Foto: kremlin.ru
Ovu kolumnu posvećujem jednom od veoma važnih problema u Srbiji, o kome nažalost više govori narod na ulicama nego političari iz opozicije. To pitanje nije samo kako smeniti lošu vlast koja je u potpunosti okupirala sve društvene institucije, već kako izgraditi sistem gde će budućoj vlasti biti ako ne onemogućeno, onda barem znatno otežano, da se isto tako ponaša i da podjarmi druge delove države koji bi trebalo da deluju nezavisno od izvršne vlasti (parlament, sudstvo, nezavisna regulatorna tela itd).
Za sada, iako iz opozicije dolaze glasovi lidera da njihov cilj nije samo promena vlasti, već i promena sistema, što je i implicitni zahtev velikog broja građana na protestima, nema nikakvih ideja oko toga kako doći do tog cilja – uspostavljanja demokratskog poretka gde je moć izvršne vlasti ustavljen u svojim zakonskim okvirima.
Najvažniji pojedinačni razlozi za trenutno stanje u zemlji tj. za nepostojanje vladavine prava leže u potpunoj koncentraciji političke moći u rukama jednog malog broja ljudi koji se nalaze u vrhu oligarhijske strukture SNS-a i predsednika te partije koji je istovremeno i predsednik Republike. Ova koncentracija moći omogućava izlaženje izvan ustavnih i zakonskih okvira predsedničke funkcije i nekažnjeno kršenje zakona, te kontrolu nad velikim brojem državnih institucija, uključujući tužilaštvo i sudove.
Ova politička moć se širi i u privrednu sferu, preko poslovanja javnih preduzeća i upravnog aparata (npr. inspekcijski nadzor), što ima uticaja i na privatne kompanije i medije. Usled toga, mere koje predlažem za cilj imaju onemogućavanje ili barem smanjenje koncentracije političke moći. U našoj javnosti najčešće se zaboravlja da ustanove i pravila po kojima se ponašaju ne treba da se kreiraju na takav način kao da će na vlast dođi najbolji, već kao da će to biti najgori među nama.
Do pluralizma medija preko vraćanja države u njene prirodne okvire
Stavljanje medija pod političku kontrolu vrši se pomoću nekoliko instrumenata, koji svi imaju uticaj na poslovanje medija jer mediji su prvo biznis, a tek onda javni interes i sve ostalo. Važan uticaj jeste preko rada media buying agencija koje kupuju vreme za oglašavanje koje potom koriste za oglašavanje svojih klijenata. Za sada su ove agencije bile veoma bliske partijama na vlasti, i kako se menjala vlast, tako se menjao i promet koje su ove agencije ostvarivale, o čemu je pisano i u izveštaju Saveta za borbu protiv korupcije o stanju u medijima 2014.
Kako su media buying agencije tu da ostanu (jer se samo najvećim kompanijama isplati da same direktno pregovaraju sa medijima), ovde se teško može izvršiti neki uticaj. Ali zato postoje drugi kanali preko kojih politička partija na vlasti ostvaruje uticaj na medije – ako se oni budu onemogućili, onda će prirodno to imati i uticaj na politički dosluh sa ovim agencijama i oslabiti ga.
Prvo je neophodno ukidanje medijskih konkursa, kako na centralnom nivou vlasti, tako i na lokalu. Ovi konkursi su potpuno politizovani i služe da se novac sipa u kase medijskih kuća koje su bliske vlastima: imamo primere da visoke novčane sume dobijaju mediji koji su se registrovali par nedelja pre konkursa ili da na lokalnom konkursu za izveštavanje na lokalu novac dobije dnevni list Informer iz Beograda.
Pored samog političkog uticaja na rad komisija za medijske konkurse, tu je i problem ličnih uticaja i poznanstava među istaknutim medijskim stručnjacima i novinarima, kao i političarima: njihov broj je manji, međusobno se poznaju, često se sreću i dobar deo njih se i lično druži. U situaciji razvaljenih institucija, burazerskog poslovanja i netransparentnog ponašanja države, samo neko veoma naivan može da pomisli da će medijski konkursi da postanu pošteni samo ukoliko dođe do promene vlasti.
