Foto: N1
Sinoć su na televiziji N1 razgovarali Zoran Lutovac, predsednik DS-a i Boris Tadić, predsednik SDS-a o mogućem ujedinjenju Demokratske stranke i ljudi koji su tu stranku napuštali. Ovo nije ideja od juče, ali je sada ponovo aktuelizovana.
Demokratska stranka je devedesetih godina bila stožer opozicije, ali je od dolaska na vlast SNS-a smanjen njen politički značaj u odnosu na neke nove političke opcije koje su nastajale ali ubrzo i nestajale.
Poslednjih sedam godina Demokratska stranka pokušava da nađe svoje mesto na političkom nebu Srbije, dok su protiv njenih funkcionera vođene najgore medijske hajke.
Zbog čega je bitan opstanak demokratske ideje oličene u DS-u?
DS je od svog osnivanja imao izuzetno značajnu ulogu u političkom životu Srbije, ali je to stranka koja je na poslednjim beogradskim izborima dobila tek 2% podrške građana. Međutim, nestajanje DS-a iz političkog života bi ostavilo upražnjeno mesto nekoj novoj opciji što je potpuno legitimno. Pogotovo ako ta stranks više nema podršku birača kao nekada.
Ali, zašto mislim da je opstanak DS-a bitan? Iz najmanje dva razloga za koje možete reći da nisu dovoljno uverljivi ako ta stranka nema podršku birača. Prvi je to što smo područje sa slabim kontinuitetom u bilo čemu, naročito u političkom životu i veku trajanja različitih pokreta i stranaka. U tom smislu, DS je značajna upravo zbog višedecenijskog kontinuiteta.
Drugi razlog je to što je Demokratska stranka od svog osnivanja do danas, uz sva sporenja i kritike, bila i ostala čuvar demokratske ideje u Srbiji. Uz uništavanje institucija kojem svedočimo poslednjih godina, ideja vlasti je i da uništi demokratsku ideju a zajedno sa njom i tu stranku.
Koja je glavna razlika između DS-a i SNS-a?
Demokratska stranka za trenutnu vlast predstavlja sve ono što oni nikad nisu bili i neće biti. Svi znamo da je DS izneverio očekivanja, da su bili ogrezli u korupciju, ali su makar imali blama za neke stvari.
I kada me danas neko pita da mu kažem koja je glavna razlika između DS-a i SNS-a, prva reč koju izgovorim je blam. Ovi danas nemaju blama da urade bilo šta i zbog toga su izbrisane sve granice normalnog i civilizacijskog.
Osim pomenutog kontinuiteta političkog delanja koji vidim u Demokratskoj stranci, značajna je i ideja koju tu stranka nosi poslednjih skoro trideset godina. Možemo joj zameriti kadrovsku politiku, njene lidere i načine na koje su oni odlazili, ali im ne možemo zameriti ideju demokratije koju istinski čuvaju i nose sa sobom.
Kako je moguće rebrendirati DS?
To je glavno pitanje koje se postavljalo od pada DS-a sa vlasti do danas. Uprkos promeni lidera stranke u nekoliko navrata, to nije bilo dovoljno da bi se povratilo poverenje glasača. Na samoj stranci je da nađe način da povrati poverenje, ali se to neće desiti ukoliko njeni lideri nastave da se izvinjavaju za greške iz prošlosti.
Zbog svih grešaka, građani su i kaznili ovu stranku na izborima, ali je sada trenutak ili da se stranka potpuno rebrendira, reformiše i otvori prostor novim ljudima, ili da se zaključa katanac.
Ideja o ujedinjavanju proevropskih i demokratskih opcija je dobra, naročito u atmosferi kada jedan deo opozicije vodi politiku zasnovanu na nacionalizmu i populizmu. Jedini izazov u toj ideji predstavlja pokušaj onih koji su stranku napustili zarad svojih politika i sujeta da se njoj danas vrate. Kako stranku da reformišu oni zbog kojih se ona danas nalazi na margini političkog života Srbije?
Nisam zagovornik ni ideje da će se sa novim ljudima nešto posebno promeniti i da je uspeh time zagarantovan. Ali, ukoliko bi novi ljudi zauzeli vodeća mesta, a starija garda se pomerila u stranu u neki politički savet i veće staraca, takva sinergija bi možda otvorila prostor za jaču, kredibilniju i integrisaniju Demokratsku stranku.
Ideje i načela ispred ličnih sujeta političara
U kritici koju mi je dostavio jedan prijatelj pre neki dan, gde postavljam pitanje da li je trenutak za veće učešće političara u protestima, on kaže kako je nemoguće povratiti poverenje tako što će se neko od njih popeti na protestni kamion i održati jedan govor. Dalje, kaže kako na taj način podilazim njihovim sujetama i dajem im na značaju.
Ali, ni u tom tekstu tada ni ovom sada, ne radi se o podilaženju bilo čijim sujetama i namerama. Ovde se radi jedino o problematizovanju potrebe za politikom, političarima i strankama.
Građani treba da budu nosioci promena, ali svoju ulogu u tom procesu i u političkoj artikuaciji nezadovoljstva i promena moraju da imaju i političari. Ova vlast je učinila sve da nam politiku zgadi i uspela je u tome. Njihov cilj je bio da mi danas kažemo kako su svi isti.
Zbog toga je neophodno i jačanje stranaka i to onih koje su proevropski i demokratski orjentisane, a DS je to uvek bio i ostao. Sa Demokratskom strankom ili bez nje, vreme je za stvaranje nove ili rebrendiranje stare građanske i evropske političke opcije.