Glumac Bane Trifunović, svakako jedan od najvažnijih predstavnika građana u javnosti, na sedmom protestu 19. januara bio je više nego jasan kada je govorio o tome šta građani očekuju od opozicije. Prenoseći sa kamiona zahtev velikog broja građana koji su svesni da se bez političkog delovanja opozicionih partija u Srbiji ne može ozbiljnije uticati na status kvo, Bane Trifunović zahtevao je da uskoro svi zajedno čujemo plan koji nam opozicija nudi.
Poverenje se izuzetno teško izgrađuje i veoma lako grubi. Najteže je kad morate da povratite poverenje u nekoga kome ste prestali da verujete, ko vas je obmanuo, razočarao, ko vam je ogadio ono čime se sam bavi, ko vam je na najgori način potvrdio onu opšteprisutnu i osnovanu zdravu sumnju da političari pre svega rade u svom interesu, a onda u interesu građana. To je trenutno odnos koji ogroman broj građana ima prema opozicionim političarima sa kojima šetaju zajedno.
Mogućnost ponovnog, privremenog poverenja između ostalog može da se oživi ponudom utemeljenog predloga šta je cilj zajedničke borbe, preciznog objašnjenja kako da se deluje da bi se tom cilju približili i obećanja, gotovo zakletve zašto će se dosledno istrajati u toj usklađenosti između šta, kako i zašto.
Cilj je jasan. Iako se u početku stidljivo i obazrivo komuniciralo sa strane organizatora protesta, u jednom trenutku je postalo jasno da nikakav razgovor sa vlastima nije moguć i da su ovo neskriveno antirežimski protesti koji za cilj imaju smenjivanje Aleksandra Vučića sa mesta predsednika države. Od tada se sa kamiona poručuje da postoji manje-više jedan zahtev, odnosno da se svi zahtevi slivaju u jedan – ostavka predsednika i raspisivanje novih izbora u novim uslovima. Ok, dakle, cilj je Srbija u kojoj Vučić nije na vlasti. Kako ćemo da dođemo do toga?
Odgovornost za predlaganje plana – put kojim se najređe ide
Opoziciji nije lako da građanima ponudi mapu kretanja do pomenutog cilja, zato što ni osnovni elementi te mape nisu interno dogovoreni. Građani samo znaju da mapa mora da postoji, da smo u suprotnom samo dezorijentisana grupa dobronamernih, ali besciljnih saboraca. Političari moraju građanima da ponude tu mapu, nešto što građani nemaju, nešto što nije samoočigledno, nešto što zahteva upotrebu političkih sredstava da se dalje ide ka cilju.
Glavna opoziciona grupacija za sada nudi upravo ono što je samoočigledno i što ne podrazumeva upotrebu bilo kakvih političkih sredstava – izlazak iz institucija i bojkot izbora. Prošlo je dovoljno dugo vremena dok se političari opozicije nisu trgli da građane upozore da kada govore o bojkotu oni zapravo govore o sredstvu, metodu, načinu borbe, nužnom zlu, a ne o cilju radi sebe. Mnogi građani su, poneseni žarom demonstracija, ojačani gađanjem i potrebom da povuku civilizacijsku razliku između sebe i sveta SNS-a, zapali u mentalnu zamku da je samoisključivanje samoočigledno neophodno da bi nastavili borbu protiv Vučića. Možda jeste, a možda i nije, to ne možemo unapred da procenjujemo kao izdvojeni faktor, već u zavisnosti od plana, koncepta. Ono što zapravo građani čekaju da dobiju od političara.
Jedan od najozbiljnijih primera neodgovornosti je taj što opozicija i dalje ne razrađuje metode borbe – ne upućuje se dakle na to kakav je to bojkot, šta se tačno radi tokom bojkota, kada se i na osnovu čega odlučuje da je bojkot uspeo, šta je, dakle, smisao politike tokom bojkota?
Građani dakle ne žele bojkot radi bojkota, već često iz razočaranosti, gnušanja, očaja, bezidejnosti, arogancije, pa i zablude veruju da je to bolji put. Ozbiljan deo opozicije to samo ponovi i na tome se sve trenutno završava – opozicija je uz građane i kaže da su ovi u pravu.
Prebacivanje odgovornosti kroz potvrdu ispravnosti građana i stručnjaka
Vrlo verovatno stanje je da nikakav plan zapravo i ne postoji. Postoje složena mreža zahteva, postoje želje i vizije šta da se radi posle Vučića i postoji potvrda ispravnosti građana od strane partija. Ne postoji nikakav plan kako da se dalje odvija borba protiv Vučića. Bar javnost nije upoznata sa time.
