Foto: Talas
Građanski protesti u Srbiji traju već tri meseca, a do sada su održani u više od 100 gradova i opština širom zemlje. Od decembra do danas smo imali priliku da vidimo različite izazove – od opšteg nepoverenja prema političarima koji se sada stidljivo, ali sve učestalije, penju na kamione i drže govore, preko najave gađanja RTS-a jajima i odustajanja od te ideje, do registrovanja udruženja “1 od 5 miliona” i rasprava na temu kome protest pripada.
U kontekstu društvenih mreža, nezadovoljstvo različitim aspektima protesta poprima mere opštih rasprava koje se neretko završavaju optužbama o „otetom protestu“, zakulisnim radnjama opozicije (u ovom slučaju uglavnom Saveza za Srbiju) ili ubačenim elementima koji sabotiraju protest.
Koji su najveći izazovi aktuelnih protesta i šta možemo dalje da očekujemo?
O tome je za Talas govorio politički analitičar Cvijetin Milivojević.
Koji je najveći izazov sa kojim se protesti sada suočavaju?
Ne vidim da je nešto specijalno problematično – ako postoji dobra volja i apsolutni konsenzus svih organizatora, računajući i same šetače – da su Srbiji neophodni demokratski, ravnopravni i fer uslovi, a onda takvi i izbori. Tu mislim na udruženje “1 od 5 miliona”, ali i političke subjekte, opoziciju, NVO, javne ličnosti i tzv. opinion lidere. Ako su u tome složni, a sve ostalo su razlike, “neka cveta hiljadu cvetova”.
To će biti problem jedino ako su oni spremni da progutaju udicu koju im režim nemilosrdno nudi, servirajući putem režimskih medija poruke da tu šetaju ljotićevci zajedno sa pederima, lezbejke sa onima koji biju žene, antisrbi i izdajnici sa velikosrpskim fašistima.
Jedino što je novo jeste da su se sada, osim artiljerijskog medijskog oružja režima, priključile i leva i desna konstruktivna opozicija, a posebno tzv. leva ili liberalna, oličena u strankama gospodina Čanka i gospodina Jovanovića. To je neka vrsta pomoćnog oružja, rezervnih trupa režima.
Ali, nije samo režim taj koji govori o heterogenosti učesnika i govornika na protestima – evo, sada imamo delimična ograđivanja organizatora protesta od govora Sergeja Trifunovića u Novom Sadu.
Ja sam slušao taj govor, nesimpatičan mi je, neprimeren i neukusan, jer gospodin Trifunović nije više samo glumac nego vodi jednu političku organizaciju, ne treba da ima takve nastupe. To nisu govori koji animiraju biračko telo nego ga udaljavaju.
On se obratio tamo vojvođanskim separatistima, a ne autonomašima. Velika je razlika. Separatisti su oni koji žele da se otcepi Vojvodina. Nije se obratio autonomašima, a čak i pristalice gospodina Čanka nisu separatisti. On govori o većoj autonomiji, tako da Trifunović nije uvredio simpatizere autonomaša, već poslao poruku separatistima.
Sergej Trifunović je zapravo eksplicitno rekao da se „pominje niko drugi nego Nenad Čanak“ u pričama o „mogućem otcepljenju Vojvodine“
Odlično, Čanak je to onda demantovao i postigao efekat. Pretpostavljam da je reč o nečemu drugom, da gospodin Trifunović računa na sličan deo biračkog tela koji animira i LSV.
Ali, ima tu još nešto – gospodin Čanak faktički nipodaštava proteste, učesnike i organizatore, daje blanko podršku režimu. A učesnici traže ravnopravne izborne uslove. Ako je Čanak predstavnik opozicione stranke, zar i njemu ne prija kad neko zatraži ravnopravne uslove?
A kad smo kod izbora, ja vam tvrdim da su izborni uslovi 2016, 2017. i 2018. na lokalu bili gori nego u godinama vladavine Slobodana Miloševića. Mogu vam naći mnogo argumenata – od medijskih uslova, brojanja glasova, do toga da kod Miloševića nije bilo specijalnih ekspedicija koje su obilazile lokalne izbore i pretile pojedinačno onima koji glasaju za opoziciju. Milošević nije dobijao 85% glasova, a bio je moćniji od gospodina Vučića i imao prethodnu karijeru u jednopartizmu, da pomenemo samo Osmu sednicu i kosovsku politiku.
Da se vratimo na izazove protesta – u čemu je bio problem sa registrovanjem udruženja “1 od 5 miliona”?
Kao i u svakim protestima koje pamtimo u poslednjih 30 godina – pitanje je ko će izvući veći politički efekat iz svega toga. Zar mislite da su protesti 1996. protiv velike izborne krađe povedeni tako što su seli i organizovali ih Čeda i “Otporaši”? Ne, oni su se nakačili i prikačili, preuzeli proteste. Protesti su krenuli, uglavnom, spontano, i to ne iz Beograda nego iz Niša, a to je mogao pokrenuti samo tadašnji gradonačelnik Niša, Zoran Živković. Ne postoji protest koji traje duže, a da neko od aktera nema veće političke ambicije.