Umesto toga, medijske konkurse treba ukinuti. Ako je baš neophodno u određenim slučajevima, nakon određenog vremena (npr. 10 godina) moguće je neke od konkursa vratiti, ali prvobitno mora da prođe dovoljno vremena da se stanje u medijima popravi, i ovi konkursi moraju biti samo za retke određene situacije.
Uticaj na medije vrši se i preko oglašavanja državnih i javnih preduzeća, kao i sličnih mera kao što su ugovori o istraživanju tržišta, PR zastupanju itd. Ako neki medij sluša vlast, ovakva preduzeća će se kod njega oglašavati, ali će njihove reklame volšebno nestati onda kada medij bude počeo da piše protiv vlasti. Već decenijama pričamo o profesionalnom, a ne partijskom menadžmentu javnih i državnih preduzeća, a za to vreme nam se politički postavljeni direktori smeju u lice. Da bi se smanjio uticaj na medije, sva preduzeća u državnom vlasništvu treba privatizovati. Izuzetak čine javna preduzeća – republička i lokalna, ali kako ona posluju na tržištima bez konkurencije, njima treba zabraniti oglašavanje.
Na kraju ostaje i vlasništvo u državnim medijima – kao što su Politika i Večernje novosti, uz naravno fantomski Tanjug. Ove medije treba što pre privatizovati ili ugasiti. Pored ovih mera, naravno da treba da se sprovede još mnogo toga – od revitalizacije REM-a i objavljivanja podataka o vlaništvu nad medijima pa na dalje, ali to treba da budu pomoćne alatke pored ovih koje sam naveo.
Raskrstiti sa prošlošću
Otvoriti i omogućiti javnosti na uvid sve dosijee državne bezbednosti tako što će oni biti objavljeni na posebnom portalu. Vreme je da napokon saznamo ne samo koga je sve tajna policija pratila i prisluškivala, nego mnogo važnije – ko je sve bio njen doušnik koji je potkazivao svoje kolege i prijatelje u čisto političkim procesima.
Siguran sam da bismo ovde naišli na veliki broj neugodnih iznenađenja, kao što je recimo bio slučaj i u Bugarskoj, gde se ispostavilo da je čak 11 vladika (od njih ukupno 13) radilo kao agent za bugarsku tajnu službu; ali ovime bismo omogućili čišćenje javne scene od velikog broja delatnika koji sigurno i dalje imaju snažan uticaj na javno mnjenje (profesori univerziteta, novinari, političari, umetnici itd).
Reafirmisati monopol države nad nasiljem
Još je Maks Veber državu opisao kao onaj entitet koji ima monopol nad upotrebom nasilja na teritoriji koju kontroliše. Usled različitih problema, ovo pravilo je u Srbiji već decenijama labavo, pre sevga usled sprege tajnih službi, policije i kriminala. Da državne strukture nemaju monopol nad nasiljem pokazuju nam izveštaji istraživačkih medija o stanju organizovanog kriminala, kao i grupe ljudi koje iz džipova sa tablicama zavode red po manjim mestima u Srbiji za vreme lokalnih izbora, uz prećutnu saglasnost policije koja se u svoj posao ne meša previše, kao što smo imali prilike da vidimo i u Lučanima, i u Majdanpeku i u Pećincima, a naposletku i u Beograda u Savamali.
Pre ove vlasti stanje nije bilo mnogo bolje, što se vidi i iz toga što Prajd nije bilo moguće organizovati usled protivljenja navijačkih i desničarskih grupa koje su pretile masovnim nasiljem (vrlo je interesantno kako ove grupe danas ćute o ovim temama, a postoje ozbiljne indicije o njihovoj povezanosti sa političkim i državnim strukturama, kako piše npr. portal KRIK).
To podrazumeva borbu sa kriminalnim grupama, prvenstveno sa navijačkim grupama i organizovanim kriminalom. Da bi se policiji rad olakšao, dobar korak bio bi legalizacija prostitucije i marihuane – što bi bio direktan udarac na trgovinu belim robljem i krijumčare drogom, dok bi trgovina ovim uslugama i proizvodima bila licencirana i kontrolisana: manje prihoda kriminalcima, više poreza državi.
Personalna rešenja su ipak važna
I pored svih argumenata za kreiranje sistema, ne treba da smetnemo sa uma da su važna i personalna rešenja. Ovo je naročito važno u početku, kada je neka institucija tek osnovana, ili kada je ozbiljno reformisana, pa je neophodno raditi na uspostavljanju formalnih i neformalnih pravila unutar nje, difuzije znanja i izgradnje institucionalne kulture.
