Donacije kao sredstvo spoljne politike Srbije: kome doniramo, po kom kriterijumu i koliko nam se to isplati?
Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: Olivier Mabelly

Tragedija koja je zadesila Pariz, ali i ceo hrišćanski svet, odjeknula je i u Srbiji gromoglasno – požar u Notr Damu smo gledali sa užasom i pitali se da li ćemo to čudo arhitekture i simbol jednog od najposećenijih gradova na svetu videti ikada više (ili uopšte). Vatra je lokalizovana i ugašena nakon celonoćne borbe i do jutra je bilo jasno da će se horde turista ponovo okupljati da se dive toj građevini.

Međutim, u našoj javnoj sferi pojavila se struja koja, na zgražavanje mnogih, slavi taj nemili događaj, kao osvetu Francuzima za ’99-u, Alžir, Indokinu, Napoleona i sve ostalo čega su mogli da  se sete i da im nakarikaju. Selektivno biranje događaja iz Francuske istorije koji nam nisu po meri (iako ih je mnogo koji jesu) stvorilo je logiku božije kazne za grehe koja se vidi, ni manje ni više, nego po požaru u njihovoj najvažnijoj svetinji! Kakav znak da je bog na našoj strani (pa nama nijedna crkva nije izgorela)!

Da je taj stav pogrešan, nema sumnje. Da Francuzi, kao i svi narodi na ovom svetu, imaju šta okajati od grehova, takođe nema sumnje. Ali kako to nekome dozvoljava da slavi takav užasan događaj?!

Kada se prevaziđe inicijalno gađenje na pomisao nekoga ko slavi dok gori crkva u Parizu ili dok padaju kule u Njujorku, javlja se pitanje odakle dolazi radost na nesreću? Da li je to izopačenost, moralna devijantnost, nedostatak empatije ili psihoticizam?

Bez nastojanja da uradim kolektivnu nacionalnu psihičku procenu, zadržaću se na površnijim razlozima.

 

Osećaj neprijateljstva prema Zapadu

To je, prvenstveno, osećaj neprijateljstva prema Zapadu, a svako voli kada njegovog neprijatelja snađe nesreća. Ja sam lično slavio dan kada je postalo jasno da je ISIS-ov mostruozni kalifat uništen i da Pešmerge iznad kojih lete američki avioni raznose u prah i pepeo njegove poslednje ostatke – jer smatram “vrednosti” koje oni promovišu suprotnim svemu što mi je u krvi. Sa zadovoljstvom sam gledao snimke napada na konvoje Islamske države i olupine koje ostaju umesto vozila koja su se uputila da unište još hiljade života.

Za mnoge među nama, Zapad je gori od tog kalifata (što se vidi po tome što baš i nije otvaran šampanjac kada je isti pao, ili kada je ubijen Bin Laden i po tome što se redovno umanjuju i relativizuju tragedije koje se tamo dogode). Pre nego što nekoga nazovemo monstrumom ili sociopatom jer ga ljudska tragedija ne pogađa, ili je slavi, treba razumeti kakvu percepciju ima o tome ko je stradao. Ako Francuze/zapadnjake kolektivno vidi kako ja vidim naciste ili borce Al-Kaide, bio bih suzdržan u lepljenju dijagnoze (možda jer bih i sebi morao da je zalepim).

O tome da je njihova percepcija Zapada posledica nacionalističke i KGB-ovske propagande, kao i legitimnih zamerki i nezalečenog neprijateljstva, neki drugi put u nekom drugom tekstu.

 

A šta je sa srpskim svetinjama na Kosovu?

Druga kolona argumenata koja nas redovno zgražava jeste relativizacija nesreće u odnosu na sve druge koje su se desile – nama, Kambodžanima, Ilirima, nosorozima. Stvara se često atmosfera u kojoj se ne sme izražavati o jednom događaju a da se ne pojavi neko sa argumentom “a šta je sa: srpskim svetinjama na Kosovu, velikim zemljotresom u Tokiju, epidemijom ebole, vakcinama koje nam decu pretvaraju u robote, cunamijem u Indoneziji…” i drugim primerima koji služe kao kontrast tome što se sada dešava.

Šablon obično ide od tragedije na Zapadu koja je aktuelna ka uporedivoj nesreći na nekom drugom delu sveta, po mogućstvu tlačenom od strane Zapada, koja se desila u nekom trenutku u prošlosti. Ova problematizacija staje pre nego što dođe do otvorenog slavlja, ali jasno iskazuje svoj animozitet prema celoj hemisferi i svaki užas koji ih zadesi pravda njihovim prethodnim gresima ili nam saopštava kako je mnogima u svetu još gore i time pokušava kod drugih, ali i kod sebe, da suzbije empatiju prema “neprijatelju”.

 

U Mogadišu bomba ubila 75 ljudi, o tome niko ne priča

Treća kolona argumenata je takođe poznata svima koji isprate neku vest po društvenim mrežama ili je prokomentarišu sa društvom, a nastoji da bude kosmopolitska po svojoj prirodi: “Empatija prema Parizu je licemerje, evo u Mogadišu je na Bakara pijaci bomba ubila 75 ljudi, a o tome niko ne priča” (uglavnom se ni sam taj sagovornik nije udostojio da vest koju ti nabija na nos podeli ili o njoj govori dok se nije pojavila potreba da ista relativizuje nemio događaj u zemlji kojoj nije naklonjen/a).

U odnosu na primer u prethodnom pasusu, ovde se pojavljuje licemerje kao argument – ne služi samo relativizaciji, već proziva sagovornika da ne ceni svaki ljudski život podjednako, potpuno nesvestan toga da nam je to u prirodi i da je on isti takav, te da od toga ne treba bežati. Svet je postao jedno veliko selo i svaka ljudska priča nam je neverovatno bliska i poznata. Šta god strašno da se desi u svetu, znaćemo. Koji god užas da zadesi ljude u Aziji ili na rogu Afrike, poziv na akciju i ljudsko saosećanje će biti prisutan u medijima – ali ne svim i ne svuda podjednako.

Požar u Notr Damu nije pogodio stanovnike Singapura kao što je pogodio Belgijance, isto kao što eksplozija automobila bombe u Sani nije pogodilo Grke kao bombardovanje Jugoslavije. Smrt člana porodice ili bliskog prijatelja će nas mnogo više potresti nego smrt nedovoljno poznatog kolege sa fakulteta – ne jer smatramo da je život naših roditelja vredniji sam po sebi, nego jer je vredniji nama.

Slika katedrale koja gori, one katedrale gde je grozni grbavac iz crtaća našeg detinjstva našao ljubav i ispred koje smo se slikali, opravdano okida mnogo veću emotivnu reakciju nego slika Bude kog su Talibani razneli u Avganistanu. Jeste taj Buda impozantan i jeste to ogroman gubitak za čovečanstvo, ali, u našem kulturnom miljeu i u našem belačko-zapadnjačkom dvorištu, ne okida nam nijedan identitetski marker i ne postoji nikakva šansa da nam to bude podjednako strašno kao Dalaj Lami.

To nije zato što smo bezosećajni, nego zato što brinemo o sebi, svojoj porodici i svom plemenu na prvom mestu i to je potpuno ljudski.

Kako se svet smanjuje to pleme se širi, ali i dalje postoji u koncentričnim krugovima oko nas. Niste psihopata ako vas tragedija jednog čoveka pogađa više nego tragedija drugog čoveka, pa čak ne nužno ni ako slavite nečiju tragediju. Samo ste čovek. Donekle.

.