Skulptura: Otmica Sabinjanki – Đambolonja, Wikimedia Commons
“Ono što svi zaboravljaju je da herojska vremena počinju porazom titana i pobedom bogova, koji se onda delimično mešaju sa ljudima, u praskozorju istorije koja će tek voditi uspostavljanju civilizacije jednog dana.”
Pomislio sam pre nekog vremena da je zgodno da u formi kratkih vinjeta pružim fiktivne, ali realnosti verne primere koji odslikavaju stanje društva u kome živimo: primere svakodnevnice društva bez kompetencija. Pošto sam već razmatrao kako društvo bez kompetencija uvodi svoje građane u tragediju smisla, sada želim da vam pokažem kako ih uvodi u tragediju frekvencije.
Frekvencija, termin na koji ste navikli u oblasti telekomunikacija, u statistici, disciplini koja mi plaća kiriju i zbrinjava decu, znači: broj nekih događaja iste vrste koje zabeležimo u izvesnom vremenskom intervalu: npr. koliko komentara na neku vest dobijemo u jednom satu. Kada u društvu bez kompetencija taj broj postane veoma visok, ljudi skreću s uma. U društvu sa kompetencijama se to ne dešava.
* * *
Maja i Petra su studentkinje završnih godina političkih nauka, prva je novinarka na novom nezavisnom portalu koji forsira progresivno i kritikuje vlast, druga je dobila da vodi deo projekta emancipacije informacionim tehnologijma u nevladinom sektoru i tako vodi Fejsbuk stranicu i Tviter nalog projekta. Dok su junaci naše tragedije smisla iz prethodne vinjete sadržinski različiti ali formalno istovetni u opoziciji jedan drugom (de Saussure, Lévi-Strauss), Maja i Petra su iste skroz; dve realizacije bića iz iste kategorije.
Maja i Petra su obe besne, da se razumemo. Obe su po deset godina i više mlađe od generacije koja je proživela 90-e i ne sećaju ih se. Osnovna zajednička odlika, pored sličnog godišta: njima upravljaju spoljne sile koje čine da im u životu bude nešto bolje nego što je bilo juče, one zatim slede te spoljne sile koje ih potkrepljuju, usled čega postaju deo društva bez kompetencija, problem se ispoljava kao tragedija frekcencije ali se tako i svodi na prethodni zadatak – sa tragedijom smisla. Kako? Pa, evo ovako:
Maja i Petra, za početak, jedva stižu da pročitaju sve što Fejs, Tviter, Instagram i petnaest miliona blogova izbace dnevno u oblastima koje prate, a kvalitet njihovog rada, po njihovom shvatanju, fundamentalno zavisi od toga koliko su informisane u tim oblastima. Zato Maja i Petra počinju da čitaju dijagonalno, ponekad i iz više otvorenih tabova brauzera odjednom, skačući sa paragrafa jednog teksta na paragraf drugog ne bi li “stvorile sliku”.
Dan bi bio lakši da tokom njega ne treba i sročiti nekoliko paragrafa u tekst ili objavu; jeste faks dao neke solidne osnove da se ljudski piše, ali jeste i ovaj ritam da mora da se piše svaki dan i objašnjava malo hevi, misle obe. Zato Maja i Petra počinju da pišu na brzinu, neosmišljeno, koriste sve površnije i površnije argumente, smandrljavaju dobre ideje (koje svakako imaju, jer su obe, dabome, pametne a ne glupe, i obrazovane a ne neobrazovane, i najiskrenije teže emancipaciji za koju se bore), ostavljaju po blogovima i postovima na Fejsu greške u kucanju, pogrešno taguju ljude i događaje pa posle ispravljaju.
Maja i Petra po sebi nisu nikakav problem. Problem su hiljade drugih Maja i Petra koje vide šta Maja i Petra rade, površno se informišu iz njihovih tekstova i objava, šeruju to sve nenormalno, a kad vide kako Maja i Petra preko džeparca raspale i po neki solidan honorar hiljade drugih Maja i Petra kažu pa čekaj što su one najpametnije daj i mi ćemo, i tako zabavi nema kraja. Suočena sa hiljadama drugih Maja koje šire površnu istinu, Maja počinje u društvu da podiže glas, dok je Petra – suočena sa hiljadama sličnih ideja za projekte na Internetu hiljada drugih Petra – za stolom pored nervira jer i ona, eto počinje da podiže glas.