Da li bi institucija Poverenika za zaštitu informacija od javnog značaja bila toliko uspešna i služila za primer nepristrasnog rada državnog organa da je na njenom čelu bio neko kao Aleksandar Martinović umesto Rodoljuba Šabića?
Reforma pravosuđa
Neophodna nam je promena načina biranja sudija, da bi se iz celog procesa eliminisala politička komponenta. Za to je neophodna promena ustava: trenutno sudije bira parlament, a glavni cilj bi bio da ga bira nezavisno telo sastavljeno od sudija i tužilaca.
Za sada, reformski predlozi Vlade idu ka tome da se eliminiše parlament iz ovog procesa, ali da se u ovo telo postave pored sudija i tužilaca i ljudi iz advokature i pravničke profesije, tako da bi oni mogli da eventualno preglasaju struku, i da na mala vrata opet uvedu politiku u sudijski izbor. Ovome se mora stati na put, da bi sudstvo počelo polako da se oporavlja od katastrofalne reforme pravosuđa i da se polako osamostaljuje od političkog pritiska.
Funkcionalna decentralizacija: uspostavljanje srednjeg nivoa vlasti na nivou okruga
Da bi se smanjila politička koncentracija, neophodno je da dođe do funkcionalne decentralizacije. Trenutni sistem lokalne samouprave bazira se na velikom broju malih opština koje su ustanovljene pre nekoliko decenija pa i odgovaraju tadašnjem rasporedu stanovništva. One su previše male da bi mogle da budu fiskalno samoodržive i da ne zavise od centralne vlasti, a i njihove ingerencije su prilično male u odnosu na prevelike nadležnosti centralnog nivoa vlasti.
Uspostavljanje regionalnog nivoa vlasti takođe nije dobro rešenje: deo stanovništva i političke elite plaši se da to ne dovede do zahteva za nezavisnošću tih regiona, a i nije funkcionalna (ako se donošenje odluka prenese iz Beograda u Novi Sad, to ne znači puno stanovnicima Subotice ili Sombora).
Bolje rešenje je uspostavljanje srednjeg nivoa vlasti na nivou sadašnjih okruga. Pored prebacivanja određenih izvornih prihoda (pre svega, poreza na dohodak) i nadležnosti na okruge, treba i redefinisati sistem transfera sa centralnog nivoa vlasti. Na primer, okruzi bi trebalo da budu zaduženi za sistem osnovnog i srednjeg obrazovanja na svojoj teritoriji, a to bi finansirali prihodima sa centralnog nivoa države kao što je slučaj u drugim zemljama koje imaju sistem finansiranja obrazovanja po glavi stanovnika (Poljska, Bugarska itd).
Privatizacija državnih kompanija
Bez privatizacije državnih kompanija nema slobode – državne kompanije će se uvek koristiti za partijsko zapošljavanje i isisavanje para zarad finansiranja rada partija na vlasti. Ako ostavimo na stranu javna preduzeća koja uglavnom posluju bez konkurencije i aktivna su u komunalnim i mrežnim industrijama (pa je njihova privatizacija ili skopčana sa ozbiljnim problemima, ili nemoguća) u Srbiji i dalje postoji veliki broj preduzeća koja su u državnom vlasništvu a koja posluju na tržištu. Tu su Komercijalna banka, Telekom Srbija, Dunav osiguranje, rudnici, hoteli, banjska lečilišta i tako dalje.
Promena izbornog sistema
Trenutni proporcionalni izborni sistem sa samo jednom izbornom jedinicom u potpunosti daje kontrolu nad time ko je narodni poslanik u parlamentu partijskom vođstvu. Ne postoji veza između narodnih poslanika i glasača, već između njih kao jedini posrednik stoji partija. Ovo dovodi ne samo do problema kao što je geografska nereprezentativnost (pa Beogrđani među narodnim poslanicima čine mnogo veći udeo nego što je njihov udeo u populaciji, dok veliki delove zemlje nemaju predstavnike u parlamentu) već do potpune kontrole partije nad radom narodnih poslanika u parlamentu: ako on ne bude bio puki poslušnik partije, više nikada neće biti izabran jer je odgovran partisjkom vođstvu, a ne biračima.
