Roboti dolaze. Bez panike

Autorka

Vreme čitanja: 4 minuta

Foto:iStock

Originalno objavljeno na sajtu FEE pod nazivom “The Robots are coming. Dont panic”

Autor: Jim Kelly   Prevod: Marta Vasić

 

Bez sumnje ste čuli da cunami automatizacije dolazi da nam oduzme poslove. Roboti, kako nas upozoravaju, napuniće fabrike i proizvodiće sve što je potrebno za život, bez ijedne zaposlene duše. Samovozeći automobil Tesla će prevoziti bogate svuda.

U šta ćemo se pretvoriti mi, besposlena masa? Da li ćemo gladnovati? Da li će bogati koristiti džinovske mesožderske Rumbe (vrsta usisivača) koje će čistiti ološ sa ulica, što će nas naterati da pronađemo sklonište u šumama?

Potrebna je ipak određena perspektiva.

 

Veliko oslobođenje

Ako ste bili američki bračni par pre jednog veka, radili ste oko 70 sati nedeljno. SAD je bila dominantno nacija farmera gde je svako morao da radi. Od detinjstva pa sve do smrti, bilo je potrebno obrađivati polja i musti krave ukoliko ste želeli hranu. Bezbrižne godine provedene u školi? Zaboravite na to. Penzija? Luksuz koji ljudi nisu mogli ni da zamisle.

Ipak, naši preci su shvatili kako da najbolje upotrebe svoje resurse, naročito vreme. Oni su izmislili i komercijalizovali robote njihove ere – metalna sprega koja je mogla samo da pokreće mašinu za tkanje. Ovo je pokrenulo revoluciju produktivnosti.

Od tada, mašine su uticale na smanjenje radne snage i prepolovile su broj radnih sati tokom nedelje. Danas, samo 165 miliona ljudi od 329 miliona u SAD imaju poslove. Prosečan radnik radi nedeljno samo 34 sata.

Drugim rečima, moderno društvo je pronašlo način kako da pruži svima drastično viši standard života, dok za rad koristi samo polovinu populacije, sa dvostruko manjim opterećenjem nego nekada.

Kriza nezaposlenosti? Pa i ne baš. Generalno gledano, Amerikanci ne žele da rade.

Polovina radnik (49%) ne voli svoj posao. Od onih koji ne rade, samo 7 miliona traži posao (uglavnom ga pronalaze za nekoliko meseci), a oko 3 miliona želi posao, ali nisu motivisani da ga traže, što znači da oko 161 miliona ljudi ne radi i srećni su zbog toga.

 

Sledeći talas olakšanja posla

Danas nam veštačka inteligencija obećava novu produktivnost, podižući standard života na nove visine, dok istovremeno smanjuje naša opterećenja na rekordno niski nivo. Jednog dana, samo jednom od 5 nas će trebati posao, a zatim jednom od 10. Mi ćemo u isto vreme uživati u novom standardu života koji ne možemo ni da zamislimo danas.

Nas ljude je jako teško zadovoljiti. S jedne strane, mi volimo promene koje naš život čine boljim. S druge strane, mi volimo sigurnost- komfor sadašnjeg stanja, ili makar jasnu viziju promena u budućnosti.

Stoga je broj anksioznih priča u medijima o dolasku automatizacije razumljiv. Koji poslovi će nestati? Kada? Šta će ti ljudi da rade onda?

Ova pitanja se pojavljuju u svakoj eri. Komentatori možda mogu da pruže neke pretpostavke, ali kapacitet tehnologije da nas iznenadi oduzima dah i čini da se osećamo skromno, kao što čini i naš kolektivni kapacitet da prihvatimo promene.

“Ako ukinemo ropstvo ko će raditi na berbi pamuka?” je bilo važno pitanje pre nekoliko vekova. Odgovor je ležao u velikim mašinama koje rade koristeći naftu iz dalekih pustinja, i koja je isporučivana širom sveta. Ovo pokazuje da na prvo pitanje nije bilo moguće odgovoriti. Svako sa dovoljnom perspektivom za predviđanje bio bi proglašen za ludaka ako bi tačno predvideo ovakav razvoj.

