Foto: Talas
Ne zaboravimo, barem 700.000 naših ljudi nije se upitalo “Šta će Srbija u Evropi koja je ne želi?”, već je promrmljalo sebi u bradu “Šta ću ja u ovakvoj Srbiji?” i suznih očiju otišlo na gejt.
Evrointegracije se u Srbiji često doživljavaju kao nekakvo zlo, u boljem slučaju nužno. A i ne bile tako doživljavane. EU pritiska, traži, uslovljava. Tabloidi lažu, truju, sole. Zagovarači priključenja Srbije EU u civilnom sektoru rade impotentan posao 20 godina i dopiru manje-više samo do onih koji su ionako aktivno za EU, a ostalima su nebitni ili ih nerviraju. Čemer, rekao bi čovek, niko tamo neće.
Ali hoće. Jer je to dobra priča.
Opozicija bi trebalo da pročita ovaj tekst
U ovo vreme pupljenja društva, valja biti jasan. Kao i svako prolećno buđenje, i ovo građansko donosi vedrinu, energiju, političke leptiriće ali i dezorijentisanost. To je bezopasan izazov kada posmatramo građane u protestu. Problem dolazi kada shvatimo da konfuzne signale na temu spoljnopolitičkog kursa države šalje većina opozicije.
Jasno je šta je opoziciji zajednička meta – korupcija, nasilje, partokratija, sakate slobode govora, medija i okupljanja. Nejasno je šta je opoziciji zajednička namera izuzev rušenja Vučića i maglovitih ideja o ekspertskoj vladi, (ne)bojkotu i sličnih parapolitičkih komunikacijskih spojnica koje drže vodu dok majstori odu. To jest, do novog greha (neki bi rekli novog mamca) vlasti na kog se tog dana pomera reflektor.
No, postoji razlog zašto je deklarativno ili stvarno opredeljenje za EU bilo deo stava svakog nosećeg političkog činioca u Srbiji. Setimo se – Vučić je dobio tačno nula izbora pre svoje pojavne transformacije iz ultranacionalističkog vođe orkova u pristojnog modernog političara. Paralelno s tim, Vučić je (kao i Tadić pre njega) dobio jaku podršku sa Zapada i ono što nam se sada dešava jeste da pojedini politički akteri pokušavaju da opravdan hejt naroda prema ovoj vlasti usmere i prema stranim faktorima koji podržavaju Vučića. Zapadnim. Sa ruskim naravno nemaju nikakav problem.
Motivacija za neodređivanje ili aktivno negativan odnos prema EU krije se u prikupljanju dnevnopolitičkih poena. Izuzev kriptofašističke manjine iz Dveri i opskurnih predreptilijanskih stavova Saše Radulovića, svi ostali glasovi opozicije imaju fantastičnu priliku da ne ispadnu potpuni politički promašaji i da se hrabro odrede kao ljubitelji budućnosti Srbije, dakle zagovornici dobre evropske priče. Ovde su neki od razloga za to, o kojima se ređe priča.
Podrška ljudi u Srbiji ulasku u EU je zapravo ogromna
Istraživanja Ministarstva za evropske integracije pokazuju da podrška ulasku Srbije u EU raste već 2,5 godine i trenutno je na 55%, što je najviše u poslednjih 8 godina.
Protiv je 25% stanovništva, a interesantno je i da tek 1% njih kao razlog navodi gubitak Kosova, dok je za 2% njih razlog to što se “EU raspada”.
Među 10% onih koji nisu dali jasan odgovor, razumno je pretpostaviti da se veći deo lomi između “Za” i “Ne bih glasao na referendumu”, nego između “Ne bih glasao” i “Protiv”. Ostala istraživanja pokazuju slične tendencije.
Izvor: Ministarstvo za evropske integracije
Kada se sagleda mišljenje javnog mnjenja u EU, prosečni procenti pomalo liče na domaće. Na pitanje “Kakvu reakciju u Vama izaziva postojeća slika EU”, 42% Srbije kaže pozitivna ili veoma pozitivna, što se gotovo u potpunosti poklapa sa pozitivnim stavom građana EU o samoj EU (43%). Ovo je i najveći procenat popularnosti EU među njenim građanima u poslednjih 10 godina. U tom smislu, naše javno mnjenje ništa drugačije ne percipira EU od ljudi koji u njoj žive, bez obzira na drastično niži kvalitet života.
Standard Eurobarometer, Public opinion in the European Union, istraživanje rađeno u novembru 2018.
Ovi podaci nam govore da 30 godina kontinuirane kampanje mnogih najpopularnijih tradicionalnih medija protiv zapadne civilizacije i evroatlantskih struktura nije dala rezultate koje su njeni nalogodavci i politički profiteri očekivali. Srećom.
Srbi su EU i Zapad već izabrali – bukvalno
Prema podacima UN-a o kojima se već pisalo na Talasu, iz Srbije se od 1990. do 2017. iselilo preko 700.000 ljudi, a tužan trend odlaska se nastavlja i u narednim godinama.
