Šta je univerzalni osnovni dohodak (UBI) i zašto se o njemu toliko raspravlja?
Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: iStock

Univerzalni dohodak (na engleskom Universal Basic Income ili skraćeno UBI) je novoosmišljeni instrument socijalne politike. Iako postoje različita viđenja oko toga kako on treba da izgleda, osnovni UBI model podrazumeva da svi stanovnici neke zemlje dobijaju određenu sumu novca bez obzira na njihov imovinski status.

 

Glavni argumenti za UBI – tri struje

Glavni proponenti ovog rešenja koji dolaze iz mejnstrim intelektualnog okruženja smatraju da će ubrzane tehnološke promene, pre svega automatizacija rada usled napretka u oblasti veštačke inteligencije, dovesti do veoma nestabilnog tržišta rada, gde bi ljudi morali stalno da uče i usavršavaju se, ali i da često menjaju radna mesta i profesije. Uvođenje UBI bi imalo stabilišući faktor po ovom pitanju, jer bi omogućio svim domaćinstvima dovoljno prihoda da ne postoji osnovna egzistencijalna bojazan.

Druga struja koja dolazi uglavnom iz levih krugova, smatra da UBI treba da zameni druge programe socijalne politike jer će povećati obuhvat siromašnih i tako smanjiti njihov broj, te povećati progresivnost dohotka nakon oporezivanja. Ako je nivo UBI iznad granice siromaštva, njegovim uvođenjem bi se siromaštvo praktično iskorenilo; to što gro novca odlazi bogatijima trebalo bi da se sredi tako što bi se UBI finansirao putem progresivnog poreza na dohodak pa bi bogatiji i dalje više unosili u sistem nego što bi iz njega iznosili.

Treća struja, koja potiče iz liberalnih krugova, zalaže se za univerzalni dohodak kao zamenu za postojeće socijalne programe  – ovime bi se smanjili troškovi administracije, povećao obuhvat siromašnih, ali i ukidanjem većine drugih državnih programa kao što su socijalna pomoć, zdravstvo i školstvo, povećala efikasnost tih sistema. Na primer, domaćinstva bi putem UBI imala dovoljno prihoda da sama plate privatno zdravstveno osiguranje, pa ne bi bilo potrebe za državnim zdravstvenim sistemom, te kako je privatno efikasnije od državnog, ovo će dovesti do smanjenja troškova.

Pored ove tri osnovne struje, postoje velike razlike oko toga kakve karakteristike bi ovakav sistem socijalne zaštite trebalo da izgleda, a pre svega da li je UBI:

  1. zamena za socijalnu zaštitu ili je samo jedan njen deo
  2. jednokratno davanje ili redovan prihod
  3. univerzalan ili pokriva samo pojedine kategorije stanovnika
  4. uslovljen, ili nije uslovljen nekim drugim prihodima
  5. okrenut prema domaćinstvu ili pojedincu
  6. poreski kredit ili transfer sredstava.

 

Koreni ove ideje u XVIII veku

Prva pojava zalaganja za neku vrstu UBI bila je u XVIII veku, kada je Tomas Pejn predložio da se svim pojedincima iz siromašnih slojeva podeli komad zemlje koji bi oni obrađivali. Na ovaj način bi se ispravila nejednakost koja vlada među pojedincima a koja nije nastala usled njihovog delanja samo zato što su odrasli u siromaštvu.

Ovo davanje bilo bi jednokratno, i nakon toga ne bi bilo više socijalnih davanja jer bi pojedinci mogli sami da zarade obrađujući tu zemlju. Najpoznatiji pobornik univerzalnog dohotka bio je ekonomista Milton Fridman, koji je 1968. predložio uvođenje negativnog poreza na dohodak u SAD. Prema njemu, svako domaćinstvo bi imalo zagarantovani prihod na godišnjem nivou – ona domaćinstva čiji prihod bi bio niži od postavljene granice dobijala bi sredstva do razlike ostvarenog i zagarantovanog prihoda. Ovaj sistem bio bi u vidu poreskog kredita, sa univerzalnim dohotkom, i zamenio bi sistem socijalne zaštite.

Pored njih, još nekoliko ekonomista je u poslednjih nekoliko godina izlazilo sa svojim predlozima kako bi UBI trebalo da izgleda (npr. Filip van Parijs 1992. i Entoni Etkinson 2015).

 

Da li je UBI neophodan i da li je održiv?

O bilo kom UBI sistemu može se u pojedinostima suditi samo kada sve informacije o njemu budu poznate – pokrivenost, uslovljenost, izdašnost, način finansiranja ovih rashoda itd. Ipak, može se reći i nekoliko reči u načelu o univerzalnom dohotku.

Prvo, iako univerzalni dohodak ima za cilj stabilizaciju tržišta rada pre svega da bi ljudima omogućio lakši prelaz sa jednog na drugo radno mesto ili kao trajno rešenje za one koji su dugoročno nezaposleni, ovo nije najbolje rešenje. Istorija tehnološkog napretka do danas je pokazala da, iako je izgubljen veliki broj radnih mesta usled razvoja tehnologije, to nije dovelo do masovne nezaposlenosti jer su se uporedo sa zatvaranjem starih otvarala i nova radna mesta, u granama koje do tada nisu ni postojale.

