Mladi na protestu: gde su i zašto? Razgovor sa studentima organizatorima #1od5miliona
Vreme čitanja: 8 minuta

Foto: iStock 

Za preko 4 meseca koliko traju aktuelni protesti 1 od 5 miliona, jedno od pitanja koje je konstanto otvoreno tiče se prisustva mladih ljudi – i to ne samo na ulicama, već i generalno u političkom životu. Starije generacije prisećaju se protesta 1990ih i pitaju se gde su danas studenti i srednjoškolci, dok političke partije i organizacije imaju vidne izazove sa privlačenjem i komuniciranjem sa mlađim ljudima.

U subotu 6. aprila u 16h biće organizovana velika studentska šetnja – studenti raznih fakulteta prošetaće zajedno od Studenjaka do Vlade Srbije gde će se priključiti ostalim demonstrantima, a ovim povodom će i autor protestnih hitova Sevdah Baby održati kraći DJ nastup.

Razgovarali smo sa nekim od organizatora i učesnika ove studentske šetnje o razlozima njihovog uključivanja u proteste, političkom aktivizmu, očekivanjima od protesta i stanju opozicije u Srbiji.

 

Zašto nema više mladih ljudi na protestima?

Dejana Stošić ima 20 godina i studentkinja je Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Nije aktivna ni u jednoj političkoj partiji, ali radi kao ambasadorka Srbije u WAVE mreži i sarađuje sa različitim NVO.

Po njenom mišljenju, mladih ljudi nema na protestima jer većina radi za vizu, a ne za diplomu:

„Nema mladih jer je trenutna vlast uradila ono najgore, uništila je nadu za bolju budućnost. Budućnost u kojoj ovi mladi mogu živeti, raditi i stvarati slobodno i za sve nas.“

Dejana dodaje da većina profesora na njenom fakultetu dopušta i zahteva od studenata da razmišljaju svojom glavom, te da na protestima ima dosta njenih kolega i koleginica, dok je manji deo „verovatno još uvek uplašen ili ne znaju kakvu moć drže u ruci ili bolje rečeno cipelama“.

 

Dejana Stošić

 

„Određeni broj mladih ljudi se nalazi u nekoj vrsti vakuuma gde očekuje da prvo završi školu i nađe posao a sve ostalo smatra ometanjem“, kaže za Talas Anastasija Babić, studentkinja Elektrotehničkog fakulteta (23) i jedna od učesnica protesta i objašnjava da taj stav vidi kao razuman i smislen, ali da je i to deo problema jer čini da mladi ne prihvataju odgovornost za društvo u kojem se nalaze, dok drugi određuju pravila po kojima žive, a koja se nekada ne slažu sa njihovim vrednostima.

„To im dopuštamo našim ćutanjem“, zaključuje Anastasija, a kao drugi faktor malog broja mladih ljudi iznosi nedostatak kulture dijaloga u našem društvu – „iznošenje svog mišljenja se smatra napadom na suprotnu stranu, a ne mogućnošću da se postigne kompromis“.

 

Anastasija Babić

 

Njihov kolega sa Arhitektonskog fakulteta Andrej Jovanović (20) nikada nije bio aktivan u političkoj organizaciji ili stranci, a misli da mladih nema u politici „upravo zbog toga što misle da je politika namenjena samo jednom zatvorenom krugu korumpiranih ljudi i da bi se svaki njihov angažman ili zloupotrebio ili bio besmislen“.

„Ljudi nikako da shvate da ’političar’ nije stalno zanimanje već da je politika upravo namenjena svima nama koji to društvo gradimo. U mom slučaju, mislim da moje članstvo u nekoj stranci u ovoj situaciji nema većeg smisla sve dok ne dodje do neophodne promene sistema“, dodaje naš sagovornik.

Kada je reč o perspektivi uključivanja mladih ljudi u proteste i politiku, naši sagovornici generalno nisu posebno optimistični, ali se slažu da je i te kako potrebno da se više studenata aktivira.

Branislava Polimac, studentkinja Filološkog fakulteta (22) misli da bi slika bila drugačija kada bi ulozi bili veći:

„Mnogi ne vide direktnu vezu između njihove situacije i dešavanja u ostatku države, pa ne vide potrebu da se protiv toga bore. Mislim da, dokle god ima “hleba i igara” i dokle god uz neki poslić preko zadruge može da se skupi dovoljno za more ili izlazak, ljudi neće shvatiti koliko smo zapravo zaglibili.“

Branislava nije aktivna u političkoj stranci ili organizaciji jer, kako kaže, postojeće stranke u Srbiji ne zastupaju njene stavove i ciljeve, barem ne u potpunosti. Kod svojih vršnjaka primećuje da se, iako svesni problema, ne osećaju kao da mogu da doprinesu ili promene nešto svojim delovanjem, a dodatni problem je to što nisu dovoljno informisani o Ustavu, pravima i odgovornostima, pa samim tim i ne mogu lako da vide kada nešto nije kako treba.

