Društvo bez kompetencija: Tragedija smisla

DataKolektiv, vlasnik

Vreme čitanja: 6 minuta

Slika: “Splav Meduze” – Teodor Žeriko, Wikimedia Commons

“Radetu nije pravo što su se radikali presvukli u nekakve naprednjake, Šešelj mu je postao neozbiljan, i danas mahom razmatra alternativu u raznim formama desnice, opskurnim udruženjima građana koja izbegavaju da se nazovu nevladinim, interesuju ga samo prava Srbija i vizantijsko nasleđe, kapira Brexit ali ne veruje Englezima, rusofil je, podržava identiteske politike i čeka da Lepenova uzme 51%.”

U svakodnevnim razgovorima sa prijateljima i poznanicima, našim sugrađanima, sve češće i češće čujem ono isto što i vi svakako saznajete, što je već postalo i javno, medijski rasprostranjeno zapažanje: da su ljudi oko nas sve agresivniji i agresivniji. Govore mi: ne razumem, kako se ljudi izražavaju – misleći tu pre svega na socijalne medije, Fejsbuk, Tviter, već – te kakvog su nam jezika pune novine, pa šta se javno izgovara na televizijama, u Skupštini, kakav je ton na konferencijama za štampu naših političara, a kakve tek one rasprave lice u lice tokom kojih malo ko može da dođe do reči.

Ide se i dalje u svakodnevnicu sa opisima bahatog ponašanja u poštama, samoposlugama, u redovima u opštinama i domovima zdravlja, po školskim dvorištima, beogradskim barovima i klubovima. Svi “oko nas” su postali drčni, nestrpljivi, netrpeljivi; svi imaju rešenje za svaki društveni i politički problem ove zemlje, samo da im neko spusti uzde u ruke da ga oni reše; u moru dezinformacija, lažnih vesti i na neverovatnom stepenu spina, svi znaju istinu, i priču koja opravdava tu istinu. Ono što verovatno najviše nervira, hej: svi znaju šta je najbolje za tebe, koju muziku da slušaš, gde da izađeš, šta kod sebe da promeniš, koju devojku da upoznaš. Suprostavi se, i podići će glas: jer ti ne razumeš, tebe su zaglupeli, ali ne i “njih”; ti ne vidiš, ali “oni” vide.

Bitan momenat u ovoj opservaciji je to da su ljudi postali agresivniji: izostaje uzročno-posledični niz, ono zašto se to dogodilo. Jer, ako ćemo iskreno: životni standard građana Srbije se i nije bitno menjao u prethodnih dvadesetak godina, kvalitet javnih servisa – više, manje konstantno loš, spoljno-politička situacija napeta non-stop, priča o tome kako ovde za mlade nema perspektive takođe, kultura mejnstrima nepromenjeno šund, odgovornost lidera najčešće nikakva, političari bitange svejedno, isti likovi popuju o slobodi i demokratiji iz NGO sektora, a uspeh u ma kom smislu stabilno povezan sa time ko vam je kum a ko gost na slavi koju posećujete. Pa šta se onda promenilo, pitamo se? Šta je sa ljudima pa su se toliko unervozili da svi imaju utisak da govore jedni preko drugih, i da je podizanje glasa i obrva postalo suplement za retoričku poentu, o logičkom argumentu da ne govorimo?

Pomislio sam da je zgodno da u par vinjeta pružim fiktivne, ali realnosti verne primere koji odslikavaju stanje društva u kome je to tako: primere svakodnevnice društva bez kompetencija. Objašnjenje i odgovor bi trebalo da se nalaze u samim pričama, mada ne garantujem da se neću prepustiti grehu da na kraju poneke od vinjeta izvedem efektnu poentu.

