Foto: U.S. National Archives
„Pokoljenja djela sude, šta je čije daju sv’jema,” napisao je Njegoš, jedan od retkih crnogorskih vladara čija posvećenost istoriji nije bila skopčana sa narcisoidnom mitomanijom. I zaista, možda je od svih misaonih oruđa koja su nam na raspolaganju baš istorijski pristup taj koji najlakše omogućava da u vrtlogu današnjice razlučimo između slave i veličine, trajnog i efemernog, neophodnog i slučajnog.
A to „majstorsko rešeto“ nikad ne miruje. U istorijskim panteonima biste junaka neprestano se smenjuju i razmeštaju, jedni se nezasluženo izlivaju u bronzi, dok drugi, uprkos zaslugama, padaju u zaborav.
Klodet Kolvin je odbila da ustupi mesto u autobusu pre Roze Parks, ali nije ušla u istoriju
Na primer, prkosni gest Roze Parks, crnkinje iz Montgomerija koja je 1955. odbila da ustupi svoje mesto u autobusu belom saputniku, danas svi pamte kao jedan od najznačajnijih datuma u istoriji afroameričke borbe za građanska prava (1954-1968).
S druge strane, malo ko se seća Klodet Kolvin, Parksine sugrađanke koja je nekoliko meseci ranije u autobusu postupila na identičan način. Razlog je jednostavan: tadašnje vođe afroameričkog pokreta mudro su procenile da bi uzorna aktivistkinja i porodična žena (Parks) bila efektniji mobilizatorski simbol od petnaestogodišnje klinke (Kolvin). Tako je danas Roza Parks ta koja je odbila da se pomeri s mjesta, a ne Klodet Kolvin.
Svaki istorijski metanarativ obiluje primerima ove vrste. S tim u vezi, Njegoševe reči ne govore o istoriografskoj pravdi koliko o zakonomernosti – sa dovoljno velike vremenske distance, svaki se kanon da revidirati i svačija uloga svesti na prikladnu meru.
Ovogodišnji međunarodni dan žena pruža nam odličnu priliku da u duhu Njegoševih stihova zavirimo i u panteon heroina feminističkog pokreta, u kome se danas, rame uz rame sa Simon de Bovoar i Marijom Kiri, nalaze Bijonse, Ema Votson i Madona. Ostavimo po strani pitanje mogućih uljeza na spisku – s obzirom na to ko ga je sastavljao, mnogo je interesantnije to što među plejadom feminističkih ikona nema žene koja bi se tu morala naći: Margaret Tačer.
Margaret Tačer je prva u Evropi slomila „stakleni plafon“
Bivšu britansku premijerku, prvu ženu i, po mišljenju mnogih, najuspešniju osobu na toj funkciji još od Čerčila, danas gotovo da ignorišu zastupnice tzv. „trickle down“ feminizma, koje veruju da će se proboj žena na vrh društveno-političke lestvice „preliti“ na šire slojeve društva.
Za feministkinje poput Glorije Stajnem, izborni neuspeh Hilari Klinton predstavljao je monumentalni poraz za čitav ženski rod i osnov za svojevrsni stradalnički mit o slamanju staklenog plafona („glass ceiling“). Zbog čega isti ti, u čijoj priči „glass ceiling“ figurira kao ključna, ako ne i krajnja prepreka daljoj emancipatorskoj borbi, ćute kada je u pitanju žena koja je taj stakleni plafon u Evropi prva slomila? Zašto nema biste Margaret Tačer?
Valja razjasniti: spram Hilari Klinton, Margaret Tačer nije tek nekakva Klodet Kolvin čije se istorijsko prvenstvo prećutkuje. Njen poduhvat, četiri decenije pre predsedničke kandidature Hilari Klinton, bio je kudikamo veći i značajniji od prostog zasedanja u fotelju.
Za Hilari Klinton, u čijoj su karijeri oportunizam i isprazna vlastoljubivost jedine konstante (i čiji su stavovi uvijek odražavali preovlađujući konsenzus unutar američkog establišmenta), slamanje staklenog plafona predstavlja inspirativni sinonim za grabež moći. Margaret Tačer, s druge strane, bila je žena od ubeđenja (slagali se sa njom ili ne), koja je kroz karijeru više puta pokazala spremnost da neumoljivo bije naizgled izgubljene bitke.
Ta retka crta, svojstvena ujedno i najuspešnijim i najneuspešnijim političarima, pomogla joj je da slomi barem tri tvrda staklena plafona: da svojoj Konzervativnoj stranci nametne novu (i dotad sasvim stranu) neoliberalnu doktrinu, da među staromodnom torijevskom gospodom ostvari neupitni autoritet kao žena i, štaviše, kao pripadnica radničke klase koja je detinjstvo provela radeći u porodičnoj piljari.
Margaret Tačer 1970. godine
Uz sve to, Tačer svoju ženstvenost nije ni zanemarivala ni trivijalizovala – naprotiv, umesto jeftinog mešetarenja rodnim identitetom, ona je tipičnu žensku perspektivu svoga doba ugradila u temelj svog prepoznatljivog političkog diskursa.
Državom, govorila je Tačer, treba da se upravlja kao što domaćica upravlja domaćinstvom, a fiskalni konzervativizam najbolje razumeju žene koje ga svakodnevno primjenjuju u praksi. Da bi se posrnula britanska ekonomija s kraja 70-ih dovela u red, Britaniji je bila potrebna čvrsta ruka majke koja se ne usteže da svom detetu da gorak lek („hard medicine…“).
Čelična ledi je uvela ženski princip u britansku politiku, ali feministkinje to uglavnom zanemaruju
Drugim rečima, Margaret Tačer nije bila premijerka koja je tek slučajno žena – njena vladavina uvela je u britansku politiku upravo ono što feministkinje poput Glorije Stajnem zovu „ženski princip“. Samo (i u tome, verujem, leži suština problema) „ženski princip“ koji je u britanskoj politici oličavala Tačer ni po čemu nije odgovarao onome koju su feministi trećeg talasa podrazumevali pod tim pojmom.
Domaćica koja pazi na kućni budžet, majka koja brine o detetu – sve je to zvučalo neprihvatljivo patrijarhalno. Feministima trećeg talasa, fiktivni ideološki prototip više je vredeo od stvarne upravljačke filozofije sa kojom su milioni sunarodnica Margaret Tačer (domaćica i majki) po prvi put mogli da se poistovete.
Ta doktrinarna isključivost svojstvena je, nažalost, i njihovim naslednicima – za feministe tzv. četvrtog talasa, domen prosvećenog i, samim tim, domen prihvatljivog, dostupan je samo onima koji se u potpunosti uklapaju u sve uži kalup uzornog rodnog reprezenta. Možda zato za Margaret Tačer danas nema mesta među heroinama borbe za žensku stvar.