Međutim, ja ovde ne vidim problem – niko ne brani Nikoli Koju, Branislavu Trifunoviću ili kome god da i on organizuje udruženje. Ako postoji dobra volja i ako su organizatori protesta bili iskreni na početku – da imaju jedan cilj, ako od njega nisu odustali, sve ovo je periferno.
Sada na protestima zajedno vidimo zastave koje govore o autonomiji Vojvodine, zastave Dveri i one duginih boja, ali i sve one ljude širom Srbije koji kandiduju svoje lokalne probleme. Zašto bi to ikome smetalo?
Oni koji tu vide problem prenebregavaju činjenicu da ne bi bilo protesta u toliko mesta da nisu bili svi zajedno. Protesti ne bi bilo ovoliko masovni da je samo jedan ili malo aktera to pokrenulo. Na kraju krajeva, da je bilo ko od njih isuviše glasno kandidovao svoju političku ideju, to bi otupilo oštricu protesta i izgubili bi na intenzitetu.
Koliko je održivo to jedinstvo opozicije? U najvećem opozicionom savezu imamo, na primer, DS i Dveri, sa potpuno različitim vrednosnim osnovama.
Prvo, Savez za Srbiju nije čak ni koalicija, oni su priprema za tehničku koaliciju. Oni su udruženje građana u kojem participira više političkih organizacija i supotpisnika, uz osam osnivača. Oni su potpisali program u 30 tačaka koji nije ni levičarski ni desničarski, već ozbiljan program – program demokratskog centra.
Ima tu i levičarenja i socijalne pravde, ali ima i nacionalizma ako je nacionalizam to da se, po pitanju Kosova, poziva na poštovanje Ustava Srbije i Rezolucije 1244. Postoji odgovoran odnos prema državi, Ustavu, međunarodnim aktima, ali ima i levičarenja, dakle reč je o kompromisu.
Imate Levicu Srbije i Dveri, da, ali su se oko 30 tačaka dogovorili. Što se tiče ostatka opozicije, onog dela koji je potpisao Sporazum sa narodom, tu su, na planu protesta, ostavljene po strani pojedinačne politike.
Sporazum traži normalne izborne uslove, obećava prelaznu vladu stručnjaka, a kasnije će različite političke opcije izaći sa svojim programima. Dakle, prvo uslovi, zatim izbori, pa onda formiranje većine i vlade prelaznog karaktera bez političkih lidera.
Kako vama zvuči ta ideja – formiranje prelazne vlade, vlade stručnjaka, koja bi imala rok od godinu dana da reši sve probleme navedene u Sporazumu sa narodom?
Pre svega, ne mislim ja na ekspertsku vladu poput one DOS-ove – oni su slagali da će imati prelaznu vladu i izbore za ustavotvornu skupštinu. Garnirali su vladu od takozvanih stručnjaka koji su se odmah učlanili u stranke. Tada smo prvi put upoznali neke Đeliće, Pitiće, Vlahoviće, Novakoviće itd. koje, i dan-danas, viđamo na Kopaoniku, tzv. srpskom Davosu, na biznis forumu, ovaj put kao uspešne biznismene.
Ja razumem da je to vlada čiji je prvi i osnovni cilj da, u što kraćem roku, ne mora čak ni godinu dana da prođe, raspiše nove izbore.
Ako ta vlada treba da raspiše nove izbore u poštenim uslovima, kako je uopšte formirana? Da li su prethodno uspostavljeni fer izborni uslovi i, ako jesu, zašto nam uopšte treba prelazna vlada?
Ja sam razumeo ovako, a nisam portparol opozicije, već posmatram sa strane: da najveći deo opozicije i političkih organizacija koje su protiv sadašnje vlasti neće da izađu na bilo kakve izbore dok vlast sama, dobrom voljom ili pritiscima poput ovih u formi građanskih protesta, ne promeni izborne uslove, dok ih ne demokratizuje. To može biti promena izbornog sistema ili nešto drugo.
Kad budu raspisani takvi izbori, ne može SNS da pobedi – uz svu krađu i izborne mahinacije, Aleksandar Vučić je imao 56%, a bez toga spada na ispod 40. Sa 40%, koalicioni kapacitet SNS se lagano gasi.
U tom trenutku, ta opozicija formira tu vladu, a ta bi vlada imala zadatak da napravi prave izborne uslove. Tek onda se kandiduju pojedinačni programi, pa ko pobedi, pobedi – možda to bude i Vučić, ipak je sedam godina na vlasti, možda ponudi nešto novo, ne bi bilo prvi put da se promeni.
A šta ako vlast ne promeni izborne uslove?
Ima i druga opcija: da vlast padne silom, ali to niko, srećom, ne traži. Organizatori protesta su jasni u tome da su metode nenasilne i da traže poštene i slobodne izbore.
Na pravim demokratskim izborima, Vučić bi izgubio vlast. On počinje da otkriva ono što je njegova kosovska politika, a to nije u dosluhu sa ogromnim delom njegovog biračkog tela.
