Foto: BCBP
O radu policije i poverenju građana u organe bezbednosti, razgovarali smo sa Sašom Đorđevićem, istraživačem Beogradskog centra za bezbednosnu politiku.
Kako biste ocenili poverenje građana u policiju i organe bezbednosti u poslednjih nekoliko godina na osnovu vaših istraživanja javnog mnjenja?
Komplikovano. Poverenje u policiju raste uporedo sa percepcijom korupcije i utiskom da je rad policije politizovan. Prošle godine, šest od deset građana je imalo poverenja u policiju (61%), čime se srpska policija našla na pragu svetskog proseka između 60 i 90 odsto.
U isto vreme, sedam od deset građana je verovalo da je policija korumpirana (69%), dok je za tri četvrtine građana ona podređena interesima politike (72%). Muškarci i žene skoro podjednako veruju policiji.
Jedino se stavovi Beograđana razlikuju od stavova građana ostatka Srbije. Poverenje u policiju i pouzdanje u to da će ona pružiti zaštitu, kao i osećanje bezbednosti najveće je u Centralnoj Srbiji, a najmanje u Beogradu.
Najmlađi građani, od 18–29 godina imaju najmanje, dok najstariji građani, preko 65, najviše imaju poverenja u ovu instituciju. Skoro sam razgovarao sa tridesetak mladih ljudi u proseku oko 25 godina i nijedan nije rekao da ima poverenje u policiju, što je zaista zabrinjavajuće.
Ideja je da u narednim istraživanjima proverimo zašto građani imaju, odnosno nemaju poverenje u policiju.
Zanimljiv je podatak iz vašeg poslednjeg istraživanja prema kojem je poraslo poverenje građana u policiju, a istovremeno i verovanje da je policija korumpirana i politizovana?
Jeste, zato je ocena komplikovana. Iako javnost percipira da postoje visoka politizacija i korupcija u policiji, očigledno je da to ne utiče na poverenje u policiju.
Postoje dve moguće projekcije, ali su potrebna dodatna ispitivanja.
Građani su navikli da je korupcija svuda prisutna i da je to neka normalna pojava ili smatraju da poverenje ne bi trebalo da se povezuje sa korupcijom i uticajem politike na operativan rad policije. Loše je i jedno i drugo.
Kako komentarišete dosadašnje najave policije i predstavnika vlasti da će voditi odlučan rat protiv mafije, a onda se ne desi ništa?
Nije tačno da se ništa nije desilo. Više puta je bilo masovnih hapšenja od oktobra 2016. godine kada je ministar unutrašnjih poslova objavio rat mafiji i nedavno je predsednik Republike najavio oštriju kaznenu politiku.
Nevolja je što takve mere izgleda ne daju dobre rezultate, suprotne su od onog što Evropska unija traži od Srbije i više deluju kao populizam nego ozbiljna borba protiv organizovanog kriminala.
Raste procenat ubistava ljudi koji se u medijima povezuju sa organizovanim kriminalnim aktivnostima u odnosu na ukupan broj ubistava u Srbiji. Rasvetljeno je samo 8 odsto kriminalnih likvidacija, što je dosta manje nego u razvijenim zemljama Evrope. U Holandiji i Švedskoj je preko 40 odsto.
Masovna hapšenja retko se okončavaju bilo kakvim sudskim presudama. Dve trećine uhapšenih u nedavnoj policijskoj akciji pušteno je na slobodu, a protiv više od trećine neće se voditi postupak. Tužilaštvo za organizovani kriminal nije učestvovalo u tok velikoj akciji.
Rezultati primene Zakona o oduzimanju imovine proistekle iz krivičnog dela su i dalje slabi. U najvećem broju slučajeva imovina stečena kriminalom oduzima se privremeno i vraća onima kojima je zaplenjena. Najbolji primer je Dragoslav Kosmajac koji je najpre pravosnažno oslobođen optužbi, a zatim mu država je vratila svu imovinu koju mu je privremeno oduzela nakon hapšenja u novembru 2014.