Uvođenje nekih elemenata većinskog ili različitih mešovitih izbornih sistema bi trebalo da doprinese tome da se deo ovih problema umanji, ako ne i reši. Postoji nekoliko mogućih rešenja: od podele zemlje na više izbornih jedinica uz zadržavanje proprocionalnog sistema, te uvođenje preferencijalnih glasova gde bi birači pored partijske liste glasali i za konkretno ime kandidata, do potpunog uvođenja većinskog biračkog sistema u okviru 250 manjih izbornih jedinica.
Većinski sistem značio bi najveći udar na moć partijske oligarhije, pa sa sobom doveo do najveće sistemske disrupcije, što je trenutno najpotrebnije. U malim izbornim jedinicama (sa oko 20.000 birača, jer u Srbiji ima tek oko 5,2 miliona birača iako birački spisak tvrdi drugačije) lako je organizovati lokalne pokrete i kampanje, pa je mnogo veća šansa da na ovakvim izborima pobedi neko ko ide protiv interesa centralne vlasti.
Pored toga, kako bi poslanici sada zavisili od svojih birača na lokalu a ne partijske centrale, čak i u slučaju da su iz velikih partija na vlasti, morali bi da promene ponašanje. Usled preovlađujuće političke kulture koja teži ka autoritarnom vođi, ovo ne znači da će odmah biti med i mleko, ali omogućava da kroz vreme od nekoliko izbornih ciklusa na terenu značajno promeni situacija. Problemi većinskog sistema vezani su i za predstavljanje manjina (osim u oblastima gde su značajnije zastupljene) i prvenstveno žena jer ne bi postojale kvote, ali bi zato izabrane žene mogle da slobodno glasaju.
Ne zaboravite da su poslanice većine glasale na zvonce za zakon koji je značajno ograničio porodiljske nakande bez ikakvog razmišljanja o nekim ženskim ili rodnim pravima. Ovakav način izbora bi doveo i do drugog momenta: moguće podele unutar velikih partija u kojima postoji nekoliko struja. Ovakav sistem bi verovatno doneo istu ili čak veću većinu SNS na prvim izborima ako bi se sada tako organizovali, ali bi se vrlo moguće u roku od par godina SNS pocepao na nekoliko delova jer imaju različite ili suprotne političke interese.
Naravno, većinski sistem nije jedina opcija, a više o drugim predlozima čitajte ovde.
Poziv na raspravu
Pogrešno je zahtevati samo smenu vlasti na izborima. Čak i kada bi do političkih promena došlo mirnim putem (kao 2012) ili masovnim protestima i pučem (kao 2000), to nije dovoljan garant da neće doći do novih aberacija novouspostavljenog poretka: društveni ekvilibrijum našeg društva u ovom stanju nalazi se upravo u zatvorenom autoritarnom poretku. Time bi došlo samo do promene gospodara.
Zato, kada nova vlast bude smenila postojeći režim (jer i to će se jednom desiti), taj trenutak se mora iskoristiti da bi se promenile neke od sistemskih pretpostavki toga kako ovaj sistem funkcioniše, da bi se omogućila pojava vladavine prava, a uz nju i građanske i demokratske slobode.
Naveo sam listu preporuka šta bi trebalo uraditi da bi se olakšao ili uopšte omogućio prelazak u otvoreni demokratski poredak. Moje preporuke se nalaze u domenu politički mogućeg, i uzimaju postojeću političku kulturu kao datu, jer su promene u njoj moguće samo na duži rok, dok su nama neophodna rešenja koje će imati uticaj već na srednji rok. Naravno, ovo nije iscrpna lista reformskih koraka koje treba preduzeti, niti je jedina moguća; nju treba pre svega razumeti kao poziv na dijalog između partija u opoziciji, intelektualaca, nevladinih organizacija, medijskih i poslovnih udruženja i drugih organizacija.
Ali ovaj dijalog mora biti plodotvoran tj. da rezultira u spisku konkretnih mera koje će kao svoj politički program preuzeti demokratska opozicija, a ne u samo spisku opštih mesta i lepih želja; i da ne uključuje one ljude koji su učestvovali u kreiranju postojećeg sistema dok su bili deo prošlog režima, jer bi to umanjilo poverenje građana u ovaj proces.