Istraživanje Srbija 21 pokazuje slične podatke – 40-70.000 agilnih ljudi godišnje napušta Srbiju u potrazi za boljim poslom i ostvarenim dostojanstvom, ostavljajući tešku razvalinu u srcima svojih najbližih i sociodemografskoj slici društva. To su ljudi koji odlaze da se nikada ne vrate. Kada ukrstimo ove podatke, možemo da vidimo da je 80% već iseljenih otišlo u zemlje Zapadne Evrope, a 85% onih koji planiraju odlazak biraju Zapadne zemlje i SAD. Tek 2% njih svoju budućnost vidi u Rusiji.
Srbi idu u Zapadnu Evropu da žive i podižu porodicu, a u posrnulu Rusiju odlaze jedino incidentno ili na lukrativne pozicije plaćenih paramilitaraca, za šta je konkurs uvek otvoren. Kada se donosi lična odluka, glavni kriterijum za izbor postaje perspektiva i lično i porodično blagostanje.
Srbi su dakle uveliko već na Zapadu i u EU. Problem je što istovremeno nisu u Srbiji.
A kuda, ako ne u EU?
WJP indeks koji meri vladavinu prava pokazuje da se u top 10 zemalja na svetu nalazi 7 zapadnoevropskih država. Prema podacima MMF-a, sve najbogatije evropske države, uz Norvešku i Švajcarsku, članice su EU. Medijski najslobodnije evropske zemlje takođe.
Prema svim parametrima koji ocenjuju kvalitet života, Zapadna Evropa i EU su modeli kojima treba da težimo oštrim, iskrenim i konkretnim reformama. Na nivo EU nećemo doći danas, ni za 5 ili 10 godina i to je cena pre svega katastrofalne vlasti devedesetih. Najuspešnije zemlje imaju viševekovni slobodarski, demokratski i parlamentarni kontinuitet. Teško da možemo da budemo tako uspešni i ne vredi se porediti sa njima. Od boljih se uči, a sa jučerašnjim sobom se poredi i tu je prostor za optimizam.
Ukoliko se pak opredelimo za neki drugi put, hajde da vidimo koje su nam još opcije? Balkanska divljina trajnog nerešavanja otvorenih političkih pitanja dovela nas je ponovo na prag despotije u kojoj se vrlo lepo snalaze najgori. Što se tiče kvaliteta života u Putinovoj Rusiji i sličnim državama, indekse ne moramo ni da gledamo. Sve nam je jasno kada vidimo gde naši rođaci, prijatelji i komšije odlaze.
Naravno, ovo ne znači da je EU cilj sam po sebi. Postoji više od jednog načina da se u EU uđe, a da se u potpunosti ne dostignu EU standardi. Ovo znači da je put u EU u ovom istorijskom odsečku jedini politički način da Srbiju tim, nesumnjivo visokim standardima, popravimo. To je stvar političkog interesa i to je stvar fizičkog opstanka nacije.
Ne zaboravimo, barem 700.000 naših ljudi nije se upitalo “Šta će Srbija u Evropi koja je ne želi?”, već je promrmljalo sebi u bradu “Šta ću ja u ovakvoj Srbiji?” i suznih očiju otišlo na gejt.
Nama bolje alternative od EU nažalost nema. To je put ka blagostanju ljudi ali i novom uspostavljanju jake Srbije.
I kome smeta jaka Srbija?
Kada pogledamo samo vek unazad, primećujemo kontinualne elemente koji sprečavaju razvoj društva. Oni se nalaze u vlasti, u opoziciji, biznisu, u crkvi, vojsci, službama. Crni krvotok iliti na engleskom deep state je uvek na oprezu, živ je i čeka krizni momenat da pojača svoju moć. Iz te perspektive, ova podrška naroda evropskim integracijama nije dovoljan uslov da kurs zemlje bude siguran.
U sadejstvu Crnog krvotoka i njegovih (spoljno)političkih i medijskih eksponenata, put ka dostojanstvenoj, evropskoj Srbiji postaje dosta teži. Cenu tog sadejstva plaćamo njihovim i privilegijama njihovih eksponenata, a privilegije takođe koštaju – koštaju nas vladavine prava, reformi, oslobođenja. Koštaju nas posledično i blagostanja. I ako je taj krvotok neuništiv, on mora da bude amortizovan i skrenut što jače od smera koji šteti narodu.
Ključno političko pitanje u ovom momentu je:
Da li želju naroda da bude EU treba da sukobljavamo sa otporom Vučićevoj autoritarnoj vladavini?
Da li želimo da gledamo do vrha sopstvenog nosa ili u budućnost?
Da li da se priklanjamo standardima Crnog krvotoka ili standardima EU?
Da li biramo kratkoročno lakši put statusa quo ili dobru priču?
Srbija Evropa – dobra priča.