Ivan Vejvoda za Talas o evropskom putu Srbije i odnosu sa Rusijom
Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: OEBS

Intervju sa Ivanom Vejvodom, direktorom evropskog projekta Instituta za humanističke nauke u Beču.

 

Šta Vučić i Tači mogu da nauče od Zaeva i Ciprasa, a šta rade pogrešno ako bismo ih uporedili?

Sporazum između Grčke i Severne Makedonije je od istorijskog značaja. Svaki takav dogovor i prevazilaženje istorijskih razmirica (u ovom slučaju 27 godina dugog spora) teško je preceniti.  Premijeri Grčke Cipras i Severne Makedonije Zaev su učinili nesto zaista veliko.To je dobro za dve zemlje, za region  i za Evropu.

Ni jedan takav spor, ma kakve razlike bile, nije jednostavno rešiti. Potrebna je politička hrabrost i državništvo. Vidimo na primer da spor na Kipru traje već više od 45 godina. Izgledalo je da su dve strane bile bliske sporazumu pre dve godine ali stvar je propala. Imamo zamrznute sukobe u Pridnestrovlju u Moldaviji, Nagorno- Karabahu između Jermenije i Azerbejdžana. Južna Osetija i Abhaziji (20% gruzijske teritorije) su pod ruskim vojnim prisustvom.

Činjenica da Slovenija i Hrvatska, dve zemlje članice EU i NATO-a, još nisu rešile svoj granični spor govori upravo o toj teškoći nalaženja rešenja. Bilo bi dobro kada bi lideri njihovih zemalja pokazali dobrim primerom mogućnost da se takvi sporovi reše. U tom svetlu se vidi veličina sporazuma između Grčke i Severne Makedonije.

Treba podsetiti da su pregovori između Beograda i Pristine pod pokroviteljstvom EU započeti u martu 2011. godine kada je predsednik Srbije bio Boris Tadić. Ti pregovori su doveli do Brisleskog sporazuma pod novom vladom u Beogradu aprila 2013. dok je Visoka predstavnica EU još uvek bila Ketrin Ešton.

Dobro je da dva predsednika Vučić i Tači razgovaraju. Dobro je da se pojavljuju zajedno i odazivaju pozivima da zajedno govore na konferencijama poput Minhenske bezbednosne konferencije, bez obzira na vidljiv jaz koji postoji u međusobnim stavovima.

Jasno je da su opredeljeni za mirno rešenje koje može biti jedino plod kompromisa u kojoj svaka strana od nečega odustaje radi trajnog mira i stabilnosti. To je normalizacija odnosa koja mora da bude sveobuhvatna i u skladu sa evropskim integracijama.

Predsednik vlade Zoran Đinđić (koji se ne spominje često ovih dana povodom traženja rešenja za spor između Srbije i Kosova) je krajem 2002, početkom 2003. isticao da Srbija mora što pre da reši ovo pitanje jer ono stoji na puta dalje demokratizacije Srbije, dakle i na njenom evropskom putu.

On je intervjuu Večernjim Novostima koji je dao nedelju dana  (6.marta 2003.) pred pogibiju u atentatu koji je izvršen od strane pripadnika JSO rekao: „Srbija mora u svakoj varijanti znati šta je njen minimum [u pregovorima] i obezbediti mu zaštitu. Povodom ovoga, zbunjuje me to sto su naši domaći analitičari uglavnom protiv moje kosmetske inicijative, što u njoj ne vide nikakvu strategiju, već samo predizborni marketing. Raduje me, međutim, što moje ideje podržavaju, koliko vidim, obični ljudi, koji govore: dajte da to rešimo, to je bolest koja nas ubija“.

I evo nas 16 godina kasnije i to pitanje nismo kao država rešili.

Čini mi se da dva predsednika shvataju da Beograd i Priština moraju to da reše kako bi krenuli napred u neku bolju i mirniju budućnost, bez obzira na svu složenost i istorijsku, i političku i društvenu. Činjenica da smo na putu, ma koliko sporom i krivudavom ka EU te da u ovom trenutku postoji i snažna podrška SAD za ovaj proces, jesu dodatni podsticaji da se ide ka rešenju – to su Zaev i Cipras shvatili.

Mnogi će reći da nije pravi trenutak – nikada nije pravi trenutak, idealnog trenukta nema. Drugi će pak reći da to nisu pravi akteri – ali akteri (ma kakva im bila prošlost) su oni koji u datom trenutku shvate šta je stvarnost i koje su realne mogućnosti i šta znači zauvek ostati u status quo situaciji. Oni koji svojim položajem mogu da pokrenu svoje države u teške istorijske odluke, znajući koju to političku cenu nosi. I Zaev i Cipras su o tome govorili neki dan u Minhenu.

Naravno, ti lideri koji se u to upuste moraju da imaju u jednom trenutku podršku javnosti, da obrazlažu kojim putem traže rešenje, i da svi koji će živeti posledice određenih odluka, dogovora, budu upućeni i blagovremeno obaveštavani.