Andrej Jovanović ocenjuje da je direktan kontakt sa ljudima uvek najbolji i da kroz razgovor treba otvarati teme problema koje mladi uočavaju:

„Većina njih pozitivno reaguje i pridružuje se kada vide da se neko od njihovih prijatelja aktivnije uključi. To im uliva dodatnu hrabrost“, kaže Andrej.

 

Opozicija u Srbiji – imaju li mladi za koga da glasaju?

Iako su svi studenti sa kojima smo razgovarali aktivni u građanskim protestima, pa samim tim dižu glas protiv aktuelnog režima, retko ko od njih u ovom trenutku vidi opciju unutar opozicije kojoj bi zapravo dali glas na izborima.

„Kao kod većine ljudi, i kod mene postoji sumnja u predstavnike opozicije, ali moramo se dozvati pameti“, kaže u razgovoru za Talas Filip Đurković (23), student Hemijskog fakulteta.

„Ja ne vidim da postoji bilo šta gore od ovoga što sada imamo na vrhu države. Svakako, kako bi se nama biračima dozivanje pameti olakšalo, opozicija mora stvarno mnogo dobro da se organizuje“, zaključuje Filip.

„Mislim da opozicija mora još puno da pokaže da bih mogao da kažem za koga bih od njih mogao da glasam“, ističe Andrej Jovanović, dok Branislava Polimac kaže da još uvek ne može da se opredeli jer je stanje „specifično i gotovo vanredno“, pa nije jasno koje strategije i opcije opozicija nudi.

„Recimo, mnogi mladi, ’zapadno’ orijentisani, doživljavaju prisustvo Boška Obradovića (na protestima) kao problem, jer se ne slažu s njegovim stavovima i idejama i ne žele da on govori u njihovo ime“, dodala je Branislava.

Jedini politički aktivan student sa kojim smo razgovarali je Nemanja Pavić, 21-ogodišnji student Medicinskog fakulteta i član Levice Srbije. Aktivno se bavi politikom od početka studija, a na izborima bi, kako kaže, njegovu pažnju mogla da pridobije „svaka leva opcija koja istinski pokaže da joj je stalo do čoveka i uslova u kojima on živi i radi“.

 

Sofija Nedeljković

 

Studentkinja Fakulteta političkih nauka Sofija Nedeljković (20) izrazila je stav koji je inače široko prisutan kada je reč o političkim partijama – da su našoj političkoj sceni potrebna „neka nova lica“ koja nisu bila na vlasti i koja imaju ideju i plan njene realizacije.

„Ukoliko se neko takav pojavi, vrlo rado ću mu dati svoj glas“, istakla je Sofija.

 

Kakve su reforme potrebne da bi mladima u Srbiji bilo bolje?

Svojim aktivizmom, studenti sa kojima razgovaramo pokazuju da žele da žive u svojoj zemlji. Kada je reč o reformama koje bi doprinele boljem položaju mladih u Srbiji, odgovori su različiti, ali većina njih tiče se obrazovnog sistema.

Tako Sofija Nedeljković na prvom mestu ističe upravo reformu obrazovnog sistema za koji kaže da je trenutno „srozan do minimuma“:

„Došli smo do toga da državni funkcioneri imaju diplome kupljene na pijaci, dok mi studenti za te iste diplome moramo naporno da radimo i učimo. Došli smo do toga da se ministri samo smenjuju sa jednog ministarskog mesta na drugo. Ne može jedan čovek da bude stručan za toliko oblasti koliko u našoj državi može da promeni funkcija.

Promene moraju da krenu od vrha. Da bi se obrazovni sistem menjao, prvo moramo na njegovo čelo da stavimo stručne ljude“, zaključuje ona.

Filip Đurković osvrnuo se na primenu zakona i onemogućavanje njihove zloupotrebe, što je, kako kaže, neophodno za sadašnje mlade a i sve druge građane:

“Problemi postoje i u ekonomskoj politici koja nije okrenuta razvoju naše zemlje, koja za razvoj ima potencijala.

Za neke buduće mlade, najbitniji je svakako obrazovni sistem koji je prepun loših i ne tako dobrih nastavnika.“

Obrazovanje kao prioritet istakla je i Dejana Stošić:

„Ljudi od 65+ godina odlučuju šta će biti sa nama, sa našim životima. Za nekoliko godina ljudi koji se danas školuju bi trebalo da vode ovu državu jer je to prirodni tok ali dosta ljudi to ne shvata. Ništa ne traje zauvek, nista nije večno, svako je smenjiv a ljudi se ponašaju kao da to nije tačno i kao da mladima svet ne ostaje.“

Jedno od konkretnih rešenja ponudila je Branislava Polimac koja veruje da bi za naš obrazovani sistem bilo poželjno potpuno usklađivanje fakultetskih programa sa bolonjskim sistemom:

„Usklađivanje programa fakulteta sa bolonjom u potpunosti, a ne primena ovih frankenštajnskih socijalističko-prosvetiteljsko-bolonjskih metoda. U stvari, dosledna primena bilo kog sistema, dokle god ga poštuje svaki profesor i cela administracija. U državama gde je bolonja adekvatno primenjena, mnogo lakše se i uči, daje se mogućnost za usavršavanje znanja kroz samostalan rad, a ne zatrpavaju se studenti samo gomilama teksta“, objašnjava ona svoje viđenje i dodaje da bi ovakvo rešenje olakšalu i razmenu studenata.

