onome što je Anastasijević pisao i u načinu na koji je pisao.

Zbog toga je njegov odlazak nemerljiv gubitak za ukazivanje na činjenice i istinu, gubitak za čitaoce u Srbiji i van Srbije, ali i gubitak za moju generaciju koja nija imala dovoljnu priliku da ga čita i da od njega ponešto i nauči.