I ja sam Marija Lukić – žene moraju da stoje zajedno
Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: iStock

“I uzalud mi je što imam ministarke u Vladi kada one ne osuđuju seksualno uznemiravanje koje su počinile njihove stranačke kolege i ne vrše pritisak na svoju stranku da takve prestupe sankcioniše.”

Marija Lukić je žena koja je prijavila svog, politički moćnog, poslodavca za seksualno uznemiravanje na poslu i sada je ušla u sudsku borbu protiv napasnika usput plaćajući cenu što se usudila da kaže istinu. Istinu o jednom muškarcu koji misli da mu je sve dozvoljeno samo zato što je na poziciji moći.

Koliko Milutina Jeličića vi znate? Sa koliko „Milutina“ ste se sreli u životu? Namerno pišem „sreli“ a ne „srele“ jer ovaj tekst nije upućen samo ženama – ovaj tekst je upućen svim normalnim i pristojnim ljudima. A pristojni i normalni ljudi treba da reaguju, i moraju da reaguju na nepristojnost, nekulturu, nasilje, seksualno uznemiravanje. Pa zašto onda svi ne stojimo uz Mariju Lukić?

 

Korak unazad

Srbija spada u zemlje u kojima je rodna ravnopravnost na solidnom nivou. I zaista, kada pogledate, situacija nije tako loša. Žena ima u svim profesijama, pa čak i u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti što je veoma bitno. Eto, možemo da se pohvalimo da imamo predsednicu Vlade, predsednicu skupštine, nekoliko ministarki. Ali ako pogledate bolje, videćete da neki suštinski problemi uporno opstaju.

I dalje je visoka stopa nasilja u porodici, femicid je iz godine u godinu veći. Prema izveštaju Mreže žena protiv nasilja, u prošloj godini, u porodičnom i partnerskom nasilju ubijeno je najmanje 30 žena. Dok istraživanje Ženskog autonomnog centra pokazuje da je gotovo svaka treća mlada žena bila je žrtva seksualnog uznemiravanja.

Pa tako meni kao ženi više nije toliko bitno da li imam predsednicu Vlade kada nije smanjena stopa femicida, i uzalud mi je što imam predsednicu Skupštine kad ista ta Skupština nije izglasala zakon o oduzimanju oružja osobama osuđenim za nasilje u porodici. I uzalud mi je što imam ministarke u Vladi kada one ne osuđuju seksualno uznemiravanje koje su počinile njihove stranačke kolege i ne vrše pritisak na svoju stranku da takve prestupe sankcioniše.

 

Pročitajte: SNS i lažna borba za prava žena – slučaj Jutke i Marije Lukić

Sve smo mi Marija Lukić?

Koliko puta vam se desilo da vam na ulici dobacuju neumesne komentare? Da se neko “trlja” o vas u gradskom prevozu? Da vas neko posmatra pohotno? Koliko osoba u svom okruženje znate da su bile seksualno uznemiravane?

Moj prvi susret sa ovim problemom bio je pri kraju osnovne škole. Neki manijak me je stalno zvao na fiksni telefon i u slušalicu govorio najodvratnije stvari koje bi mi radio. Moji roditelji su to prijavili policiji koja je rekla “ne možemo da pratimo poziv jer je stara centrala, ali ne brinite takvi ljudi se UGLAVNOM zadrže samo na pretnjama”. Super.

Drugi slučaj se desio u periodu srednje škole, kada mi je nepoznata osoba iz mesta u kome sam tada živela slao preteće i lascivne poruke, jasno stavljajući do znanja da on mene posmatra i prati.

E onda sam se preselila u Beograd. Tu je bilo raznih situacija. Čovek koji na očigled svih masturbira u tramvaju. Zatim, sredovečni perverznjak koji se u praznom autobusu “lepi” za mene i slično. Moram da priznam da na sve ove slučajeve i dalje ne gledam kao na ozbiljna dešavanja, jer Bože moj, nisam jedina, to se dešava stalno, ja sam još dobro i prošla jer se mnogim ženama dešavaju daleko gore stvari. Ovo, priznaćete, samo govori o rasprostranjenosti ovog problema.

Ipak, događaj koji je najviše uticao na mene i na moje viđenje ovog problema je, kada me je na putu do stana, u ulici u kojoj živim, napao nepoznati mladić i oteo mi tašnicu. Ovo me je u toj meri  uplašilo da narednih meseci nisam smela da se krećem po mraku ulicama. To je verovatno najgori deo svakog nasilja ili seksualnog uznemiravanja. Vi nastavljate da proživljavate taj događaj i nakon toga i menjate svoje ponašanje.

Eto ovo su moja iskustva za 30 godina života. Reći ćete – pa i nije tako strašno. Pa i nije. Ili možda baš jeste? Možda je ovo baš strašno i neprihvatljivo, ali smo mi kao društvo u toj meri oguglali na nasilje, diskriminaciju, seksualno uznemiravanje da na ovakve priče i ne trepnemo.

 

Pročitajte i Narodne poslanice: Pravda za Mariju Lukić je poziv da žene širom Srbije podignu glas

 

Treba da podelimo svoje priče i imenujemo nasilnike

Prema navodima Koordinacionog tela za rodnu ravnopravnost, svaka druga žena u Srbiji je žrtva psihičkog a svaka treća fizičkog nasilja. Za seksualno uznemiravanje nema preciznih statistika, ali prema skorijem istraživanju Ženskog autonomnog centra, 80% mladih žena bilo je seksualno uznemiravano. Pa ako svaka od nas ima ovakva iskustva ili zna blisku osobu koja ima ovakva iskustva, zašto i dalje dozvoljavamo to da se dešava?

Nulta tolerancija na nasilje i seksualno uznemiravanje je cilj oko kog sve žene mogu da se slože. To je problem koji je univerzalan i pogađa sve žene bez obzira na društveni sloj, imovinski status, obrazovanje i slično. Da li će sve žene ujedinjeno da stanu i zahtevaju rešenje problema? Nažalost, mala je verovatnoća za to.

Ali to ne sme da nas spreči da stanemo uz Mariju Lukić i da stanemo uz sve druge hrabre žene koje su ustale protiv svojih zlostavljača. Za sve druge žene koje trpe nasilje i seksualno uznemiravanje, i ne usuđuju se da ih prijave jer ovo društvo ne kažnjava nasilnike već žrtve. Da podelimo svoje priče, da imenujemo nasilnike, da ih prijavimo, da zahtevamo primenu zakona, da protestujemo… da uradimo sve što je u našoj moći da nulta tolerancija na nasilje i seksualno uznemiravanje postane naša realnost.

 

Čitajte kolumnu: Glas hrabrosti jedne žene nasuprot tišini najmoćnijih žena Srbije