“Šta će onda robovi da rade?” je bilo još jedno legitimno pitanje u to vreme, kao što je danas pitanje “Šta će raditi vozači kamiona kada se pojave samovozeći kamioni?”. Na ova pitanja takođe nije moguće odgovoriti. Ljudi koji su uključeni ovde su pojedinci sa jedinstvenim resursima, okolnostima i željama. Automatizacija će uticati na 3.5 miliona američkih kamiondžija na 3.5 miliona načina, pa će oni zbog toga raditi 3.5 miliona različitih poslova. Svaka priča o tome šta će se njima desiti je redukcionistička fantazija.

“Roboti dođu, poslovi odu” je jako redukcionistički samo po sebi, zato što tehnologija otvori isto onoliko vrata koliko ih i zatvori. Ko je predvideo pre jedne decenije da će taksi industrija biti eliminisana? Kao i da će to za posledicu imati više poslova vožnje taksija, ali takođe i na brojne načine bolje poslove? Odjednom, vožnja taksija je moguća i za ljude koji nemaju 100 hiljada dolara za licencu, koji ne žele da voze 60 sati nedeljno, i ne znaju svaki deo grada.

Kada društvo dođe do toga da samo jedna od 5 osoba ima posao, kako će se prehraniti ostale 4? Sigurno je da će se događati neke slične stvari kao i danas sa nezaposlenima – roditelji izdržavaju decu, odrasli izdržavaju roditelje, investicije izdržavaju one u penziji, školarine i zajmovi izdržavaju studente, i slično. Ali mi ne možemo znati to. Kad taj dan dođe, biće milioni pojedinačnih odgovora, a ne nekoliko jednostavnih.

 

Poziv za najčešće socijalističke programe

Neko bi pretpostavio da bi u vremenu gde siromašni žive bolje nego što je živeo Rokfeler, poslovi koji se fokusiraju na naše loše okolnosti otići u istom pravcu kao i operatori liftova. Ali industrija “sudnjeg dana”, kao gramofonske ploče, opire se napretku.

400 hiljada miliona poslova će nestati do 2030. godine, kažu nam. Propast! Svi na palubu! Roboti dobijaju trku! Užasne posledice!

Srećom, oni imaju “rešenja”. To su ista ona koja robotski ponavljaju svakom prilikom: Više programa državne pomoći. Više državnog obrazovanja. Federalni program poslova. Ogroman porast poreza.

Kao i obično, socijalni inženjeri mešaju statistiku sa ljudskim životima i ljudske živote sa njihovom laboratorijom. Isti državni programi za sve možda mogu da pomere statistiku u jednom pravcu koji im odgovara, ali statistika neizbežno sakriva individualne pobednike i gubitnike koje stvaraju ovi programi. Naši životi nisu numerički; ne mogu biti sabrani u zbir.

Da li uopšte razumno pričati o “problemu” koji donosi automatizacija? Čovečanstvo se milenijumima borilo za viši standard života sa manje rada. Čak i danas, milioni ne vole svoj posao, i sada dolaze roboti kako bi skinuli nekoliko naših obaveza. Oni će učiniti da različiti poslovi ljudi budu bolji na milion načina i gori na milion načina, stoga ne možemo predvideti niti izračunati prosek onda kada se dogode.

Ipak, ono u šta možemo biti sigurni jeste da će nam generalno biti drago što su se roboti pojavili. Za nekoliko decenija ćemo sa drhtanjem gledati na to kako su ljudi živeli 2018. godine. Pogledajte sve ove ljudi koji su radili poslove koje ne vole!

Ko želi da se vrati u 1975. godinu, sluša svoj plejer sa 8 pesama u automobilu bez klime? To sam i mislio. Pridružite mi se u dobrodošlici sledeće tehnološke revolucije.