Naša politička realnost prevazilazi stvarnost – intervju sa rediteljem Predragom Ličinom
Vreme čitanja: 6 minuta

Foto: Predrag Ličina, privatna arhiva

Intervju sa Predragom Ličinom, rediteljem i piscem.

Predrag Ličina je završio filmsku režiju u Zagrebu, a nakon završenih studija najviše se bavio režijom muzičkih spotova i to za  Kud Idijote, Kojote, Josipu Lisac, Gorana Bareta…

Od početka dvehiljaditih počinje da snima TV reklame širom prostora bivše Jugoslavije, a danas pola godine provodi radeći u Beogradu, a drugu polovinu stvarajući u Zagrebu.

U svoje slobodno vreme Peđa Ličina se bavi filmskom režijom i pisanjem priča. On je reditelj kratkog igranog filma ’Teleport Zovko’, a nedavno je prikazan i njegov prvi dugometražni film ’Poslednji Srbin u Hrvatskoj’. Prošle nedelje u Beogradu je promovisana i Ličinina prva zbirka priča ’Bljuzga u Praskozorje’.

Dok sedimo u kafani Kalenić gde Ličina često navraća kada je u Beogradu, razgovor otpočinjemo upravo o prikazanom filmu ’Poslednji Srbin u Hrvatskoj’, a kasnije kroz priču ćemo se dotaknuti i uvek aktuelnim srpsko-hrvatskim temama.

 

‘Poslednji Srbin u Hrvatskoj’ odraz političke (ne)korektnosti

Prilično sam zadovoljan kako je prošao film u Hrvatskoj, u pet nedelja 27 hiljada gledalaca što je za domaći film u Hrvatskoj i to zombi tematike odlično. Čak su i kritike na film bile više nego dobro, osim dve u kojima su kritičari izneli primedbu da zombiji nisu uverljivi, kao i da je nedostatak filma što ima previše fora. Ali ja zombije nikada nisam video u životu pa ne znam kako izgledaju oni uverljivi.

Uglavnom su komentari da je film urnebesno smešan i da je fora u tome što sam sve naše narode jednako sahranio. Iz cele političke nekorektnosti kažu da sam zapravo ispao korektan pošto sam prema svima bio nekorektan. Ne možeš se staviti ni na jednu stranu.  Bilo je i zamerki da je film niskobudžetan, pa naravno da jeste, nemoguće je da u domaćem filmu snimiš scenu kao u ’World War Z’ gde na Tajms Skveru hiljadu zombija napada ljude jer takva scena košta koliko cela naša regionalna godišnja kinematografija, a ne budžet mog filma.

Foto: Poslednji Srbin u Hrvatskoj

 

Kako sam došao na ideju da snimim zombi-komediju?

Na ideju za film sam došao u trenutku kada sam razmišljao da se nijedan ne bavi tematikom izlečenja zombija, odnosno traženja seruma i povratka na ljudski oblik. Tada sam shvatio da bi određena grupa ljudi mogla biti otporna na zombi virus.

Odmah sam u glavi imao sliku da bi otporni ljudi na virus u Hrvatskoj mogle biti nacionalne manjine odnosno Srbi pošto njih ima najviše. A onda naravno i zbog specifičnih odnosa naših naroda. Sećam se da sam to onda na nekom snimanju reklame na Cresu prepričao ljudima kojima je to bilo zanimljivo i prilično smešno, pa sam onda seo i napisao scenario.

Foto: Poslednji Srbin u Hrvatskoj

 

Inspirisanost delovanjem hrvatske predsednice pretočio sam u priču

Sa druge strane, razlog za pisanje knjige je što moram nešto ostaviti i na papiru. Ali, to su sve Sci-Fi satire jer ja ne mogu ništa ozbiljno ni snimiti ni napisati. Jednom sam pokušao napisati scenario za ozbiljan film za nagradu ali već u drugoj sceni mi je roknula atomska bomba.

Jedna od priča u knjizi ’Bljuzga u praskozorje’ počinje izjavom neke hrvatske predsednice u budućnosti (a koju je u ovoj našoj sadašnjosti zaista izrekla aktuelna predsednica kako će ’Hrvatska biti jedna od najrazvijenijih zemalja sveta’, a onda sam ja inspirisan njenom izjavom izmislio izjavu grupe građana kako će se ’pre zemaljska kugla zaustaviti, nego što će Hrvatska biti najrazvijenija zemlja sveta’.

U priči se zemaljska kugla zaista zaustavi i tako će zemlja ostati zaustavljena narednih 28 godina. Ali odmah je milion ljudi izvršilo samoubistvo zbog depresije jer naš narod najviše voli sunce i da sedi da pije kafu i da jede. A oni koji se nisu ubili, došli su do ideje da se presele u zemlje večnog sumraka poput Novog Zelanda i Australije.

Međutim, te države su uvele vize koji koštaju 200.000 evra pa je narod počeo nenormalno da radi kako bi zaradili taj novac za vizu. Kad su građani počeli da se iseljavaju, predsednica je došla na genijalnu ideju. Šta je bilo dalje, moraćete sami dapročitate…

 

Danas je lakše otići iz Hrvatske nego pre članstva u EU

Hrvatska je 1990. godine imala 4.7 miliona stanovnika, a danas ima 3.9 miliona. Ljudi odlaze, jedne su oterali, mada i druge su oterali. Ljudima je prosto loše i odlaze tamo gde će im biti bolje. Otkako je Hrvatska ušla u EU, građani su počeli da odlaze tamo gde mogu više da zarade, i ne samo to, tamo im je bolja atmosfera i znaju šta ih sutra čeka. Odlaze doktori, inženjeri, cele porodice, ne samo kao nekad gastići koji su u velikim halama na pokretnim trakama dizali nemačku auto i elektro industriju 60-tih i 70-tih.