Ukupan broj radnih mesta nije unapred dat niti je ograničen. Takođe je i jedno skorašnje istraživanje Svetskog ekonomskog foruma pokazalo da će se, iako se očekuje da će se usled automatizacije i robotizacije zatvoriti oko 75 miliona radnih mesta do 2022, otvoriti dodatnih 133 miliona. Umesto UBI, veće okretanje ka obrazovanju odraslih i konceptu celoživotnog učenja imalo bi podjednako dobre ili čak bolje rezultate.

Drugo, i dalje ostaje otvoreno pitanje da li bi UBI imao uticaj na promene podsticaja kod nezaposlenih ili radnika za traganjem za poslom ili za zalaganje na radnom mestu. Ovo je naravno povezano i sa visinom same naknade, ali pitanje podsticaja u ovom domenu jeste važno, jer se u praksi videlo da visoke naknade za slučaj nezaposlenosti koje traju dugo vremena loše utiču na želju nezaposlenih da pronađu novi posao.

Zato su u zemljama kao što su Nemačka ili Švedska sistemi ovih naknada reformisani time što se iznos naknada smanjuje tokom vremena (na primer sa 100% plate, na 80%, pa na 60%) da bi se nezaposleni ohrabrili da što pre pronađu novi posao, pa čak u nekim slučajevima kada se novi posao nađe, novozaposleni i dalje ima pravo da prima naknadu do određenog iznosa.

Treće, veoma je važno pitanje fiskalne održivosti programa univerzalnog dohotka. Procene su da bi UBI koji bi zamenio samo socijalnu zaštitu iznosio oko 6% BDP-a novih rashoda za zemlje OECD-a, a kako ove zemlje već imaju visoke javne rashode, to u praksi otežava mogućnost da se povećanjem poreske baze ili poreskih stopa lako sakupe neophodna sredstava (u nekim zemljama OECD-a, kao što su Francuska ili Danska, ukupna javna potrošnja iznosi preko 50% BDP-a).

Suma za UBI koji bi zamenio gotovo sve socijalne servise bila bi mnogo, mnogo skuplja, i u praksi najverovatnije fiskalno neodrživa. Pored toga, teško je zamislivo usvojiti takvo rešenje u političkom procesu jer bi time bio pogođen veiki broj službi (zdravstvo, školstvo pre svega), pa bi bilo lakše zamisliti kombinaciju univerzalnog dohotka i postojećih sistema države blagostanja, što bi bio u praksi dupli trošak, ali i u potpunosti fiskalno neodrživo.

 

Finska je sprovela eksperiment sa UBI – kako se to završilo?

Iako sama ideja UBI nije nova, njegova implementacija u praksi jeste. Ova mera još uvek nije nigde u potpunosti uvedena, ali je bilo nekoliko pokušaja njene implementacije u manjim oblastima, kao u provinciji Manitoba u Kanadi, gradovima u Škotskoj, selima u Keniji itd.

Najpoznatiji ovakav socijalni eksperiment odvijao se u Finskoj 2017-2018. godine; širom zemlje je odabrano oko 2.000 nezaposlenih ljudi starosti od 27 do 58 godina koji su učestvovali u ovom programu. Oni su na mesečnom nivou dobijali 560 evra (prosečna neto zarada u Finskoj iznosi oko 2.500 evra) bez ikakvih drugih uslova – mogli su da nastave da traže posao, i ukoliko ga dobiju, zadržali bi UBI primanja. Glavni cilj ovog eksperimenta bio je da se sazna kako bi dobijanje ove sume uticalo na nezaposlenost – da li bi korisnici ovog programa i dalje imali podsticaj da traže posao, ili bi od toga odustali.

Nakon pune dve godine trajanja eksperiment u Finskoj je obustavljen, a rezultati se baš i nisu pokazali kao spektakularni. Kako piše u preliminarnim nalazima ovog programa koji su nedavno objavljeni: ne postoji razlika između korisnika ovog programa u odnosu na kontrolnu grupu koju su činili nezaposleni koji su primali standardna socijalna davanja za nezaposlene vezano za njihovu aktivnost na tržištu rada.

Jedine razlike koje postoje vezane su za percipirani osećaj zdravlja – 55% korisnika UBI programa je u anketi izjavilo da uživaju kvalitetan nivo zdravlja, dok je u kontrolnoj grupi to izjavilo 46% ispitanika.

Ova studija je dobra jer pokriva teritoriju cele zemlje, što je napredak u odnosu na ostale koje su rađene samo u određenom socijalnom okruženju (npr. u okviru jednog grada ili regiona). Problematično je to to je samo 1/3 korisnika UBI programa odgovarala na telefonsku anketu, pa je u igri i pitanje pristrasnosti uzorka.

Najvažnije pitanje, međutim, krije se u ovome: finski eksperiment sa UBI odnosio se na zamenu socijalnih davanja u slučaju nezaposlenosti, pa je i bio prilično nizak (oko petina prosečne zarade). Da li bi rezultati studije koji ukazuju na to da se nije smanjio podsticaj za nalaženjem posla ostali isti, ako bi UBI bio značajnije veći, za šta se neki proponenti ovog programa zalažu?