Vučić nijednom nije kandidovao razgraničenje na izborima – zašto? Ne bi pobedio. On nema mandat za to. Logično je pitati predsednika: da li ti imaš mandat građana da sprovedeš razgraničenje? Jesi li ih pitao? Ne.
Ja sam pristalica vladavine prava, da vidimo, kada je Vučić pobedio na izborima, da li je kandidovao tu politiku? Ne, nije ni pominjao Kosovo da bi zadržao glasove. A na celovitu Srbiju, sa Kosovom unutar nje, zakleo se i na Ustavu, pa čak i na Jevanđelju, iako ga niko nije terao na to.
Šta su onda opcije, ako nema nasilne smene vlasti, a režim ne želi da promeni izborne uslove?
Postoje različiti scenariji, daću samo jedan primer: 1992. kada je uveliko trajao rat u BiH i Hrvatskoj, Slobodan Milošević je imao 194 od 250 poslanika u parlamentu. Više nego Aleksandar Vučić danas.
Tadašnji DEPOS je tokom leta 1992. tražio da se promeni izborni sistem. Milošević je uspostavio instituciju okruglog stola u kojem učestvuju vlast i opozicija – na kraju je takav Slobodan Milošević, diktator, malo pod pritiskom Zapada, a malo svojom pametnom politikom, izašao u susret opoziciji koja je tražila i dobila proporcionalni izborni sistem. Raspisani su izbori, Milošević je pobedio. Nije nemoguće da i ovaj režim izađe u susret opoziciji i učini nešto slično.
Taj pritisak Zapada očekujem i ovde – ne može Vučić da se ponaša kao diktator. Naravno, nije nemoguće ni da se Vučić povuče, on je to najavljivao kao mogućnost, sve su to moguće stvari.
Imate, onda, i one koji su ga na neki način instalirali, nije on pobedio na izborima 2012, tada je tesno pobedio neki Tomislav Nikolić, a Vučić se samoinstalirao za svemoćnog vođu. Oni koji su ga instalirali mu mogu pomoći i da se deinstalira.
No, bojim se da je u pravu deo opozicije, da, dok god je on konstruktivan oko Kosova, dotle neće biti otvorenog pritiska iz Brisela i Vašingtona. Takođe, mogli bi i međunarodni akteri, poput OEBS-a, da progovore u nekom trenutku.
Najgori scenario bi bio da Aleksandar Vučić kaže da mu nije važno šta drugi misle i da je on budućnost Srbije, kao što se desilo kada je i nastao slogan “1 od 5 miliona”.
Najbolji scenario jeste kontakt, uspostavljanje komunikacije u smislu iznalaženja mogućnosti da se dođe do demokratskih izbora, da se razgovara i da režim vidi šta to opozicija i oni koji protestuju zameraju vlasti.
I ponovo – šta ako se to ne desi?
Najgori je scenario koji na sreću niko ne priziva, a režimski mediji im to inputiraju, kako „fašisti žele da sruše Srbiju“. U prevodu – neko iz opozicije ili cela opozicija “želi da sruši Srbiju”. Na sreću, reč je o klasičnoj režimskoj podmetačini – većina opozicije je odgovorna.
Opozicija je tu da kritikuje vlast, ona time ne ruši državu, kao što režim propagira. Time se šalje poruka da je Aleksandar Vučić država, a naravno da nije.
Vi iz medija morate neke stvari da pojasnite, jer je to, prosto, postala jedna opasna poštapalica kojom se indoktrinira sluđeno građanstvo.
Kada Čanak kaže da je neko fašista, ja mogu da otvorim priču: ko je to, sa svojim telohraniteljima, tukao čoveka? Ko je pretio vešanjem još 2000? Pa Nenad Čanak, govorio je da će vešati Slobu na Terazijama. Pa, ne počinje politika u Srbiji od 2012. godine, kada je, ispada tako, neko spustio Mesiju s neba.
A da je neko rekao da treba ubiti sto za jednoga – šta je to, politika budućnosti? To nije politika fašizma?
Mislim da oni koji u ovom trenutku izazivaju tu vrstu sukoba unutar aktivnog jezgra građanskog protesta ne žele dobro protestu. To se ostavlja po strani. Politike se kandiduju tek na demokratskim izborima.
Još jedna važna stvar – Dušan Vujović je počeo da ogoljava stvarnu situaciju i tu vidimo da je potrebno da se mediji otvore, dovoljno bi bilo za početak samo ovi ključni – Pink i RTS.
Otvorite ih opoziciji i režim će imati problem, jer sada nema glasa koji oponira bilo čemu što dolazi iz štaba vlasti. Ja sam sinoć razmišljao, da li mi stvarno imamo najveći rast na Zapadnom Balkanu? Odjednom, kaže ministar finansija iz dva Vučićeva mandata da je to laž. Veli da nam je potrebno 185 godina da, u životnom standardu, stignemo 20 zemalja EU.
Ako to kaže Vujović, ključni čovek vlade, zamislite kakvog bi efekta imalo da je to išlo na Pinku i RTS-u. Kada bi mediji bili otvoreni, ovaj režim ne bi mogao dugo da opstane.