Članstvo u EU sa sobom donosi da možeš slobodno da odeš gde će ti biti bolje i legalno raditi. Međutim, Predsednica bi zadržala te ljude i ogradila ih zidom, ali jednostavno se neki narodi iseljavaju kroz celu istoriju. Veliki narodi su nestajali pa će nestati i mali narodi. Za dvesta, trista godina u Hrvatskoj više neće živeti niko, zapravo hoće verovatno neko sa Bliskog Istoka ili iz Albanije.

Ništa bolje neće proći ni Srbija. S tim se bore i veće nacije. Japanci na primer. U totalnoj su panici jer neće ko imati puniti penzione fondove za penzije starijeg stanovništva. Ali oni su već u akciji. Kod nas se ne očekuje da iko ko upravlja zemljom nešto smisli, a kamoli da sprovede. Tako da – sudbina nam je predodređena. Pa već sad Hrvatska uvozi radnu snagu. Dobrim delom iz Srbije. Kuvari, konobari, već su krenuli na hrvatsku obalu…

 

Ponovno prebrojavanje krvih zrnaca

Mislim da se položaj Srba u Hrvatskoj pogoršao od ulaska Hrvatske u Evropsku uniju. Do prijema u EU i tokom pristupnih pregovora, Hrvatska je Srbe kao najveću nacionalnu manjinu držala kao kap vode na dlanu (okej, sad malo preterujem, barem je tretirala srpske političare tako) da bi pokazali Evropi kako im je dobro. Kako je Hrvatska ušla u EU počela su gora prebrojavanja krvnih zrnaca nego 1991. godine. Njihovo razmišljanje je ’sada smo u EU, znamo da nas ne mogu izbaciti i reći ćemo sve što zaista i mislimo.

 

Regionalna politička realnost prevazilazi stvarnost

Ako te nazove američki producent da mu napraviš scenario za film po istinitom događaju gde je glavni lik nego od političara sa ovih prostora i ti to uradiš sa Kerumom iz Splita ili sa Palmom iz Jagodine ili zagrebački gradonačelnik Bandić, kad napišeš sve što su oni u stvarnosti uradili, producent ti može samo reći ’pa zar nismo rekli samo po istinitom događaju, nemoj preterivati’.

Ovo ovde prevazilazi stvarnost, i zato srpsko-hrvatske odnose jedino treba posmatrati kroz šalu.

Samo pročitaj čuvenu izjavu od Ramba Amadeusa, on je sve rekao, nacionalizam je tema do 300 evra. Kako imaš više para, ne zanima te ko je ko. To je tako u siromašnim zemljama za siromašne.

Odnosi su zapravo dobri, ljudi normalno putuju, rade, privatno putuju i druže se, ali imaš par likova koji su glasni i koje mediji prenose. Ne znam nijednog čoveka ni ovde ni tamo koji razmišlja tako, ali narod voli čitati cirkus.

Ipak, ljudi više nemaju poverenje u političke elite ni tamo ni ovde, a i izgubili su bilo kakvu nadu da se ovde bilo šta može promeniti pa mnogi ni ne izlaze na izbore. Isključili su se. I ja sam među njima.

Sa druge strane, mislim da klince danas više ni ne zanima da li si Hrvat ili Srbin. Gledao sam nedavno neke klince youtubere – jedan iz Hrvatske drugi iz Srbije kako međusobno pogađaju značenje neke srpske ili hrvatske reči i umiru od smeha. Mislim da su i moj film teško skapirali klinci jer nemaju to predznanje i to je i pozitivna stvar.

 

Nisam profiter ovog ludila pošto ne možeš da zaradiš ni od knjige ni od filma

Ali, da smo zaista razvijena društva kao skandivanska ne bismo imali budale od kojih ja crpim inspiraciju i život bi mi bio dosadan. Ja sam zahvalan što živim ovde i nikad ne bih otišao odavde. Ali, ne smatram sebe profiterom ovog ludila pošto ni od filma ni od knjige ne možeš ništa da zaradiš, ali sam makar jako inspirisan.

Kolinda je jedna od mojih većih inspiracija, ali mislim da ona toliko radi da nema vremena da čita ni da gleda filmove. Možda prelista novine u kojima je ona, kao ruski časopis u kome je slikana kako je štiklom stala na fudbalsku loptu. A ukoliko nešto gleda, čini mi se da gleda reprize nekih melodrama kao ’Sjaj u travi’, ’Šaputanje u jastuku’ ili ’Moje pesme moji snovi’.

Foto: Predrag Ličina, privatna arhiva

Nastaviće se…

Imam toliko toga napisanog da imam već gotovu sledeću zbirku priča. Što se tiče filma, imam ideju za SciFi mjuzikl o Hrvojki Horvat (hrvatska superjunakinja iz filma ’Poslednji Srbin u Hrvatskoj’) koja putuje kroz vreme u današnju Hrvatsku gde dolazi iz daleke budućnosti. Trenutno sa kolegom piscem, Ivicom Đikićem radim scenario za seriju o Aleksandru Milesu, čoveku koji je opljačkao Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku u Zagrebu osamdesetih godina i opelješio je za nekoliko miliona tadašnjih maraka. U stvari, neke su ukradene knjige imale neprocenjivu vrednost i nikad im se nije ušlo u trag. A nisu se tada baš ni trudili. Ono, društveno vlasništvo…