Osmanlije u Starbaksu - o užasima postmodernizma

M.A. međunarodnih odnosa (Centralnoevropski univerzitet - CEU)

Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: iStock

Kako je Starbaksov kafe late sa ukusom bundeve postao simbol belačke represije i zašto je osmansko nabijanje na kolac humanije od kolonijalnog ropstva? Ako vam ova pitanja zvuče bizarno ili se prosto kose sa činjenicama, treba da znate da inteligencija, ili ono što zovemo akademicima, upravo sada proizvodi hiljade ovakvih tvrdnji dok mi svakog jutra i dalje razbijamo glavu oko izbora EU ili Rusija.

 

Biseri iz blata

Iako Cobi verovatno nije mislio na ovo, akademici postmodernisti o kojima pričamo su doslovno deca rata. Revoltirani užasima masovnih ubijanja, rasizma i diktatura 19. i 20. veka, krenuli su u borbu protiv sistema koji je to omogućio, deo po deo. Modernistički svet njihovih đedova delio se na belce i crnce, na kolonizatore i robove, na heteroseksualne i one nenormalne, pa su oni rešili da podelama i dominaciji jačih stanu na kraj.

Iako je ovo preispitivanje moći plemenito i doprinelo je izvlačenju mnogih potlačenih bisera iz blata, pokazalo se da je važnije da se u tome pretera. Prema tome, bilo je preteško odoleti iskušenju da se sve što mislimo da znamo preispita i diskredituje do granica apsurda. Čak i da je tačno da nama u svakom trenutku vladaju neoliberalne strukture moći, samoproklamovani pokret za oslobođenje svega i svakoga ovakvim stilom delanja guši svaki razgovor, skače sebi u usta, i sabotira svoju misiju.

 

Sigurna kuća

Uz relativističko polazište u kome sve zavisi od konteksta i ništa nema fiksirano značenje, granice debate bi trebalo da se brišu jer je apsolutno sve moguće, čak i situacija da vas na rasnoj osnovi maltertira kafa. Međutim, u onome što Taleb zove ritualnom igrom u kojoj se akademici beskrajno međusobno citiraju, gradi se postmoderna intelektualna tvrđava u kojoj u najboljem slučaju argument koji ne odgovara okviru može biti odbačen. U najgorem slučaju, ipak, dešava se izopštenje iz debate i u tom trenutku umire svaki smisao akademskog angažovanja.

Visoko obrazovanje tone u apsurd kada insistira na relativizmu, proglašavajući alternative zatucanim. Tako je, umesto prostora za otvorenu debatu, akademija sada sigurna kuća koja pretenduje da iznedri zatucanije mislioce od tradicionalista koje kritikuje.

 

Kulturno pečenje

Na srpskoj slavi će vas teško pojesti savest ako navalite na pečenje prasića pažljivo gojenih za tu priliku (pod uslovom da nije posna slava), a u Indiji biste se malo zamislili nad sudbinom nesretne životinje.  Postmodernistički pristup je to prepoznao, pa je utvrdio da je moral relativan, kulturno i društveno uslovljen, a svaka pretenzija na međunarodno prihvaćene vrednosti ocenjuje se kao još jedan način na koji Zapad svesno projektuje svoju moć na ostale. Dakle, ako je moral relativan, ne možemo za nešto reći da je generalno moralno ili nemoralno.

Čak i da je ovo tačno, a primer pokazuje da deo toga i jeste, ovakva tvrdnja je potencijalno opasna jer otvara prostor za opravdanje nečuvenih stvari. Recimo, nikoga u suštini nije briga kako se u vašoj kući vaspitavaju deca, ali nas i te kako zanima ako je deo tog vaspitanja ritualno obrezivanje devojčica. Na primer, većina relativista bi se složila da je sakaćenje devojčica obrezivanjem jako moralno problematično, počevši od toga da je nasilno. U trenucima kada se nad ovim zgražavaju, ne treba se pitati o njihovoj doslednosti relativizmu.

