Foto: iStock
Postoji veliki broj zabluda u javnosti kada govorimo o privredi. Jedna od njih tiče se javne potrošnje, a mit glasi ovako:
„Ako država krene da troši više i poveća plate i penzije, doći će do povećanja potrošnje, što će dovesti do ekonomskog rasta.“
Kako je nivo javne potrošnje u Srbiji već neumereno visok za zemlju ovog nivoa dohotka, ova politika zahteva da se ili povećaju porezi, ili da se prave budžetski deficiti.
Ova politika je posebno nepovoljna u Srbiji jer je već dovodila do eksplozije javnog duga i preusmerila javne rashode od produktivnih rashoda za kapitalne investicije ka tekućoj potrošnji. Sve ovo pritom nije dovelo do ekonomskog rasta.
Državna potrošnja podstiče tražnju i ubrzava rast
Mit o povećanju državne potrošnje kao instrumentu za dostizanje ekonomskog rasta bazira se na veoma pojednostavljenom prikazu kejnzijanske škole makroekonomije. Prema ovom shvatanju, ukoliko postoji recesija, ona je posledica nedovoljne agregatne tražnje, pa se ona mora povećati da bi se ekonomija vratila na putanju rasta. U slučaju nedovoljne privatne potrošnje, na značaju dobija državna potrošnja koja će taj manjak nadomestiti.
Međutim, ovo važi samo pod određenim uslovima, koji u Srbiji nisu ispunjeni. Najvažniji uslov jeste da su fiskalni multiplikatori (koji mere koliko je povećanje javne potrošnje povećalo privrednu aktivnost) visoki. Multplikatori su u slučaju Srbije niski – ne postoje tačne ocene za našu zemlju, ali za druge zemlje u tranziciji koji su nam bliske postoji ocena da su multiplikatori tek oko 0,3 što je jako nisko.
Ovo znači da na svaki dinar dodatne javne potrošnje rast privrede iznosi tek 30 para.
Ovo ekonomska teorija inače i predviđa, usled toga što je Srbija mala otvorena privreda. Samim tim, veliki deo potrošnje mora da završi u inostranstvu putem uvoza potrošnih dobara, od hrane i odeće do vozila i opreme. Kako se u jednačini za obračun BDP-a koristi neto izvoz (izvoz povećava, a uvoz umanjuje BDP) na ovakav način se ekonomski rast izvozi u zemlje iz kojih uvozimo, dok dug za finansiranje ovakve politike ostaje Srbiji.
Umesto da dođe do ekonomskog rasta i posledično novog zapošljavanja i poreskih prihoda primenom politike povećanja javne potrošnje, ekonomski rast nakon bio je nizak a javni dug je eksplodirao, i zapretio je fiskalnom krizom.
Državna potrošnja na plate i penzije
Potrošnja na plate i penzije u Srbiji smanjenja je odlukom o smanjenju plata i penzija 2014. godine. Plate i penzije su sada bliže onom nivou koji privreda Srbije može da finansira. Neophodno je da one ostanu u ovom okviru, što znači da mesta za povećanje plata i penzija ima, ali na takav način da one rastu u skladu sa inflacijom (da bi im se očuvala kupovna moć) te da rastu u skladu sa ekonomskim rastom, da bi njihov iznos ostao održiv.
Njihov nivo, međutim, treba da bude posledica ekonomskog rasta, a ne njegov uzrok.
Pored toga, javna potrošnja u Srbiji je neumerena imajući u vidu nivo razvoja. Zemlje na nižem nivou razvoja imaju niži nivo javne potrošnje, a kako njihov nivo dohotka raste, tako raste i njihov nivo javne potrošnje. Srbija, kao i većina drugih zemalja bivše Jugoslavije, odskaču od ovog trenda, sa visokom javnom potrošnjom uprkos niskom dohotku.
Da li je ukupan nivo javne potrošnje bitan? Ako se uzima previše sredstava od privrede i građana putem poreza, njima ostaje onda manje za štednju i investicije, bez kojih nema ekonomskog rasta. Postoji javna potrošnja koja pospešuje i koja ne pospešuje ekonomski rast: kapitalne investicije, na primer, u izgradnju infrastrukture kao što su putevi ili gasovodi povećavaju ekonomski rast jer ohrabruje privatne investicije.
Potrošnja na obrazovanje (osnovne i srednje škole, fakultete) koje služi za kreiranje ljudskog kapitala usled sticanja znanja i veština takođe može pozitivno da utiče na rast (pod uslovom, naravno, da su škole kvalitetne).
Javna potrošnja na tekuću potrošnju, kao što su plate zaposlenih, penzije i subvencije, sa druge strane, nemaju pozitivan uticaj na ekonomski rast.
Pročitajte i: Država treba da troši manje, ali pametnije – o nivou javne potrošnje u Srbiji
Ako povećanje plata i penzija ne dovodi do rasta, šta onda?
Plate i penzije jesu važan aspekt javnih finansija Srbije: pojedinačno oni čine oko polovine ukupnih javnih troškova. Plate za zaposlene u javnom sektoru treba da odslikavaju pravičnu naknadu za njihov trud i zalaganje. Sa druge strane, ovo treba pomiriti sa činjenicom da se taj novac za plate u javnom sektoru uzima ljudima koji takođe vredno rade da bi zaradili svoje plate u privatnom sektoru.
Penzije čine osnovni dohodak velike većine stanovnika u starosti, koji su prethodno bili primorani da uplaćuju ceo radni vek socijalne doprinose.
Upravo zbog svega toga, visina plata i penzija ne treba da bude odluka političara koji će ih menjati zbog političke podrške, već unapred poznatog zakonskog pravila.
Posebno loše posledice ima argument da će time svima biti bolje, jer će njihovo povećanje dovesti do ekonomskog rasta, što nije tačno. Sa još uvek veoma visokim javnim dugom, te rastućim troškovima za penzije usled demografskih promena, bilo kakvo igranje sa povećanjem ovih rashoda jako je neodgovorno i može dovesti do krize javnih finansija i predstavlja rizik za sve građane, uključujući i one kojima se plate i penzije povećavaju.
Mit o javnoj potrošnji jedna je od 10 najvećih zabluda koje je Libertarijanski klub Libek obradio u svojoj publikaciji – ostale možete pročitati ovde.