* * *

Rade i Stefan su iz različitih delova Beograda. Prvi je odrastao u Rakovici, završio neku tehničku srednju školu krajem devedestih, upisao prava i nikad nije završio. Drugi je rastao na Vračaru, završio dizajnersku, upisao Primenjenu, studirao petnaest godina i na kraju diplomirao. Rade, nekada navijač Zvezde, ima iza sebe istančanu ličnu istoriju srpskog nacionaliste: iz prve ruke zna očevu priču sa mitinga na Gazimestanu, pamti razgovore za slavskim stolom u kome su kumovi i rođaci ubedili oca da je Milošević izdajnik i priveli ga ka Srpskoj radikalnoj stranci, majku kojoj puca kičma od posla u propalom javnom preduzeću i koja je bila nesigurna između Miloševića i Šešelja, Draškovića nije volela, obožavala je sve prekodrinske heroje i haške optuženike, malo se kolebala između Koštunice i Miloševića, ali na kraju ostala i ona za radikale. Radetu nije pravo što su se radikali presvukli u nekakve naprednjake, Šešelj mu je postao neozbiljan, i danas mahom razmatra alternativu u raznim formama desnice, opskurnim udruženjima građana koja izbegavaju da se nazovu nevladinim, interesuju ga samo prava Srbija i vizantijsko nasleđe, kapira Brexit ali ne veruje Englezima, rusofil je, podržava identiteske politike i čeka da Lepenova uzme 51%.

Za to vreme, Stefan je proživeo sve što je klupska elektronska scena Beograda imala da pruži, na stadion u životu nije kročio nogom, njegova starija ekipa – naravno demokrate, šetnje i koalicije 90-ih, morao je da glasa za Koštunicu pred 5. oktobar (“zapušio je nos”) ali je godinama posle forsirao LDP jer je bio za Đinđića, dok mu nisu ogadili Čedu od kada je postao random pristalica svih mogućih i nemogućih inicijativa i pokreta koji su protiv nečega a za elektronsku klupsku scenu i da Beograd postane novi Berlin i Štokholm. Večiti je emigrant i već deset godina samo što nije našao poziciju u inostranstvu. Savremenu politiku ne miriše uopšte i loži se isključivo na političare sa Islanda i iz skandinavskih zemalja jer su opušteni, mladi, građani ih vole, za Internet su, i puše vutru; nijednom od njih ne zna ime.

Obojica su informisani putem: blogova, postova na Fejsbuk, tvitova, i poneke emisije na TV na koju nalete; knjiga u ruci: retko do nikad, jer se svet zaboga promenio i “sve se ubrzalo” pa se za to nema vremena, nemaju pažnje da odgledaju dvočasovni film, bindžuju serije. Žive od honorarnih poslova, što ubrzava život bitno, odlično se snalaze sa kompjuterima, tu i tamo zaposleni u po nekoj privatnoj firmi, najčešće im pukne film pa daj nešto novo. Rade zna WordPress, Stefan, kao što rekosmo dizajner, pa kao to, i  počeće da pušta muziku negde.

Još jedna njihova zajednička osobina je: obojica čekaju po skoro trideset godina da se nešto u Srbiji promeni pa da sve bude kako treba – za Radeta je to povratak srpske vojske na Kosovo, ujedinjenje sa Srpskom pošto je BiH svakako nefunkcionalna, te žešće kineske investicije jer njihovo vreme dolazi, za Stefana je to emancipovana i pismena Skupština sa bezglutenskim menijem u restoranu koja sutra priznaje nezavisnost Kosova, spušta diplomatske odnose sa Rusijom na nivo otpravnika poslova, učlanjava zemlju u NATO i Evropsku uniju i od tada su svi poslovi sa Upwork njegovi te on nesmetano putuje evropskim zemljama, ide po festivalima za koje je premator, i upoznaje sebi slične ljude.

Rade i Stefan su besni. Oni nisu glupi ili neobrazovani ljudi: naprotiv, oni su u odnosu na prosečnog građanina ne Srbije, već planete, izuzetno informisani i u stanju da prate najsloženije debate u javnosti do tančina. Oni nisu eksperti za društvena pitanja, to je istina, ali obojica poseduju fundamentalne vrline poštenih ljudi i lepo su vaspitani. Ali Rade dve decenije sluša plejadu srpskih nacionalista koji serijski gube ratove, doživljavaju poniženja, i sve gluplji i gluplji niz argumenata zašto je tako. Rade vidi da je S-300 došao u Srbiju nebrojen broj puta, da je Kosovo odbranjeno desetinama puta od onih koji su grešili dok ovi nisu bili na vlasti, i oni pre njih isto tako; Rade, bivši student prava, se pita zašto meni ne date da vodim državu kad očigledno svaka šuša može da izađe u javnost i tvrdi kako to radi?