Uzgred i ne najmanje važno, nerešeno pitanje Kosova sprečava da se Srbija usredsredi na dalji proces sopstvene demokratizacije i jačanja demokratskih ustanova, i borba protiv korupcije i organizovanog kriminala. Ubistvo Olivera Ivanovića pre godinu dana je samo strašan primer tih i dalje nerešenih pitanja.

Srbija je izgubila rat protiv najveće vojne sile na svetu 1999. godine. Država Srbija je bila porazom primorana da sve svoje ustanove povuče sa teritorije Kosova. Najjednostavnije, i možda pre-jednostavno rečeno, rezolucijom UN 1244 zadržala je Srbija de jure suverenost a izgubila de facto suverenost.

To je stvarnost. Sa njom se treba suočiti, i kako je već Zoran Đinđić pre 16 godina isticao, Srbija treba da nastoji da u tako teškoj situaciji izvuče nešto ni iz čega, ali nadsve da nađe najjača moguća jemstva za opstanak srpske zajednice i SPC na Kosovu. Da se zaštite sva prava, da im se obezbede uslovi dostojni života, i zajemči miran opstanak.

Godine prolaze. Kako reče jedan naš čuveni političar: nikad nismo propustili priliku da propustimo priliku.

 

Kako vidite način da se legitimnim putem donese rešenje za Kosovo u situaciji kada opozicija bojkotuje rad parlamenta i druge institucije?

Pregovori se vode u Briselu pod pokroviteljstvom visoke predstavnice EU – jasno je da i druge ključne države pre svega SAD igraju važne uloge.

Ti pregovori su trenutno suspendovani zbog poreza od 100% koje je Kosovo nametnulo Srbiji (i BiH). Ukoliko se ti porezi povuku doći će do nastavka pregovora.

Da li će biti izbora u Srbiji i/ili na Kosovu – teško je u ovom trenutku procenjivati. To će u mnogočemu odrediti dalju putanju pregovora. Čini se u svakom slučaju da nismo blizu rešenja o normalizaciji odnosa. Staviše čini se da smo dalje nego što smo bili pre šest meseci. I dakle veoma je upitno da li će biti nekog rezultata.

I EU i SAD po svim izjavama koje vidimo u poslednje vreme govore sve intenzivnije o tome da je vreme sazrelo da se do kraja ove godine postigne sveobuhvatni sporazum o normalizaciji. Takvog sporazuma će biti samo ukoliko ga svi najvažniji međunarodni akteri „blagosiljaju“, i naravno ako dve strane Beograd i Priština uspeju da se dogovore.

I Đinđić je u pomenutom intervjuu tog marta 2003. rekao: „Ako nikako to [prethodni predlozi] ne bude funkcionisalo, onda bi posle dve-tri godine, moralo da usledi neko interno razgraničenje. Rešenje o kojem bi se na miran način dogovorili Srbija, kosovski Srbi i Albanci, plus međunarodna zajednica. Krajnja, rezervna varijanta je: međunarodna konferencija na kojoj bi se videlo : zašto sve to [prethodno predložena rešenja] ne funkcioniše i kako da se sve trajno reši“.

 

Da li Evropska unija može da nađe kredibilnog sagovornika u opoziciji u Srbiji? Ko bi po vama to bio?

I Evropska Unija i sve drzave koje žele da prate i da shvate šta se u jednom društvu događa razgovaraju sa svim akterima u društvu: sa vlastima, sa opozicijom, sa građanskim društvom, sa medijima, akademskom sredinom, itd. To je najnormalnija praksa i svako čuđenje nad tim je zaista neprimereno u današnjem svetu.

Svako ko ima stav o delanju u okviru demokratskih ustanova jednog društva je legitiman sagovornik – tako i opozicija. Svako je kredibilan koji izražava razborite stavove u odnosu na političku, društvenu i ekonomsku stvarnost u jednoj zemlji. Vlast je uvek osnovni sagovrnik jer vlast vodi državu na osnovu većine i legitimnosti stečene na izborima.

Srpska opozicija, ako govorimo o onoj koja u ovom trenutku traži pre svega poštene izborne uslove, uz prestanak svakog mogućeg nasilja nad oponentima, i više prostora u državnim, nacionalnim medijama – jeste sagovornik – bez obzira na sve razlike, pa i različita gledanja na dalji put srpskog društva i države.

Ako želi da bude kredibilna bilo bi dobro da se jasno opredeli za put ka Evropskoj Uniji, odnosno da iskaže da joj je to strateško opredeljenje (što nije stav svih unutar opozicije), kao i realno sagledava potrebu za nalaženje rešenja i za normalizaciju odnosa sa Kosovom.

Drugi deo razgovora sa Ivanom Vejvodom uskoro na Talasu.