„Kada se deca odmalena uče da razmišljaju, da povezuju i zaključuju na osnovu svojih znanja i instinkta, ali i da budu otvoreni za nove ideje i stavove, izrašće u ljude kojima neće moći lako da se manipuliše i koji neće trpeti nepravde kroz koje mi prolazimo“, kaže Branislava.

 

Branislava Polimac

 

„Možda nije ni reforma u pitanju, nego svest nas samih“, kaže Nemanja Pavić i objašnjava da je vreme da shvatimo da će samo odgovarajući sistem da nam obezbedi lep život:

„Potrebno je da prestanemo da biramo lidere. Najviše bi me obradovalo to da sutradan moja deca ni ne znaju ko je predsednik i premijer ali da vrlo dobro znaju da im je sistem omogućio da se školuju, da se leče, da pošteno rade. Kada prestanemo da biramo lidere pre sistema, moći ćemo i da napredujemo.“

S druge strane, Andrej Jovanović misli da promene treba pokrenuti iz korena, pa posebno ističe proces lustracije:

„Po mom mišljenju, mora se završiti započeti posao i zauvek lustrirati ljudi kojima je jedini smisao političkog života opstanak na vlasti, sprečavanje “preletanja” tako što bi se stranke obavezale da novi članovi ne mogu obavljati neku od funkcija minimum 3 godine nakon eventualne promene stranke, kao i obavezno glasanje na izborima.“

 

Očekivanja od protesta – koliko su studenti optimistični?

Kada je reč o očekivanjima od aktuelnih protesta, Nemanja Pavić kaže da je veoma optimističan:

„Vlast je već krenula da pravi greške, predsednik i njegova svita svakodnevno komentarišu sva dešavanja, uredno sve organizatore protesta nazivaju stranim plaćenicima i to je naravno najbolji pokazatelj da smo na pravom putu i da radimo pravu stvar. Kada vidim ko stoji uz nas i koje javne ličnosti su podržale proteste dobijam energiju i želju da nastavim borbu. Pobedićemo. Oslobodićemo se“, poručuje Nemanja.

 

Nemanja Pavić

 

Dejana Stošić iznela je i konkretno očekivanje od protesta:

„Kao najbolji mogući ishod vidim smenu ove vlasti, minimum 6 meseci slobodnih medija, slobodne i demokratske izbore i to da će i opozicione stranke shvatiti da političari rade u korist naroda a ne obrnuto.“

Kao najbolji ishod protesta, Filip Đurković vidi smenu aktuelnih ministara koje ocenjuje kao „nekvalifikovane i nesposobne“, dok bi na njihova mesta trebalo da dođu „ozbiljni, psihološki razvijeni ljudi sa kičmom“:

„Aktuelni protesti su pre svega tu da pokažu da postoje ljudi kojima se ne sviđa atmosfera u kojoj živimo. Mislim da sadašnja građanska služba (“vlast”), zbog svojih dubokih nedostataka u različitim segmentima, nije sposobna da promeni atmosferu na bolje“, kaže Filip.

Na sličnoj liniji su i očekivanja Sofije Nedeljković koja se nada smeni režima i formiranju privremene vlade stručnjaka koju je opozicija i predložila u Sporazumu sa narodom.

„Time bi se postiglo da institucije počnu da rade svoj posao za narod koji ih plaća, a ne za one koji su na vlasti. Vratila bi se vera u institucije“, istakla je Sofija.

„Što se optimizma tiče, najbitnije je da se napravila jedna velika mreža ljudi i čak i da sve ovo propadne, ta mreža će se ponovo aktivirati. Ni jedna vlast nije trajala večno. Pitanje je vremena kada će i ova pasti“, poručuje naša sagovornica.

Još jedan od glavnih zahteva protesta tiče se oslobađanja medija, a Branislava Polimac vidi upravo to kao najbitniju stavku:

„Mislim da je najbitnije trenutno da se oslobode mediji, da bi ljudi mogli da vide kakva je stvarna situacija, da bi jasno videli da postoji i alternativa onome u čemu živimo i da je slika mnogo šira od onog što se njima prikazuje. Mislim da bi to bio veliki napredak i da bismo tek onda mogli da ciljamo na nešto više.“

 

——————————————————————————————————————————

Ovaj tekst je nastao uz podršku fondacije Fridrih Nauman i odražava isključivo stavove autorke