Stefan, malo manje zainteresovan da nešto vodi u životu uopšte, decenijama ulazi sa Srbijom u Evropsku uniju, otvara poglavlja, emancipuje društvo, hoda sa LGBT po ulicama, dok svaki dan gleda na kiosku ispred zgrade sve brutalnije, besvesnije, odvratnije naslovnice tabloida, vrti glavom na izjave političara, otvara nedeljnike koje je nekad čitao i u kojima više nema ko da piše. Muči se da održi kvalitet u svemu što radi dok zna da svaka prostitutka i pevaljka u srpskoj pseudoeliti može da ga strpa u džep; još uvek se gadi školovanih džez muzičara koji pristaju da nekoj od njih odsviraju album, sve mu je neprihvatljivo. Stefan se pita zašto meni ne daju da vodim novine, televiziju, portal, organizaciju, klub, kad svaka šuša može da izađe u javnost i tvrdi da to čini?

 

Jean Louis Théodore Gericault, La Balsa de la Medusa (1818-19)

 

Stefan i Rade žive u društvu bez kompetencija. Oni su okruženi medijskim prostorom sa javnim ličnostima koje svakodnevno emituju poruku da nacrtane ovce ne bi uspele da sačuvaju, i to svako od njih dvojice vidi upravo u oblastima društvenog života u kojima mu prirodno leže interesovanja – jer u neku drugu stranu ni ne gledaju. Oni su, takođe, prirodno okruženi sebi sličnim ljudima. Sličnim Stefanima, velikom broju Radeta, koji se takođe informišu istim kanalima, mahom onlajn, kroz koje i progovore, ali iz kojih se mahom vraća samo eho sličnih Radeta i Stefana, eho koji govori jedno isto: zašto meni ne date da radim isto to?

Svi imaju pravo, na neki način, jer oni vide da žive u društvu bez kompetencija – iako ogromna većina njih, po samoj prirodi ljudskog društva, ni sama ne bi imala realne kompetencije ni da istakne kandidaturu za društveni položaj koji ih zanima. Posledica? Rade u kafani više ne može da se objašnjava sa drugim Radetom oko toga zašto S-300 nije u Srbiji a Mađarska nema more i podiže glas da ga ovaj bolje čuje, jer obojica baratuju argumentima (odn. “znaju istinu”) sličnim po tome što ne mogu da se upotrebe u cilju sticanja realne društvene moći. Jedan Rade tako viče da bi bio više različit od drugog Radeta; on više nije u raspravi argumentima već uviđa da je nekakvo zadovoljenje moguće samo ukoliko nameće svoj stav.

U takmičenju svih protiv svih, kad argumenti ne pomažu, merenje širine ramena i nivoa testosterona postaje logičan sled stvari. Stefan se gnuša realnosti sa drugim Stefanima koji se gnušaju realnosti sa drugim Stefanima; niko od njih ne uspeva da iznese stav koji situaciju realno menja, i svi padaju u istost; u klubu, Stefan počinje da govori glasnije od ozvučenja jer primećuje da počinje da nestaje među desetinama drugih Stefana u klubu i hiljadama drugih Stefana na Fejsu – a to su samo desetine i hiljade koje on može da vidi, plaši ga i sama pomisao na to.

Konačno, taj suštinski zaključak koji dele obojica, ali ga ne iznose javno: pa kako su ovi ovakvi kakvi su zajahali sa tim silnim neznanjem i nevaspitanjem – pa nikako drugačije nego silom, jer umom sigurno nisu. Iz čega sledi, šta? – Budite agresivni, jer to izgleda jedino radi. Kad neće rečima, ti digni glas i budi drčan, ako ne ide ni onda, a ti na silu. Hajde sad vi objasnite Radetu i Stefanu da tako ne treba.