Malo je i do opozicije – odgovor D. Milenkoviću

Docent na Fakultetu političkih nauka UB

Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: Talas

Da li nam je i zbog čega potreban dijalog vlasti, opozicije i građana o izbornim uslovima? Ko o tim uslovima treba da pregovara i u kakvom formatu? Da li je vlast spremna na ustupke i otvaranje dijaloga ili protesta na ulicama gradova širom Srbije nije bilo dovoljno? Da li o kreiranju okvira za održavanje slobodnih i poštenih izbora treba da razgovaramo u Narodnoj skupštini, za okruglim stolom i bez prisustva kamera ili gledajući se preko policijskih štitova i ženskih živih zidova? I šta to meni uopšte u životu treba?

Nisam siguran da imam odgovore na sva postavljena pitanja, ali sam uveren da bi u svakoj normalnoj državi Freedom House izveštaj za 2018. godinu po kome se Srbija iz reda slobodnih strovalila u delimično slobodne države upalio brojne lampice.

U vrhu srpske vlasti naišao je, međutim, na gotovo šeretski odgovor predsednice Vlade Ane Brnabić da „izveštaj nije objektivan“ i da ona „misli da živimo u slobodnijoj zemlji nego pre nekoliko godina“. Priznajem, naravno, da je moguće da je premijerka u pravu. Priznajem i podižem ulog. Moguće je i da nas Freedom House ne voli, te jelte nije objektivan, jer imamo “najviši” rast BDP-a od svih država u regionu.

Pre samo nekoliko dana u izveštaju Reportera bez granica o stanju medijskih sloboda u svetu Srbija je zauzela “visoko“ 90. mesto i pala za 14 pozicija u odnosu na prošlogodišnji izveštaj. Po istoj matrici, državni sekretar u Ministarstvu kulture i informisanja Aleksandar Gajović izrazio je sumnju u izveštaj i objasnio da ne vidi šta je izvor donošenja takvih zaključaka. Ne sumnjam u opravdanost sumnje državnog sekretara. Uostalom, možda nas ni Freedom House, ni Reporteri bez granica ne vole jer je “buđenje” srpskog ekonomskog džina u poslednjih nekoliko godina neograničeno.

No da ostavimo mrske nam svetske evaluatore po strani i vidimo šta o regularnosti izbornog procesa misle sami građani i gde se tu nalazimo u odnosu na miševe koje smo ekonomski “oduvali”.

 

Istraživanje: Jedino u Jermeniji građani imaju manje poverenja u izborni proces nego u Srbiji

Fakultet političkih nauka UB nosilac je istraživanja European Values Study koje se na svakih deset godina organizuje u svim evropskim državama. Iako se, pre svega, radi o jednom velikom sociološkom istraživanju, u upitniku postoji i baterija od osam pitanja koja se tiče stavova građana o integritetu izbornog procesa (npr. „da li se glasovi prebrojavaju pošteno“, „da li televizijske vesti favorizuju vladajuću partiju“, „da li se glasači podmićuju“, „da li novinari pošteno izveštavaju o izborima“, itd).

Ono što je dobro u istraživanjima ovakvog tipa je da omogućavaju komparaciju nalaza po državama. Podaci za Srbiju još uvek nisu dostupni na sajtu EVS-a, ali ih mi, na fakultetu, imamo i moguće ih je porediti sa 16 država za koje su rezultati objavljeni u prvom talasu. Terensko istraživanje u Srbiji sprovedeno je u decembru, negde u suton lokalnih izbora u Lučanima. Sigurno jednim od najveličanstvenijih izbora u Lučanima u poslednjih 50 godina po broju vozila koja su sa registarskim tablicama iz drugih mesta ili bez ikakvih tablica špartala ovom mirnom varošicom u zapadnoj Srbiji.

Istraživanje je pokazalo da građani ne veruju u regularnost izbornog procesa. U poređenju sa ostalih 16 država za koje su podaci trenutno dostupni indeks poverenja građana u izborni proces (grafikon 1) ima vrednost veću samo od Jermenije. A jermenski izbori 2017. godine ne spadaju u one na koje bi se valjalo ugledati.

 

Indeks poverenja građana u izborni proces – poređenje po državama

 

Poverenje u integritet izbora nije preveliko ni kod glasača i simpatizera partija vlasti, Srpske napredne stranke i Socijalističke partije Srbije (grafikon 2). Prosečan ispitanik koji na pitanje „Koja politička partija Vam je najprivlačnija“ odgovara SNS, ima niži stepen poverenja u izborni proces od prosečnog ispitanika u devet država za koje su podaci dostupni. Glasači i simpatizeri SPS-a iskazuju poverenje u regularnost procesa koje je na nivou prosečnog ispitanika u Srbiji, a daleko ispod poverenja Rusa u izborni proces u Rusiji.

A voleli mi više Dostojevskog od Tvena, Puškina od Frosta ili Belova od Džordana, ruski izbori ne liče na Bajkalsko jezero. A da mi argument o raširenom nepoverenju u izborni proces u Srbij ne biste obarali tvrdnjom da su ljudi po prirodi nepoverljivi i skloni teorijama zavere, ponudiću unapred i kontraargument. Ljudi sa višim stepenom obrazovanja manje veruju u teorije zavere od onih sa nižim stepenom obrazovanja. Stoga bismo najviši stepen /neopravdane/ sumnje mogli da očekujemo kod ispitanika sa nižim obrazovanjem.

Poverenje u izborni proces u Srbiji, međutim, gotovo linearno opada sa rastom stepena obrazovanja (grafikon 3) i najmanje je kod visokoobrazovanih ispitanika.

 

Poverenje građana u izborni proces i partijske preferencije

 

Poverenje građana u izborni proces u Srbiji i stepen obrazovanja

 

Možete se ponašati kao banda ili sesti za sto i razgovarati

Šta nam navedeni podaci govore? Da se pogledamo međusobno i probamo da zaustavimo trend opadanja kvaliteta izbornog procesa iz ciklusa u ciklus? Ili da nastavimo da se jurimo po ulicama, plašimo „fašistima“ i pretimo upadima? Ako mislite da ne možemo gore, siguran sam da se varate.

U genijalnom filmu Gangs of New York Martina Skorsezea, koji prikazuje kako se porađala američka demokratija, izbori se organizuju u „sadejstvu“ sa dve bande, „Urođenicima“ i „Mrtvim zečevima“. Za svaki glas dobija se bogata naknada ili debela toljaga. A glasa se i više puta. Prvi put sa bradom, a drugi, nakon brijanja.

Iako vam možda tako ne izgleda, put od Lučana do Njujorka nije tako dalek. Dozovite se pameti. I jedni i drugi. Doduše, više vi koji ste u svemu ubedljivo prvi. Prvi po broju ljudi na mitinzima, po broju glasova na izborima, po broju minuta u medijima, po broju lojalnih “novinara”, po “rezultatima”. Dobili ste pruženu ruku i priliku. Ponovo. Ostaje da donesete odluku. Možete se ponašati kao banda ili sesti za sto i početi sa razgovorima. U suprotnom, ostaju nam dve opcije.

Nama koji ne planiramo da podržavamo nijednu lokalnu bandu da šaljemo decu na jezike. A vama, kojima je svejedno, ili verujete da dijaloga ne treba da bude, da potražite obližnju berbernicu, pa decu na kurs ili sebe na brijanje.