Savez za Srbiju javno je predložio ekspertsku vladu nestranačkih ministara koji bi posle izvesnog vremena raspisali nove slobodne izbore, kako kažu, i na kojima bi svako učestvovao ravnopravno. Pre nego što se proceni stepen domišljatosti ovakve postavke, mora da se ode korak unazad i da se odgovori na neka pitanja: Kako će doći do formiranja ovakve vlade ako izbori, po tvrdnji opozicije, nisu slobodni? Koji je nužni minimum uslova za koje bi opozicija rekla da su prihvatljivi, kako bi učestovala i uopšte došla u mogućnost da formira svoju vladu eksperata? Ako takav set minimalnih uslova postoji, onda moramo da čujemo i odgovor na pitanje zašto bi eksperti sedali u ministarske fotelje, a ne sami političari?
Do uspostavljanja ove vlade, na samom kraju puta, može da se dođe na nekoliko načina, ali svi se, u osnovi, svode na dva pristupa: demokratski, sistemski pristup uspostavljanja ove vlade: izborna pobeda predstavnika većine građana; kao i nedemokratski, vansistemski pristup uspostavljanja ove vlade: državni udar, revolucija, vojni puč, strana vojna intervencija. Pod pretpostavkom da niko normalan ne bi posezao za ovim drugim pristupom, iako smo svašta prošli kroz modernu istoriju, ostaje suštinsko pitanje u kakvom kontekstu, pod kojim uslovima možemo da očekujemo da koalicija eksperata demokratskim putem sedne u fotelje u Nemanjinoj 11?
Ovo opoziciono lutanje i dodvoravanje građanima samo je još jedan odraz vrhunske neodgovornosti mnogih opozicionih političara – iza tog opozicionog štita možemo da čujemo da su pošteni građani u pravu, da su i neukaljani stručnjaci u pravu, jedino ne možemo da čujemo kako sami političari stoje po tom pitanju.
Potpredsednik Narodne stranke, Nikola Jovanović izjavio je da se opozicija ne može izboriti za promene unutar sistema, već samo van njega. Još jedna u nizu izjava koja u sebi podrazumeva emotivni naboj ulice i opozicioni štit neodgovornosti.
“Svi poslanici i odbornici prave opozicije trebalo da napuste institucije sistema i da se solidarišu sa narodom na ulici, kao što smo mi uradili u Skupštini Beograda”https://t.co/DOoO1BLO5y
— Savez ZA Srbiju (@SavezZaSRB) January 28, 2019
Saradnja građana i partija – usklađenost nužna, ali nije i dovoljna
Za sada deluje kao da će budući glavni tok opozicionog nastupa odražavati neki minimum zajedničke koordinacije građanskog protesta i delovanja partija. Nova stranka zvanično predlaže formiranje Nacionalnog demokratskog saveta kao neke vrste koordinacionog tela sastavljenog od predstavnika partija, pokreta i udruženja građana. Saznanja do kojih smo došli krajem prošle nedelje upućuju na to da je Savez za Srbiju interno predložio i neku vrstu zajedničke izborne liste sastavljene kako od predstavnika političkih partija, tako i od predstavnika sindikata, NVO, javnih ličnosti i studenata. Prema istim saznanjima, Inicijativa Ne davimo Beograd sa svoje strane je predložila obrazovanje radne grupe koja bi se isključivo bavila izbornim uslovima i koju bi činili predstavnici relevantnih organizacija kao što su CESID, CRTA, BIRODI.
Ovo su dakle predlozi koji makar razmatraju temeljno pitanje usklađenosti zajedničkog delovanja građana i partija. To i jeste važan deo svakog ozbiljnog plana. Naravno to je nedovoljno da bi se nazvalo bilo kakvim planom. Kao kada bi trener nekog tima interno predložio princip kako da se tim sastavi, ali da ćuti o taktici igre, ključnim indikatorima uspeha, o zamisli kako da se savlada protivnik.
Vrlo je moguće, dakle, da dođe do obrazovanja neke vrste koordinacionog tela koje bi, po mom mišljenju, bilo oslonjeno na tri politička stuba – prvi stub bi svakako bila grupacija okupljena oko Saveza za Srbiju, drugi stub grupacija sastavljena od Nove stranke, Pokreta slobodnih građana, Stranke moderne Srbije dok bi treći bio građanski stub – sastavljen od predstavnika građana, NVO, strukovnih i sindikalnih udruženja.
Pitanje plana aktivnosti bilo bi prvo pitanje na dnevnom redu ovakvog tela. Same partije trebalo bi da imaju inicijativu da oblikuju agendu, odnosno da predlože plan daljih aktivnosti. Čak i ako se taktički deluje van sistema – putem bojkota, građanske neposlušnosti, štrajkova – finalni deo plana, koji podrazumeva obrazovanje nove vlasti, moraće da sadrži i mapu dolaska do ćupa sa blagom, odnosno do većine ljudi, da ne kažem birača, u Srbiji.
Plan koji građani čekaju dakle, nije plan o tome šta će da se radi kad se dokopamo tog ćupa sa blagom, već kako uopšte do njega da dođemo.