Dejan Jović za Talas o srpsko-hrvatskim odnosima
Vreme čitanja: 7 minuta

Foto: Medija centar, Beograd

Intervju sa Dejanom Jovićem, profesorom Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Zagrebu.

Profesor Dejan Jović, osim u Zagrebu, predaje i kao gostujući profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu i to predmete iz međunarodnih odnosa, međunarodne bezbednosti i savremenih balkanskih odnosa.

On je i autor knjige „Rat i mit – politika identiteta u savremenoj Hrvatskoj“ gde obrađuje mit o „Domovinskom ratu“. Osim svog akademskog delokruga delovanja, Dejan Jović je jedno vreme bio i glavni savetnik hrvatskog predsednika Ive Josipovića.

 

Da li mislite da se položaj Srba u Hrvatskoj u poslednjih pet godina popravio ili pogoršao?

U tih pet godina – ili šest, otkako je Hrvatska članica Evropske unije – imali smo najmanje dve faze u odnosu na pitanje koje postavljate. Položaj manjina svih vrsta, pa i Srba, odmah nakon ulaska u EU se pogoršao, čemu su doprinela dva faktora. Prvo, u Hrvatskoj se nakon 2013. smatralo da zemlja više ne mora da simulira evropske reforme, jer je po ulasku u EU prestalo njeno ocenjivanje i uslovljavanje spolja.

Mnogo toga što je postalo „normalno“ u fazi pristupanja, time je dovedeno u pitanje.  Ulazak u EU je bio moment povećavanja, a ne smanjivanja, suvereniteta – moment kad je Hrvatska prvi puta mogla reći da nešto neće ili ne želi, bez posledica po njen glavni spoljno-politički cilj. Već sam jednom rekao da je to bio moment pretvaranja nominalne suverenosti u ako ne baš stvarnu, apsolutnu, a onda u povećanu suverenost.

Ona je to iskoristila i tako što se – makar za trenutak – ponovo pojavio snažan nacionalizam, koji je i inače posledica „pobedničke“ atmosfere u kojoj ostvarite neki cilj pa mislite da ste mnogo jaki. I u Hrvatskoj su mnogi mislili da proces pridruživanja Uniji predugo traje, pa je to stvaralo frustracije koje su izbile na površinu odmah po ulasku.

Drugi je razlog bio u tome što se karakter hrvatske politike promenio. Glavne dve stranke, HDZ na desnici i SDP na levici, nisu više morale da sarađuju oko nekog „nacionalnog cilja“, a morale su – i to obe – da osmisle donekle novi identitet, jer cilj koji su imale, da zemlja uđe u EU, po mogućnosti u njihovom mandatu, je bio ostvaren.

One su se stoga okrenule starim ideološkim i identitetskim politikama, što je Hrvatsku od zemlje u kojoj postoji konsenzus o glavnom cilju politike pretvorilo u zemlju bez jasnog i ujedinjujućeg cilja, a prvi put pluralističnu u nekom stvarnom smislu. Pojavili su se izazivački, nove partije i na desnici i na levici. U tim okolnostima, HDZ se udaljio od centra i radikalizovao. Govorimo o periodu od 2012. do 2016. U tom razdoblju oslanjao se na radikalne ratne veterane, a otvorio je vrata visoke politike dotad marginalnim filoustaškim ličnostima, koje su bile uspešno marginalizovane u doba Ive Sanadera i Jadranke Kosor.

Kad su došli na vlast – srećom ne sami, nego ipak u nekoj kakvoj-takvoj koaliciji koja im je onemogućavala radikalnije poteze – udarili su snažno ne samo na programe koji su razvijani u okviru srpske zajednice, nego i na celu liberalnu, kritički-misleću kulturnu scenu, na HRT i sl.

No, u Hrvatskoj se ipak pokazalo da ona nije Poljska ni Mađarska. Ipak je bilo dovoljno snage autonomnih sfera, kao što su mediji, kritička javnost, pa i nekih institucija – npr. nezavisne državne komisije za sprečavanje sukoba interesa, veća za elektronske medije i zaštitnika građana – da se odupru trendu koji je po svemu bio retrogradan i opasan, a u političkom smislu haotičan.

Vlada Andreja Plenkovića označava prekid s tim trendom, iako ga nije u potpunosti zaustavila i u mnogim aspektima okleva ili čak i podstiče, na fin način, neke od tih procesa. Radikalni akteri nisu, naravno, nestali, samo su postali još žešći i provociraju vladu s desnih pozicija.

 

Za vreme čije vlade u Hrvatskoj je bio najbolji položaj srpske manjine od završetka rata do danas?