 

Mixing frogs and grandmothers

Reći nekom da je crnčuga ili pederčina bez sumnje ima nameru da ponizi i uvredi, ali postmodernisti su zaključili da su pogrdna imena i etikete takođe i sredstva moći koja nas dele na nas i njih, nas proglašavaju normalnima, a njih nenormalnima, i daju nama moć da vladamo njima. Veoma poznat i aktuelan koncept u politici, ako pogledamo široku paletu populista od Sjedinjenih Država do majčice Srbije. Međutim, i van politike, ovaj pristup je pomogao da saznamo kako se svakodnevno, čak i kroz kafenisanje, provlače opasne podele i stereotipi. Ovo bi ostalo u domenu smislenog da ne postoji pokušaj da se primeni na apsolutno sve.

Doživela sam blagi šok kada sam u jednoj od rasprava na ovu temu čula da medicinom vladaju beli muškarci koji, pored ostalog, arbitrarno odlučuju šta je normalno funkcionišuće telo. Naravno da sam požurila da otmem svom *muškom* ginekologu sredstva rada i pokrenem onlajn peticiju da Papanikolau test ponese ipak ime neke žene. Revolucija.

Moje lične ambicije na stranu, izgleda da je pozadinska pretpostavka bila da medicina nije baš egzaktna nauka jer je krajnji zahtev bio da se ljudi sa invaliditetom ne zovu tako jer je to samo sredstvo dominacije ’’normalnih’’ nad njima, i nema objektivno utemeljenje. Dakle, ne možemo reći da je normalno stanje ljudskog tela da može da hoda, a da nemogućnost hodanja nazovemo invaliditetom. Ja nisam bila lenja, pa sam proguglala i našla alternativne predložene nazive ’’posebna osoba’’, ’’inspirativna osoba’’ i sl.

Ove žestoke debate oko tehničkih termina koje ne vode nikuda, pokazuju ne samo da se mešaju babe i žabe, nego i da je akademija duboko otuđena od stvarnog života i stvarnih problema. I ne samo to, upravo beskrajnom problematizacijom i cenzurom reči, još jednom se ograničava polje debate, pa se onda delimo na korektne koji smeju da imaju mišljenje i nekorektne divljake.

 

Početak i kraj istorije

Ako do sada niste shvatili zašto nabijanje na kolac na Balkanu nije toliko strašno koliko i ropstvo u Africi, valja pojasniti. Zato što nije istorijski relevantno. Kako to, kad mi još nismo odlučili šta je za našu istoriju značio Kosovski boj? Vraćamo se na početak i na fiksaciju 19. i 20. vekom, zbog koje se pređašnja istorija ne računa. Stoga se evropski imperijalizam posmatra kao nešto nečuveno i posebno, iako je svega par vekova pre postojalo sličnih pojava i drugde, recimo u pomenutom Osmanskom carstvu. U ovome se ogleda još jedno od velikih ograničenja ovakvog razmišljanja.

Da apsurd bude veći, postmodernizam, kao velika golgota Evrope i borba protiv imperijalizma zapada, ostavlja svoje zapadno pokajanje zbog ružne prošlosti u centru zbivanja. Samim tim, on se ne bavi drugim vrstama represije koje se nisu desile u tom vremenu ili kontekstu, a ipak imaju duboke posledice za društva širom sveta. Te činjenice se ostavljaju van razgovora, da li iz neznanja ili iz namere da se održi sopstveni argument.

Dok se posipaju pepelom i proglašavaju sve ’’belačke’’ i zapadnjačke stvari (najčešće svoju kulturu i svoje ponašanje) kretenskim i obavezno represivnim, mene zanima samo jedno – šta o mom kolonizovanom i potlačenom biću govori to što više volim tursku kafu nego kafe late iz Starbaksa?