Još uvek mislite da je humanost rezervisana za humanitarce?

Freelance novinarka

Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: Uroš Arsić

„Želiš let za dalek svet, sanjaš san da možeš sam

Jutro sve promeniti neće, svež miris istine kreće“

Srbija. Zemlja plodnih ravnica, turistički atraktivnih planina, gostoprimljivih ljudi, jeftine cuge i uzbudljivog noćnog života. Ili pak zemlja u kojoj predsednik usred epidemije gripa i restriktivnih poseta klinikama, uleće sa trupom novinara u bolesničku sobu deteta sa kancerom, da se slika za dnevnik. U kojoj se plate vojsci isplaćuju sa računa fonda za nezbrinutu decu kad je račun Ministarstva odbrane u blokadi. Gde niko nema pravo da zasnuje porodicu sa istopolnim partnerom osim premijerke. Pravosuđe u ime države štiti seksualne napasnike umesto žrtve. Jedno ministarstvo podsmešljivim sloganima prisiljava žene da reše problem bele kuge, a drugo im ukida porodiljska sledovanja. Ne idimo dalje. Nedvosmisleno je i jasno: Zabole ovu državu poniže leđa i za nas i za našu decu.

Voleli bismo da ukusnije parče života zagrizemo negde napolju i ispljunemo gorak ukus domovine. Nažalost, najveći broj nas nije u prilici da „zapali preko“ ili je dovoljno prkosan da ne želi. Osuđeni da se koprcamo u blatištu institucija, da hramljemo ranjeni u svoja osnovna ljudska prava, postajemo povezani na nov način.

 

Poistovećivanje. Sapatništvo. Samoorganizovanje.

Umesto teksta koji bi puko ponudio još jednu analizu poznate svakodnevice, želim da se usmerim na značaj empatije, na toplu, ljudsku dimenziju koja iz neprilika izrasta. Zašto je solidarnost danas toliko važna i kakve političke poruke ona nosi?

Na zgarištu državnosti rađaju se spontani aktivizam, horski apeli, masovno prikupljanje pomoći ugroženima. Građani se angažuju oko plemenitih ciljeva, žele da pomognu svojim zemljacima, komšijama, saborcima. Prepoznaju i reaguju na njihovu patnju. Znaju da jedan glas na kradenim izborima zaista neće promeniti ništa. Ali da jedna SMS donacija, jedan paket garderobe koju ne koristimo, jedna humanitarna izložba – hoće, i to krucijalno. Kolektivnoj svesti vraća se, nedaćom iznuđena, pozitivna konotacija. Gurnuti u ćorsokak višestruke izdaje sistema, ljudi se počinju oslanjati na ljude. I to je konačno nešto dobro.

Ovu obznanu ne treba shvatiti kao ublažavanje realnosti i pokušaj da se pomije serviraju javnosti kao pita. Ni kao sebičnu potrebu loših bogatih da se osete dobrim. I ne u smislu – kakvo li je samo olakšanje što živimo među brižnim ljudima, a ne u „hladnoći zapadnjačkog individualizma“! Ne. Već je to suština jedinog preostalog mehanizma preživljavanja svakog od nas koji nismo i nećemo otići.

Upravo najvažnija, a još nedovoljno apostrofirana komponenta nove kolektivne svesti je da smo ugroženi svi. Na istim ili srodnim, brojnim nivoima. Pomažemo jer se identifikujemo. Slučajevi u kojima je potrebna združena intervencija i kolegijalnost umnožavaju se, usložnjavaju, izbijaju kao tanki mlazevi na đevđiru. Oni više nisu rezultat neslućene prirodne katastrofe ili pojedinačni incidenti. Nijedna naša kvalifikacija nije garant da sutra nećemo „popiti“ otkaz ili gledati kako nam preotimaju poslovnicu. Da na našem detetu sa invaliditetom neće štedeti za burazerske subvencije, srušiti kuću preko noći ako vlast odluči da tu nešto gradi da bi se „ugradila“ ili nas učiniti žrtvom političkog ubistva. A uskoro neće biti ni partijske knjižice. Nema pošteđenih. I to briše sa spiska vrednosti naše razlike.

 

Foto: Uroš Arsić, 2018, romsko naselje u ulici Vuka Vrčevića 

 

Od „nečije“ do naše borbe

Setimo se načas kako je živalj u Srbiji instinktivno pružao pomoć migrantima i dopremao im odeću, obuću, hranu i lekove, ne gledajući na pojedinačne razlike u njihovim sudbinama, boju i miris kože, obrazovanje i društvenu poziciju koji su nekad imali. Ljudi su pomagali ljudima koji su se zatekli u tuđini, bosonogi i bez krova nad glavom. Znali su da je jedino gore onima koji nisu uspeli da napuste svoje zemlje u rasulu. Na koga sada sami više ličimo?

Odgovor načinju pojedinci, udruženja građana, umetnici i nevladine organizacije koji su u pređašnjem periodu aktivirali nov sistem podrške svojim sunarodnicima. Omasovljenje protestnih i humanitarnih aktivnosti stavlja znak jednakosti između oštećenih i najzad deplasira diskriminaciju. Partikularizovan pristup borbi za prava jasno oivičenih grupacija i prioritizacija problema jednih u odnosu na druge – ostaju privilegovan manir nekih uređenijih društava.

U Srbiji 2019. godine svi smo napuštena deca bez državnog staranja. Izjednačavaju nas strah i nagoni u borbi za očuvanjem minimuma sopstvenog digniteta, uma i na kraju dana, golog života u ništa boljem sutra. Zato je pitanje zbrinjavanja samohranih majki Romkinja u izgorelom naselju u Ulici Vuka Vrčevića važno koliko i  druga koja okupiraju potpisnice inicijative „Mame su zakon“. Ta pitanja tiču se svih nas i kao zajednička ih moramo rešavati. Odatle proističe značajna politička implikacija novorođene solidarnosti.

 

Foto: iStock

 

Svako dete poslato na operaciju zahvaljujući SMS porukama građana jedna je mala pobeda ljudskosti nad nemarom zdravstvenog sistema. Protest protiv paljenja kuće penzionisanog novinara radi zataškivanja korupcije ili krimogenog rušenja naselja koji smetaju novim urbanističkim planovima – trijumf je zdravog razuma nad nemoralom i hipnozom u kojoj bi hteli da nas drže. Talasi prikupljanja sredstava za porodice koje je država direktno ili posredno lišila doma – podseća da smo, i moramo biti tu, jedni za druge.

Dugoročno, važniji zadatak izranavljenog civilnog društva je sprečiti da oguglamo na nesreću ljudi sa kojima živimo. I ovaj zadatak ima jasan politički predznak. Istorijski primeri različitih opresivnih režima potvrđivali su da ljudi gube onda kada ćute i žmure na nepravdu. Svako nečinjenje u uslovima hroničnog kršenja ljudskih prava ide na ruku nastavku patnje. Hronična glad i izbezumljenost okreću ljude jedne protiv drugih. Ponor časti u koji ne želimo.

Pokretanjem i uključivanjem u aktivnosti humanitarnog karaktera, osvetljavanjem problema onih čiji je glas tiši, ali muka veća, šaljemo značajnu poruku vlastodršcima da ne pristajemo na auto-pilot modus operandi. Da ne postajemo isti kao država koju kritikujemo. Ogradimo se od urušenog sistema kojim oni upravljaju i pokažimo da neće urušiti sve ljudsko u nama.

Zato, čitaoče, nema izgovora! Osvrni se, oslušni, pomozi. Uvek i svakom od nas.