Novi populistički koktel Dragana Đilasa
Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: Medija centar Beograd

Savez za Srbiju je trenutno najveća opoziciona grupacija koja se pozicionirala kao realna alternativa aktuelnoj vlasti, uz prostor za koaliciju sa partijama i pokretima koji su ostali izvan Saveza.

Iako zamišljen kao „više od predizborne koalicije, a manje od jedinstvene stranke“ (Dragan Đilas u intervjuu za Blic, maj 2018), Savez za Srbiju predstavlja čudan spoj nespojivog – tako smo u 2019. dobili opozicioni blok u kojem sede istorijski proevropske partije poput Demokratske stranke, ali i Dveri koje sebe eksplicitno definišu kao „desnicu vrednosti i levicu rada“:

Jedan od rezultata ovog spoja nespojivog jeste i koketiranje sa nacionalizmom i njegovim neminovnim pratiocem – ekonomskim protekcionizmom, a današnji autorski tekst Dragana Đilasa, jednog od osnivača i idejnog tvorca Saveza za Srbiju, daje dobar uvid u buduće narative koje možemo da očekujemo.

 

Predstavnici MMF-a kao personifikacija zla i problema naroda

„…svi predstavnici MMF u Srbiji na čelu sa g. Rufom su se kvalifikovali za status saučesnika u projektu ekonomskog uništavanja Srbije. Ne svedoka ili nemog posmatrača, jer oni to nisu, nego za aktivnog učesnika u procesu laganja i osiromašenja građana Srbije, rasprodaje nacionalnih resursa i motivisanju ljudi da napuste svoju domovinu. Ali pustimo mi Rufa i njemu slične evropske Rufove…“ – piše Dragan Đilas u autorskom tekstu za Danas, 18. februara.

Reč je o školskom primeru populizma (više o populizmu kasnije) – postoje neke tamo zle elite koje profitiraju od naše patnje, a mi smo svi, zajedno sa autorom teksta, žrtve njihovih dogovora. Mi smo ljudi iz naroda, pošteni radnici protiv čijih interesa rade globalne finansijske elite. I ne samo to – oni su, zajedno sa aktuelnom vlašću, krivi za to što ljudi odlaze iz Srbije, a to je realan i veliki problem koji izaziva i emotivne reakcije jer svi znamo nekoga ko je napustio zemlju.

Moguće je da je ovakav Đilasov nastup delom i reakcija na etiketiranje od strane vlasti i prorežimskih medija – nasuprotom njihovom portretu „žutog tajkuna“, sada vidimo drugu stranu „jednog od nas“.

Imajući u vidu konstantne napade režima i režimskih medija na političke neistomišljenike, legitimno je boriti se protiv narativa koje oni serviraju. Ono što zabrinjava, međutim, jeste odluka Dragana Đilasa da nekakvu krivicu za probleme Srbije otelotvori u šefu delegacije MMF-a i „njemu sličnih evropskih Rufova“, što je opasan presedan za dalji odnos Saveza za Srbiju prema međunarodnim institucijama sa kojima sarađujemo.

Da li su „njemu slični evropski Rufovi“ predstavnici Evropske unije? Kako se jasna opredeljenost za EU nije našla u finalnoj verziji Sporazuma sa narodom, prostor za spoljnopolitičku orijentaciju je otvoren za različite opcije, a još uvek nije jasno u kojem pravcu razmišlja Savez za Srbiju.

 

Ekonomski patriotizam i državni kapitalizam

„Dakle, zaboravimo na ozbiljniju pomoć spolja i počnimo da gledamo šta je to što možemo sami. Uložimo u poljoprivredu, energetiku, obrazovanje. Državni kapitalizam ili ekonomski patriotizam mora da bude osnovni model razvoja Srbije“, piše dalje Dragan Đilas.

Ekonomski patriotizam na prvu loptu možda zvuči primamljivo, posebnoj desnoj strani političkog spektra u Srbiji, ali to pada u vodu kada vidimo šta sve podrazumeva.

Dalje u tekstu Đilas govori o zakonu o nacionalizaciji, dovođenju pravih ljudi na prava mesta, opasnosti plaćanja drugima da nešto rade umesto nas – ukratko, to je na liniji sa njegovom idejom državnog kapitalizma. Ali, šta je državni kapitalizam? Kapitalizam je po definiciji zasnovan na privatnoj svojini i minimalizovanju državnog upliva u privredu. Državni kapitalizam je onda kapitalizam ali sa velikom ulogom države i nacionalizacijom? Kako to uopšte može da ima smisla?

Ovo nije prvi put da se Đilas obračunava sa kapitalizmom – u autorskom tekstu iz septembra prošle godine okrivio je tržište za plate od 200 evra, a zagovornicima privatizacije učitao argument da su sve privatne firme profitabilne, što naravno nije tačno, niti bilo ko to tvrdi.

Više o tome čitajte ovde.

Državni kapitalizam i ekonomski patriotizam u spoljnoj trgovini znače – protekcionizam. Negativne posledice protekcionizma su se toliko puta manifestovale kroz različite trgovinske ratove, čak i među najvećim svetskim silama, da je u najmanju ruku besmisleno zagovarati takve ekonomske modele u Srbiji 21. veka.

Konačno, ne postoji taj sistem koji će „dovesti prave ljude na pravo mesto“ ukoliko te ljude dovodi država, a kada država kontroliše privredu, to u suštini znači da će ih dovoditi partija koja je na vlasti. Ne možete se u isto vreme zalagati za ukidanje partokratije (što je jedna od 30 tačaka Saveza za Srbiju) i zagovarati dominaciju države u privredi.

U državama sa niskim nivoom vladavine prava usled političke kontrole nad pravosuđem i državnom admnistracijom, uplitanje države u ekonomiju sa sobom po pravilu povlači korupciju. Korupcija nije samo mehanizam ličnog bogaćenja ljudi iz politike, već i način finansiranja aktivnosti političkih partija. To znači da ona nije eksces, već deo političkog sistema.

Nuđenje lakih rešenja za kompleksne probleme uz suprotstavljanje elita i naroda su odlike ekonomskog populizma. Pored toga što su populističke, ove poruke su i u srži kontradiktorne.

 

Populizam sam po sebi nije opasan – poruke koje se šalju mogu da budu

Populizam sam po sebi ne mora da bude loš – elemente populizma možemo da nađemo kod gotovo svakog političara, a sam pojam je vrednosno neutralan. Najprostije rečeno: populizam je politički pristup koji se obraća „običnom narodu“ i posmatra ga kao homogenu grupu, dok sa druge strane postoji (korumpirana) elita, takođe homogena, koja je odgovorna za različite probleme građana.

Populizam postoji oduvek, ali se o njemu poslednjih godina više priča zbog velikih svetskih događaja poput izbora Trampa za američkog predsednika, referenduma o Bregzitu i usponu nacionalističkih partija (AFD u Nemačkoj). Gotovo svi političari su u nekoj meri populisti, jer je svima krajnji cilj da dođu na vlast, pa potpuno ima smisla obraćati se biračima prijemčivim porukama i lakim rešenjima za kompleksne probleme.

Ipak, kada taj populizam zadobije primese nacionalističkog, a u ovom slučaju i ekonomskog koji može biti štetan za privredu Srbije, treba ukazati na potencijalne izazove. Da li su sve partije i pokreti koji sada čine Savez za Srbiju spremni da stanu iza programa koji bi bio zasnovan na opisanim uverenjima?