Foto: Aleksandar Kokotović
“Čovek iz publike se pita: da li idemo na izbore? Da li se traži ostavka Vučića? Da li će se desiti revolucija? Koji od ovih nekoliko zahteva je pravi, jer ne mogu svi važiti istovremeno.”
Upad u RTS koji se desio u subotu, kao i blokada Predsedništva održana dan posle, definitivno su pomerili imidž protesta i odnos vlasti prema njima. Iako je ova eskalacija dala kratkoročno veliku vidljivost i jedan novi impuls protestima, postoji nekoliko pitanja koja predstavljaju rizik po same proteste.
Da bi protesti bili uspešni, potrebno je odgovoriti na ova pitanja.
Zahtevi moraju biti standardizovani
Jedan od utisaka koji prati proteste od početka je da ne postoji koherentnost zahteva. Od početnih zahteva za pronalaženjem i kažnjavanjem napadača na Borka Stefanovića, pa zatim stvaranjem okvira za fer i poštene izbore, došlo se do traženja ostavke državnog vrha i Aleksandra Vučića, a sada se čini da se istovremeno traže obe stvari.
Tokom blokade Predsedništva, sa govornice smo čuli zahteve za prisustvom opozicije u medijima, smenom Bujoševića i stvaranjem uslova za fer izbore, za raspisivanjem izbora u roku od 6-9 meseci, zahteve za ostavkom Aleksandra Vučića, a pored toga i tvrdnje da će Vučić biti smenjen „pre Uskrsa“. Sve ovo u roku od nekoliko minuta. Čovek iz publike se pita: da li idemo na izbore? Da li se traži ostavka Vučića? Da li će se desiti revolucija? Koji od ovih nekoliko zahteva je pravi, jer ne mogu svi važiti istovremeno.
Zahtevi takođe moraju biti realni. Uz sve neravnopravnosti i nepravilnosti, velike su šanse da bi Aleksandar Vučić i SNS dobili izbore i u fer uslovima. Istraživanja javnog mnjenja govore u prilog tome. Uz to, protesti, iako sve brojniji i relativno masovni, i dalje ne okupljaju one brojeve ljudi koje su okupljali slični protesti devedesetih godina. Srbija je trenutno u situaciji da ljudi shvataju da nešto ne funkcioniše i polako se izjašnjavaju, ali većina građana gleda šta će se desiti, ko su ti novi lideri, kakav je plan i šta je ideja za smenu vlasti i za mandat nove uprave. Oči glasača okrenutih opoziciji su uprte u opoziciju, a opozicija može da ih privuče ili razočara.
Ostavka predsednika nije realan zahtev, iako zvuči efektno. Predsednik sa podrškom od 55% glasova, podrškom inostranstva, kontrolom nad strukturama moći i opozicijom koja zajedno ima ispod 20% glasova neće podneti ostavku. A ne bi ni trebalo. Sledeći korak za opoziciju ne treba da bude uzimanje vlasti sa, za većinu građana, spornim legitimitetom (većina građana jedva i da zna za mnoge lidere opozicije, na stranu rejtinzi istraživanja javnog mnjenja) i spornim metodama (većina građana ne vidi potrebu za nasilnim prevratom), već cilj treba da bude upravo dolaženje do većeg broja birača kako bi se opozicija promovisala. Od SNS treba tražiti popuštanje kontrole nad RTS, pravične minutaže i fer uslove za izbore.
Ovi zahtevi su dosta realističniji od ostavke državnog vrha, većini građana zvuče razumno, opozicija može da se fokusira na njih i sasvim moguće obezbedi neku vrstu kompromisa. Šanse za ovo bi se pojačale i uključivanjem stranih aktera koje Vučić sluša, koji će mnogo lakše podržati ovakve zahteve nego zahteve za smenom predsednika države.
Vreme je da strategija zameni buku i galamu
Utisak sa protesta, a naročito sa upada u RTS i opsade Predsedništva, je da se protesti previše oslanjaju na dizanje uzbuđenja pravim ili lažnim informacijama, a premalo na zahteve i strateško razmišljanje o aktivnostima.
Primeri za ovo su podele građana u stilu „Ako nisi na ulici ti si zajedljivi internet komentator“, ili forsiranje upadanja u RTS bez objavljivanja čemu to tačno treba da vodi. Uz to, dodao bih da je zgrada RTS prilično rizična u slučaju bilo kakvog incidenta – uski hodnici, uska stepeništa sa tankim zidovima i ne toliko velika vrata na ulazu, predstavljaju bezbednosni rizik za građane.
Više puta sam video da se šire informacije kako je policija krenula da tuče ljude (kada za to nismo videli nikakav dokaz, i po svoj prilici se to nije dešavalo; iako tuče jeste bilo tokom opsade, ljudi sa lica mesta potvrđuju da se radilo o sporadičnim incidentima, a ne o pravilu). U onakvom okruženju, to je veoma neodgovorno i suludo je od većeg broja građana očekivati spremnost da se ozbiljnije povrede ili budu uhapšeni bez jasne ideje o zahtevima, sledećim koracima i bez nekog šireg legitimiteta akcije.
Dizanje buke i igranje na emociju i impuls trenutka bi trebalo da budu zamenjeni jasnom strategijom. Kada se jednom definišu zahtevi, trebalo bi definisati i aktivnosti kojima se do ostvarenja zahteva dolazi i uveriti se da je građanima na skupu sve to poznato. Ulazak u RTS u subotu iznenadio je veliku većinu ljudi, a čak i kad se desio, nikome nije bilo jasno šta je cilj.
Građani koji su ostali ispred sve vreme nisu znali šta se dešava i zašto, osim da moraju da ostanu tu dok se situacija ne reši, da ljudi ne bi bili uhapšeni.
Ad hoc akcije svesti na minimum
Improvizacije bi trebalo svesti na minimum, iako svaki protest ovog tipa zahteva neke improvizacije. Ne sme se improvizovati sa strategijom i zahtevima, a i tokom samog događaja se ne sme dozvoliti da građani budu zbunjeni oko toga šta se dešava.
Tokom opsade Predsedništva se više puta spekulisalo o tome da li je predsednik napustio zgradu ili ne, da bi se na kraju otišlo dok je bio u zgradi. On je posle to iskoristio kao svoj poen. Tokom zauzimanja RTS se takođe improvizovalo, je se spekulisalo da li opozicija želi da se uključi u program, na koji sprat se ide, zašto se ide i koja će sredstva biti korišćena.
Sa jasnim planom do masovnijeg pritiska na vlast
Jasni i usaglašeni ciljevi, jasan plan i strategija, uz predvidivije ponašanje i stavljanje akcenta na logičko razmišljanje umesto manipulacije emocijama bi gotovo sigurno proteste konsolidovali i učinili prijemčivijim za veći broj građana.
Sa masovnijim protestima uz demonstriranu spremnost na eskalaciju, opozicija bi mogla da privoli vlast da na određeni način sedne za pregovarački sto (ako ne sa partijama, onda sa predstavnicima građana) i učini ustupke koji bi doveli do većeg prisustva opozicije u medijima i slobodnijih i transparentnijih izbora.
To je i platforma na kojoj bi opozicija mogla da nastavi da pridobija popularnost i reputaciju, istovremeno osvajajući veći prostor slobode kroz delovanje na ulici i kroz institucije.