Nova Savamala u Vranju, da nas podseti zašto su nam plate niske

Glavni urednik Talasa

Vreme čitanja: 3 minuta

Foto: I.M, Južne vesti 

Pre nekoliko dana ponovila se Savamala. Samo sada u pitanju nije bilo rušenje objekata da bi se obezbedilo proširenje prostora za projekat Beograd na vodi, već uništavanje voznog parka jedne firme u Vranju. U pitanju je firma „5D“ koje se bavi niskogradnjom, a procenjena šteta uništenog voznog parka je oko pola miliona evra.

Ovaj slučaj, kao i Savamala pre njega, samo su metastaza pokazatelja koliko je slaba zaštita imovinskih prava u Srbiji. Pored ovih direktno kriminalnih događanja (od kojih je barem u Savamali bila direktno umešana i država – ali ne da zaštiti imovinu građana, već da pomogne kriminalcima da je unište), česti su i drugi primeri: loš rad katastra (postoji slučaj gde vlasnik nekretnine ne može već 5 godina da se upiše kao titular iako je zakonski rok 2 nedelje), korišćenje državnih službi kao što su inspekcije ili poreska uprava za pritisak na privatne firme, javne nabavke koje su sve osim transparentne i poštene, sa unapred poznatim dobavljačima, sudovi koji su spori i pod političkim uticajem, te se u sličnim slučajevima često donose odluke koje su dijametralno suprotne.

Koliko je privatna imovina u Srbiji zaštićena, najbolje govori međunarodno poređenje koje je posvećeno baš tome, International Property Rights Index koji izdaje Property Rights Alliance iz SAD (lokalni partner i koizdavač ove publikacije u Srbiji je Libertarijanski klub Libek). Interesantno je da je jedan od članaka u ovom indeksu koji opisuje stanje u zaštiti imovinskih prava pre nekoliko godina bio posvećen i Savamali.

Dakle, za dobrim konjem (Savamalom) prašina se vije. Srbija se prema ovom indeksu nalazi na 101. mestu na svetu po zaštiti imovine, i od zemalja regiona iza nas se nalaze samo Albanija i Bosna i Hercegovina.

 

Nova Savamala u Vranju, da nas podseti zašto su nam plate niske

Skor na Indeksu svojinskih prava 2018; Izvor: International Property Rights Index

 

Slaba zaštita svojine – niske investicije

Slaba zaštita svojine ima i svoje posledice. Jedna od njih su niske investicije. Jer tamo gde svojina nije zaštićena, gde može da se desi Savamala, ili gde sudovi rade jako sporo i pristrasno pa je njihova zaštita upitna, svi će sto puta razmisliti pre nego investiraju svoj novac. Srbija ima značajno niži nivo investicija nego uporedive zemlje, što je posebno upadljivo kod domaćih investicija.

 

Nova Savamala u Vranju, da nas podseti zašto su nam plate niske

Nivo investicija u 2018. godini kao udeo u BDP-u; Izvor: MMF, World Economic Outlook

 

Nova Savamala u Vranju, da nas podseti zašto su nam plate niske

Nivo domaćih investicija u 2018. kao udeo u BDP-u; kalkulacije na osnovu podataka iz World Development Indicators

 

Nauštrb toga, visoke su strane investicije. Iako ovo na prvi pogled deluje kontradiktorno (valjda i strani investitori ne ulažu tamo gde im imovina nije zaštiićena), to ipak nije tako.

 

Strani investitori dobijaju razne povlasstice, domaće investicije niske

Veliki broj stranih investicija dobija visoke subvencije po svakom novozaposlenom radniku, često dobijaju i različite druge povlastice kao što su poreska izuzeća, ali i što je mnogo važnije: svog čoveka za kontakt sa birokratijom. Veliki strani investitori, kada naiđu na neki problem sa birokratijom ili centrima moći, mogu da telefonom pozovu čoveka koji će im te probleme lako i brzo rešiti.

Kada ste lokalno malo ili srednje preduzeće, ovo su pogodnosti o kojima možete samo da sanjate. Takođe, strane kompanije koje dolaze da ovde posluju ne remete postojeći poredak: one su došle uglavnom da proizvode za inostrano tržište i svoju proizvodnju uglavnom izvoze. Samim tim, one uglavnom ne učestvuju u poslovima na domaćem tržištu – javnim nabavkama, ili već uhodanim biznis šemama koje su aktivne, pa se prirodno i ne zameraju lokalnim moćnicima. Zato ih niko i ne dira, pa u medijima možemo da sretnemo izjave kako je poslovati u Srbiji lepo iskustvo.

Niske investicije znače i nizak ekonomski rast, a niska stopa rasta znači i da nema rasta plata. Zato nam i prosečna plata i pored godina najavljivanja neće skoro stići 500 evra. A kad će – ne znamo. Još gore od toga je to što mi sada možemo samo da sanjamo o tome da u dogledno vreme po platama i standardu stignemo Rumuniju, da ne spominjemo Češku ili Nemačku, koje nam ostaju udaljene svetlosnim godinama. Zbog toga je zaštita imovine i sprovođenja ugovora bitna, i dok toga ne postanemo svesni, ljudi neće boljitak tražiti ovde u Srbiji, već sa pasošem u ruci negde drugde.