Pitanje ima više nivoa. Na političkom nivou, glavna srpska stranka, SDSS, podržavala je vlade Ive Sanadera, Jadranke Kosor, Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića. Nije podržavala vladu Tihomira Oreškovića, iako je bila spremna na razgovore i s tom vladom, ali je ona bila zasnovana na poruci da „nikad više neće biti sramotne koalicije sa Srbima“, kako je izrekao potpredsednik vlade i šef HDZ-a Tomislav Karamarko. Sanader je imao potpredsednika vlade iz redova SDSS-a, bez ministarstva. Dakle, osim relativno kratkog razdoblja Tihomira Oreškovića, u političkom smislu svaka je vlada nešto učinila da se poprave odnosi.

Ali, politička scena nije dovoljna. Recimo, paradoksalno je da su Srbi imali najviše parlamentarnih poslanika u doba kad im je bilo najgore: u prvoj polovini 90-ih, za vreme Franje Tuđmana. Kad bismo sudili samo po tome, ne bismo videli dublje društvene procese koji perpetuiraju antimanjinske stavove, a posebno antisrpske.

Problem je što vlade, bez obzira na podršku srpskih zastupnika, preduzimaju vrlo malo da bi promenile te društvene trendove. Nastavlja se sa slavljenjem rata iz devedesetih, koji je za Srbe imao tragične posledice – doduše, ne bez njihove vlastite odgovornosti za sve to. Nastavlja se sa trendom relativiziranja ustaštva i stvaranja „kontroverzi“ u vezi s partizanskim pokretom i celim socijalističkim razdobljem, u kojem su Srbi značajno učestvovali.

Nastavlja se sa proizvodnjom stereotipa i predrasuda u odnosu na Srbe. Ne popravlja se etnička struktura zaposlenih u javnom i državnom sektoru. Marginalizuje se ili u javnom diskursu potpuno ignoriše postojanje manjina, posebno srpske, kao da ne postoje. Školski programi i nacionalistička naracija u društvu stvaraju zatvoreno, a ne otvoreno i kritički orjentisano, društvo, a konzervativne se partije i pojedinci protive reformama prema liberalnom obrazovanju.

Doduše, slika ne bi bila potpuna kad ne bismo videli i da postoje snažni otpori svim ovim trendovima. Hrvatska je dinamična, vrlo podeljena, zemlja koju nacionalistički kreatori identiteta žele pošto-poto homogenizovati, a to je moguće jedino pritiscima i nasiljem nad slobodom izražavanja. A to ne može proći bez otpora, ne samo „srpskih“ institucija, nego i liberalnog dela hrvatske javnosti, koji nije baš ni tako slab.

 

Kako vidite odgovornost aktuelnih vlasti i u Srbiji i Hrvatskoj za postojeće međudržavne odnose?

Teško je imati dobre odnosa sa onim koga proglašavate agresorom i okupatorom, kao što se o Srbiji govori i danas u okviru „mita o Domovinskom ratu“. Isto kao što je teško imati dobre odnose sa Hrvatskom, ako o njoj govorite kao o ustaškoj zemlji, što je često slučaj u Srbiji. Morali bi se, pre svega, napustiti ti narativi, ako nam je do dobrih odnosa. Uz to, treba primetiti i da je Hrvatska važna za Srbiju samo ako Srbija i dalje želi ulazak u EU. Ako to ne želi, ili ako je to nemoguće zato što EU zaustavi proširenje, Hrvatska postaje relativno nevažna zemlja.

Hrvatskoj je Srbija, takođe, manje važna danas nego što je bila dok je ulazila u EU, pod sloganom „preko Balkana do Brisela“. Hrvatska desnica „beži“ od Balkana, a kad mu se vraća, to čini tako što koristi činjenicu da je članica EU-a i NATO-a i da stoga ima pravo politički intervenisati u zemlje-kandidatkinje: pre svega u Bosnu i Hercegovinu, ali i u Srbiju, donekle i u Crnu Goru. Pokazalo se dosad da Hrvatska nema snage za ozbiljnije intervencije, ni za blokiranje Srbije – ali to ostaje ambicija nacionalista, koju ćemo i dalje viđati ako se nastavi proces uključivanje Srbije u EU.

Za skoro sve u Hrvatskoj, postoje neki novi prioriteti u spoljnoj politici, iako su oni različiti za različite aktere. Za premijera Plenkovića prioritet je pozicioniranje unutar EU, ulazak u evrozonu i šengenski prostor. Za predsednicu Grabar-Kitarović prioriteti su inicijativa Tri mora, te približavanje sa SAD.

Srbija, takođe, ima druge prioritete: pitanje Kosova, pre svega, što je stavlja u procep između Rusije, Amerike i EU. Ako se proširenje zaustavi, Srbija će hteti i bolje odnose sa Bosnom i Hercegovinom, jer će pokušati formirati neku svoju mini-sferu uticaja, u kojoj će Bošnjaci, Srbi i Albanci biti najveći narodi. U tim okolnostima, logično je barem da se ne zaoštravaju odnosi s Hrvatskom, ako se već ne mogu popraviti.

 

Zbog čega nije usledila povratna poseta predsednice Hrvatske Srbiji?