Sutra u redu u samoposluzi, Petra žešće odbrusi penzioneru ispred nje, jer ona nema vremena da čeka baš svaku osobu u ovoj zemlji koja ne poštuje tuđe vreme, a Maja se sa mobilnim u ruci besno okrene ka momku koji je slučajno nagazio u prepunom autobusu GSP-a i nezadovoljno cokće jer ko je on da nju gazi kad se ona već toliko bori za to da bude jedna jedinstvena a ne neka od hiljadu Maja na portalima i fan stranicama.
Nema pomoći, zaključuju Maja i Petra: pisanom i izgovorenom reči se ne postiže ništa, moraš čoveče da imaš stav. Ma mani me se i činjenica koje svejedno zahtevaju previše vremena sve da se jasno odrede i provere pre objave na Fejsu, samo iznesi nešto jako i da te razlikuje. A ako neće da te slušaju, pa čekaj da podignem glas – jer ako može ona na televiziji, pa valjda mogu i ja sa svom ovom školom koju se upravo sprema da završi još hiljada Maja i Petra po raznim odeljenjima raznih fakulteta raznih univerziteta zemlje Srbije, čije sve diplome, naravno, vrede suvog zlata i odmah izbacuju u samu orbitu socijalnih medija na srpskom i engleskom podjednako.
Maja i Petra preziru botove i one nisu za to, dabome. Kao ni hiljade drugih Maja i Petra, i onda Maja i Petra moraju da tragaju za drugom razlikom da bi bile Maja i Petra, a ne Maja i Petra.
The Kidnapping of the Sabine Women by Giambologna, in the Loggia dei Lanzi in Florence.
Društvo bez kompetencija razbija totalno koncepciju života Maje i Petre jer im neprestano uliva nadu, neprestano ih potkrepljuje da svakodnevno stiču male, totalno besmislene količine kompetencija, i šire ih dalje, da bi sutra morale to ponovo da čine jer su svoje kompetitivne prednosti potrošile juče na Internetu. Kao u paradoksu o Ahilu i kornjači, Maja i Petra nikad ne stižu do cilja prve, nikada ne razvijaju svoje kompetencije u potpunosti, i u grudima uvek osećaju nekakvu nedovršenost koja ih tera da sutra ujutru na tabletu i mobilnom traže sledeći fiks uz jutarnju kafu. Hajde vi sad objasnite Maji i Petri da to ne treba tako.
* * *
U ovom lavirintu bi i sam Borhes skrenuo s uma, jasno. Dok je tragedija smisla tragedija ograničavanja potrage za smislom, tragedija Maje i Petre je tragedija frekvencije, preopterećenosti vremena i prostora podacima i mogućnostima. U tragediji smisla društvo bez kompetencija protagoniste neprestano izbacuje iz njihove fidbek petlje i oni s vremena na vreme zato osećaju nemoć i ne znaju šta da rade – te tako na kraju biraju agresivnost kako bi nametnuli svoj identitet.
U tragediji frekvencije društvo bez kompetencija drži Maju i Petru neprestano u njihovoj fidbek petlji i zato su one uvek kratkog daha i nikada zadovoljne do kraja. Svi nalaze izlaz u istom: bes, nezadovoljstvo, nedovršenost, i kada to jednom počnu da opravdavaju nekakvim narativnim (ali svakako ne logički ispravnim) argumentima, skoro pa da izlaze na put zazivanja nekih iskonskih, sirovih sila, pra-energije koja će baš njima doneti smisao, identitet i pobedu, jer ništa drugo od preostalih razumnih sredstava ne daje željenje rezultate. A stihijske sile su agresivne po prirodi, zar nisu?
Ono što svi zaboravljaju je da herojska vremena počinju porazom titana i pobedom bogova, koji se onda delimično mešaju sa ljudima, u praskozorju istorije koja će tek voditi uspostavljanju civilizacije jednog dana. I sutra, kad Maja i Petra ovo pročitaju, možda im da nešto te snage koju traže, pa ponosno izađu na ulicu da nekome odbruse u lice jer su u ovoj priči, naravno, one pozitivno konotirane boginje, a ne mračne stihije, titani.
Ovo za kraj čisto da vam i autor malo zavrne mozak preko svega što vam rade, u stvari da vas podseti da ste u celoj priči samo ljudi, od kojih se očekuje da u jednom trenutku slavnog narativa zasnuju demokratske zajednice, prožete poštovanjem čoveka za čoveka – a ne puki mit o zlatnom dobu i izbavljenju od pakla drugih koje nikad ne dolazi da vas obasja Suncem. Poštujte jedni druge.