Državne banke nisu dobre za privredu Srbije – evo zašto
Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: iStock 

Postoji veliki broj zabluda u javnosti kada govorimo o privredi. Jedna od njih tiče se državnih banaka, a mit glasi ovako:

„Država treba da bude vlasnik barem nekih domaćih banaka da bi podstakla investicije i ekonomski rast; državne banke su više zainteresovane za poslovanje sa domaćom privredom nego strane privatne banke i mogu da finansiraju one projekte koje privatne banke inače ne bi kreditirale.“

Ovaj mit svodi sve probleme u srpskoj privredi na poslovnu aktivnost banaka. Pošto one nedovoljno kreditiraju privredu, i imaju visoke kamatne stope, to ograničava privredni rast. Mit o državnim bankama navodi na podršku javnim politikama koje će ići u pravcu državne kontrole nad bankarskim sektorom koja bi prevazilazila regulaciju, bilo putem državnog učešća u nekoj komercijalnoj banci, bilo osnivanjem neke specijalizovane razvojne banke.

 

Nizak nivo investicija i visoki rizik poslovanja

Mit o neophodnosti državnih banaka počiva na nekim tačnim uvidima.

  1. Nivo investicija u Srbiji jeste niži nego u drugim uporedivim zemljama.
  2. Nedostatak finansiranja već se godinama pojavljuje kao jedna od prepreka za razvoj, naročito kod malih i srednjih preduzeća.

 

 

  1. Kamatne stope u Srbiji jesu više nego u drugim evropskim zemljama. Ovo verovatno ima posledice po potencijal malih preduzeća za investiranje. Međutim, ovo nije posledica toga što u Nemačkoj posluju državne banke, a u Srbiji privatne, već u nivou rizika naplate.

 

 

Kako je rizik poslovanja banaka u Srbiji veći nego u Nemačkoj, pošto je naplata potraživanja često značajno teža i nesigurnija,  viši rizik poslovanja mora da se ogleda u višoj kamatnoj stopi. Kada inostrane banke ne bi mogle da za svoje poslovanje naplate višu kamatnu stopu nego kod kuće, one svoj kapital ne bi ni unosile u Srbiju, pa bi sav potencijal za investicije morao da potiče iz domaće štednje koja je niska. Ovo bi dovelo do toga da bi kamatne stope bile neuporedivo više nego danas.

 

 

Politički uticaj i korupcija

Pored toga, kamatne stope su na svom istorijskom minimumu usled monetarne politike Evropske centralne banke. Ovo se prelilo i na Srbiju, pa su kamatne stope u bankama znatno niže nego što je to bio slučaj pre nekoliko godina. Dakle, ako je visina kamatnih stopa problem, one su sada značajno niže.

 

 

Menadžment državnih banaka boluje od istih problema kao i menadžment u drugim državnim preduzećima, a to su: politički uticaj na donošenje operativnih odluka, korupcija i izvlačenje novca za finansiranje političkih partija, nekvalitetan i neprofesionalni menadžment. Usled ovoga državne banke ne mogu da vode dobru kreditnu politiku: one usled ovih faktora kredite često odobravaju onima koji su bolje povezani sa političkim partijama na vlasti, umesto onima koji te kredite mogu da vrate, a kao zalog uzimaju imovinu čija je vrednost prikazana kao višestruko veća nego što to zaista jeste. Usled ovoga državne banke u Srbiji imaju jako lošu istoriju poslovanja.

 

Kakvo je stanje sa našim državnim bankama?

Ne samo da su propale državne banke tokom 1990-ih, za šta postoji opravdanje u hiperinflaciji i međunarodnim sankcijama, nego je niz državnih banaka propao i 2012. godine. Razvojna banka Vojvodine, Privredna banka Beograd, Srpska banka i Agrobanka su jedine banke koje su propale u Srbiji nakon talasa privatizacije bankarskog sektora – ove banke kao zajedničku karakteristiku imaju to što je u svima država bila najveći pojedinačni akcionar, pa je imala odlučujući uticaj na njihovu poslovnu politiku.

Samo ove 4 propale banke oštetile su poreske obveznike sa oko 800 miliona evra, jer su propali njihovi štedni ulozi za koje je garantovala država.

Trenutno su u vlasništvu države ostale Poštanska štedionica, Srpska banka (reaktivirana je nakon dokapitalizacije), Komercijalna banka i Jubmes banka. Kako ove banke nisu propale? Poštanska štedionica je bila specijalizovana za obavljanje platnog prometa, a ne za kreditiranje privrede, dok u Komercijalnoj banci Republika Srbija, iako pojedinačno najveći akcionar, ipak ima kontratežu u međunarodnim finansijskim institucijama kao što su International Finance Corporation (IFC) i European Bank for Reconstruction and Development (EBRD) pa nije moga da utiče u tolikoj meri na poslovnu politiku banke.

 

Fond za razvoj zabluda

Ako postoje jaki argumenti koji tvrde da je učešće države u komercijalnom bankarstvu nepotrebno ili kontraproduktivno, šta je sa specijalizovanom Razvojnom bankom? Ona bi mogla da kreditira poduhvate koje komercijalne banke ne bi – investicije u ekonomski uništenim područjima, u posebnim strateškim industrijama i početnike u poslovanju koji nemaju istoriju poslovanja ili imovinu koju mogu da ponude kao zalog.

Republika Srbija već ima specijalizovanu finansijsku ustanovu za ove namene – Fond za razvoj.

Ovaj Fond osnovan je još privatizacijom Telekoma 1997. godine, ali njegov učinak je usled već nabrojanih slabosti u državnom upravljanju jako loš: jedan poseban izveštaj Saveta za borbu protiv korupcije iz 2014. ukazuje baš na politički uticaj na proces dodeljivanja kredita, usled čega su ova sredstva često odlazila pojedincima i velikim kompanijama (često u državnom vlasništvu) koji su bili bliski partijama na vlasti.

 

Ako ne državne banke, šta onda?

Umesto da se država direktno bavi bankarstvom, ona treba da se bavi uređivanjem regulatornog okvira i poštovanjem imovinskih prava i ugovora. U sistemu u kome sudovi rade brzo i nepristrasno, pa je lako naplatiti svoja dugovanja, znatno bi se smanjio rizik poslovanja u zemlji a sa njime i premija na rizik, pa bi kamatne stope bile niže.

U slučaju specijalizovane razvojne banke, ako je dosadašnje iskustvo pokazatelj, kao i slučaju državnih komercijalnih banaka, korist će imati samo oni koji su dobro politički povezani, dok će celokupne troškove plaćati privatni sektor kome se prvobitno nameravalo pomoći ovom politikom.

Mit o državnim bankama jedna je od 10 najvećih zabluda koje je Libertarijanski klub Libek obradio u svojoj publikaciji – ostale možete pročitati ovde.