Ona je to objasnila nekim izjavama predsednika Vučića o ratu iz devedesetih. Na to su dodane i izjave pojedinih ministara, naročito Vulina, o savremenoj Hrvatskoj. Međutim, to nije ključno pitanje. Ključno bi bilo uspostaviti konkretan plan rešavanja problema, a to mogu oni koji stvarno imaju vlast u te dve zemlje. To u Hrvatskoj nije predsednica nego premijer.

 

Nedavno ste pokrenuli naučni časopis „Tragovi“ koji će se baviti proučavanjem srpsko-hrvatskih odnosa, koliko mislite da će se na taj način doprineti boljem razumevanju naših odnosa i stvarnosti u kojoj živimo?

Ne znam koliko uopšte nešto ozbiljno i pametno kao što su naučni časopisi, knjige ili akademija generalno imaju uticaja na širu publiku. Živimo u doba amaterokratije, u kojem mnogi koji pročitaju nešto na internetu drže da su već stručnjaci. Pa ipak, pokrenuo sam časopis da se o nama ne bi pisalo bez nas, a posebno da našu istoriju i analizu sadašnjosti ne prepustimo manipulatorima, kojih ima i u kvazi-akademskim krugovima.

Taj je časopis deo šireg pokušaja da ojačamo intelektualne krugove u Hrvatskoj, a posebno među Srbima u Hrvatskoj. Želimo stvoriti prostor za nove mlade autore, kao i za smirenu i argumentovanu raspravu o teškim pitanjima koja opterećuju Srbe i Hrvate. Nelogično je i donekle sramotno da se najbolje knjige i članci o tim narodima pišu van naših zemalja, pa smo hteli ovu temu „vratiti kući“.

Moramo postati subjekti, a ne objekti, vlastite istorije. Intelektualci imaju ne samo pravo, nego i obavezu javnog delovanja u zajednici koja ih, uostalom, za to i plaća – a ne za to da se zatvore u „akademske kule“ i tamo govore samo jedni drugima.

 

Šta je po vama uticala da Hrvatska zapliva u revizionističkim vodama?

Mnogo toga. Nemamo prostora za celu ovu temu, ali da samo nabrojim elemente koji su uticali na to. Pre svega, to je, nažalost, širi trend u Evropi, kojim se ignorišu zločini i zločinački režimi, uključujući tu pre svega fašizam, odnosno ovde ustaštvo, kako bi se naglašavalo da je „naš narod“ bio samo žrtva, a ne i odgovoran za te režime na bilo koji način.

Paradoksalno je da upravo ovakav politički revizionizam legitimizuje pitanje odgovornosti naroda – jer, ako tvrdite da je ustaštvo izraz volje hrvatskog naroda onda mu za njega nabacujete i odgovornost. Drugo, revizionizam je počeo s 1989. odnosno – s ujedinjenjem Nemačke 1990., kad je poništena glavna posledica Drugog svetskog rata, a to je: podela Nemačke, a time i Evrope, njena potčinjenost dvema supersilama koje su bile ideološki protivnici.

Pad internacionalističkog socijalizma doveo je do jačanja nacionalizma, a to je u našim krajevima bilo direktno povezano sa rehabilitacijom nacionalističkih pokreta iz Drugog svetskog rata. Odjednom su to sve postali „samo antikomunisti“, te im je tako omogućeno da se re-brendiraju.

Kritika liberalizma, kriza Evrope i dileme oko toga jesu li istočno-evropljani zaista hteli pluralistički sistem ili samo nacionalističko oslobođenje od sovjetskog tutorstva, dovela je do popularnosti autoritarnih alternativa i raznih antisistemskih pokreta i partija.

U Hrvatskoj je dodatni problem popularizovanje rata kao takvog – što se dogodilo zato što je jedino u toj zemlji moguće konstruisati narativ o pobedniku i žrtvi istovremeno. Ako ratno doba smatrate svojim „zlatnim dobom“, na putu ste prema stvaranju antiliberalnog poretka. To su samo neki elementi, ali – kažem – za to nam treba novi razgovor.

 

Ako zamislimo da Vas sad pozove hrvatski premijer Plenković ili srpski predsednik Vučić za savet kako da se unaprede odnosi, šta biste im rekli? Šta Plenkoviću, a šta Vučiću?

Da se drže glavnog pravila lekarske profesije: ako ne možeš da pomogneš, nemoj barem da odmogneš. Savetovao bih im i da rade na tome da nove identitete Srba i Hrvata grade nasuprot prošlosti, da traže uzore u novom i neviđenom, da brendiraju te dve zemlje kao potpuno nove a ne najstarije. Da onemoguće bilo kakvo nasilje, uključujući i govor mržnje prema drugima, a naročito jednih prema drugima. Ako želimo mir, moramo se spremati za mir – a ne za rat, kako tvrdi stara latinska izreka koja je dovela već do mnogih problema ne samo kod nas nego i šire u svetu.