Građani vs SNS – sudbina protesta protiv aktuelnog režima
Vreme čitanja: 3 minuta

 

Skoro tri meseca na ulicama i trgovima Srbije održavaju se građanski protesti izazvani političkim nasiljem i nezadovoljstvom građana. Iako je povod za proteste bilo prebijanje jednog od opozicionih političara, dalji tok protesta je imao sve manje dodirnih tačaka sa njima.

Iz subote u subotu, menjao se i odnos organizatora prema političarima i njihovoj ulozi na protestu i u široj opozicionoj borbi. Ovi protesti su usmereni ne samo ka cilju promene aktuelne vlasti, već promene sistema koji je okarakterisan i u vlasti pre ove.

 

Utisak je da postoji namera da se političari aktivinije uključe u proteste

Ali, ne samo što je još više produbljen jaz između vlasti i nezadovoljnih građana, stvorio se i rov između građana na protestu i opozicionih lidera. Nepoverenje u opozicione političare i otklon koji je stvoren sa protestnog kamiona stavio ih je u nezahvalan položaj.

Međutim, u poslednjih par nedelja vidimo pokušaje opozicionih političara i partija da ponude neku vrstu garancije građanima i povrate doneklo izgubljeno poverenje. Osim toga, vidljivi su i pokušaji da se političari više uključe u proteste govoreći u mestima u unutrašnjosti Srbije.

Ukoliko bi reakcije ljudi na njihove nastupe bile pozitivne, moguće je da postoji namera da neko od lidera govori i na protestu u Beogradu.

Do sada su na protestima u Srbiji govorili narodni poslanici Tatjana Macura (Stranka moderne Srbije) i Đorđe Vukadinović (poslanička grupa Nova Srbija – Pokret za spas Srbije), narodna poslanica Maja Videnović (DS) i Branislav Lečić (DS).  Prva koja je govorila kao funkcionerka neke stranke na protestu u Beogradu jeste Dragana Rakić, potpredsednica DS-a.

 

Opasnosti i prednosti učešća političara na protestima

Ovo predstavlja dobar put da dođe do sinergije građana i političara jer je ona u ovom trenutku neophodna. Neophodno je i jače učešće samih političara koji treba da prestanu da se pravdaju zbog toga što su političari i da preuzmu punu odgovornost za promene.

Mislim da je trenutak kada političari počinju da govore na protestima bio neizbežan, to bi se dogodilo pre ili kasnije. A što se pre dogodi, utoliko pre će se artikulisati političko nezadovoljstvo.

To možda neće dovesti do veće popularizacije protesta, međutim ponekad je bolje imati manje demonstranata, ali dobro organizovanih, nego masu koja ulicama šeta bez jasne ideje i načina za promenu.

 

Političari su nekada bili zvezde, a gde su danas?

Kada postoji toliko pozitivne energije zbog želje za promenom i oslobađanje straha koje se dešava, onda je neophodno da takva energija i nezadovoljstvo budu dobro usmereni i upotrebljeni, a ne da se protraći još jedan bunt i izlazak građana na ulice.

Za razliku od demonstracija 1996/97. godine kada su se paralelno odvijali građanski protesti sa aktivnom ulogom političara i studentski protesti koji su se dešavali preko dana, a nekada se i spajali, danas postoje samo građanski protesti sa političarima u zadnjim redovima.

U jednom razgovoru sa Vesnom Pešić o ulozi političara u protestima devedesetih i danas, ona mi je istakla upravo razliku u popularnosti opozicije tada i danas. U tom vremenu su, po njenim rečima, političari opozicije bili zvezde, narod ih je voleo i dolazio i zbog njihove energije i govora, a danas se političari nalaze na ivicama kolona građana i niko od njih ne sme da se pojavi na kamionu.

 

Vreme je da se građansko nezadovoljstvo politički artikuliše

Neki od vas će se možda složiti da neartikulisano nezadovoljstvo i energija koja se stvorila treba da dobiju i svoju političku artikulaciju i profilisanost. Na taj način će i sami građani imati jasniju predstavu za šta se bore, kakvu politiku i, na kraju krajeva, za koga će sutra glasati.

Ipak, i dalje postoji zbunjenost kod ljudi po ovim pitanjima, ali na nekim slobodnim izborima će morati da glasaju za političku alternativu ovoj vlasti. Zbog toga je neophodno da što pre dođe do političke artikulacije postojećeg nezadovoljstva.

Ukoliko današnja opozicija mora da se krije u koloni građana i da ne zauzima prve redove, postavlja se pitaje zbog čega se takvi ljudi i dalje bave politikom. Ne bi toliko bilo strašno ni kad bi neko od predstavnika opozicije bio izviždan jer ćemo tad još bolje znati koga iz opozicionih redova hoćemo a koga nećemo.