Najveći broj istraživanja pokazuje da oštrija kaznena politika ne smanjuje kriminal i da je to skupa igračka. Duže kazne bolje odvraćaju privredni kriminal u odnosu na aktivnosti u vezi sa drogom, što uvodi nove parametre u odlučivanje. Efekti su mnogo bolji ako se insistira na društvenu odgovornost prema bivšim zatvorenicima i smanjenju broja povratnika.
Istovremeno, dok se sve ovo dešava, fokus, prema mišljenju Evropske unije, trebalo bi da bude na istragama i na sprečavanju pranja novca, izradi evidencija za praćenje finansijskih istraga i mehanizma oduzimanja imovine stečene kriminalom, kao i da se ukloni uticaj politike na policiju, te obezbedi nezavisno tužilaštvo.
Sve ovo navodi na zaključak da u Srbiji ne postoji jasna politika u borbi protiv organizovanog kriminala koja se primenjuje u kontinuitetu.
Na protestima koji se dešavaju poslednja dva meseca, ali i na onima 2017. godine nije bilo prisutnih policajaca u uniformu, već samo u civilu. Da li je to uobičajena praksa ili postoje neki drugi razlozi zbog kojih na protestima nema policije u uniformi?
Odluka da se protesti obezbeđuju bez „vidljive” policije bi trebalo da bude usvojena na osnovu bezbednosne procene Odeljenja za obaveštajne poslove Žandarmerije, odnosno da je njihovom procenom zaključeno da ne postoje rizici da protesti budu incidentni i nasilni, te da nema potrebe za jakim policijskim snagama. Do sada su skupovi prošli bez incidenata.
Inače, u praksi policija za organizovana okupljanja u formi šetnje sa unapred poznatom rutom primenjuje tzv. indirektnu defanzivnu strategiju u kojoj se koriste nenasilne metode za održavanje bezbednosti, uključujući i policajce u civilu koji mogu da završe posao sve dok skup ne postane konfliktan.
Nedavno je najavljeno i uvođenje čak 1.000 kamera u Beogradu zarad povećanja bezbednosti, ali nismo saznali kako će biti zaštićena privatnost građana. Kako komentarišete takav način uvođenja sistema nadzora?
Za sada je u Srbiji sigurno jedino to da država želi da neprekidno prati naše ponašanje. Ako hoće da dokaže suprotno, važno je da pravno uredi oblast video nadzora i detaljno objasni ljudima ko, šta, gde, kako i zašto će ih nadzirati, kao i koliko će sve to da košta i od koga i zašto baš od njih kupujemo tehniku za video nadzor.
Tačno je da video nadzor može da unapredi bezbednost, ali nikako ne može da reši sve probleme. Istraživanja pokazuju da video nadzor može utiče na smanjenje kriminala u parking garažama i da pozitivno utiče na javni red i mir. Manje se pokazao uspešnim u školama, univerzitetima i javnim ustanovama.
Istovremeno je važno da se uvođenjem video nadzora ne krši pravo na privatnost i onemoguće sve moguće zloupotrebe ličnih podataka. U praksi to znači da su iza kamera policajci koji su profesionalci.
Kako vam se čini kada ministar policije na Tviteru odgovara na optužbe opozicionih političara? Da li tada Nebojša Stefanović govori kao ministar ili kao funkcioner vladajuće stranke?
Kao kršenje člana 29. Zakona o Agenciji za borbu protiv korupcije u kome piše da je svaki funkcioner dužan da uvek nedvosmisleno predoči sagovornicima i javnosti da li iznosi stav organa u kojem vrši javnu funkciju ili stav političke stranke.
Na zvaničnom tviter profilu Nebojše Stefanovića piše da ga koristi u svojstvu potpredsednika Vlade Republike Srbije i ministra unutrašnjih poslova, a ne kao predsednik beogradskog Gradskog odbora i člana Predsedništva Srpske napredne stranke.