Foto: Vesna Anđić, RSE
Ljubinka Trgovčević, istoričarka i redovna profesorka u penziji na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu, jedna je od potpisnica proglasa podrške aktuelnim građanskim protestima.
U razgovoru za Talas objašnjava zašto se priključila podršci protestima, šta vidi kao ozbiljne probleme političkog života u Srbiji i na šta bi posebno upozorila medije.
Šta je na Vas presudno uticalo da podržite proteste?
Kao što je napisano, mi ipak studente učimo demokratiji, kako funkcionišu demokratske ustanove, politički sistem, bavimo se medijima. Svi ti razlozi naveli su nas da svako pojedinačno, uvažavajući jedan ili drugi povod, potpiše proglas.
Mene je, na prvom mestu, opredelilo to što sam kao istoričar svesna opasnosti – koliko je za razvoj demokratije, i pojedinačne živote, opasno kada se gradi jedan autoritarni režim. Sada smo u prilici da vidimo da sve slabije funkcionišu klasične demokratske institucije i da država počiva na volji jednog čoveka.
To se vidi u svakodnevici, u funkcionisanju Narodne skupštine, u javnom životu – većina demokratski izabaranih rukovodilaca ne može ništa da uradi bez odobrenja vrhovnog vođe.
Kada gradimo jedan sistem koji počiva na direktnom obraćanju vođe, reč je o autoritarnom režimu koji je kroz istoriju dovodio do diktatura ili totalitarnih režima koji se apsolutno kose sa osnovnim demokratskim vrednostima.
Drugi razlog jeste nasilje u politici. Ono je počelo kao verbalno, od samog vrha, pa se širilo, a sada je obuhvatilo skoro kompletnu javnost.
Počelo je sa vređanjem neistomišljenika, nekih medija, a rečnik koji se koristi postao je relativno opasan. Vrlo često se ljudima crtaju mete samo zato što je neko iz političkih krugova nekoga označio kao neprijatelja – često su to etikete izdajnika. Taj rečnik se pretvorio u nasilje i to smo videli prilikom napada na Borka Stefanovića. Dakle, već prelazi iz verbalnog u klasično fizičko nasilje.
Rečnik koji sada koriste naši politički predstavnici – kako sa vlasti, tako i sa strane opozicije – nedostojan je jednog modernog društva i nedostojan svakog građanina. To se prosto ne koristi ni u užim krugovima, a kamoli u javnoj sferi. To je postao deo našeg svakodnevnog govora.
Kako sam i sama predavala studentima novinarstva, treći razlog jeste i upozorenje medijima.
Svi koji su kod mene radili diplomske ili druge radove znaju da sam studentima obično davala zadatke da analiziraju izveštavanje medija o nekom konkretnom događaju.
Šta je bila moja tendencija? Da im pokažem da „rukopisi ne gore“ kako je pisao Bulgakov, da sve što je bilo u medijima ostaje zapamćeno i zabeleženo.
Budući istraživaći će veoma negativno oceniti i pisanje i izveštavanje o ovim događajima kada analiziraju naše medije. Često sam govorila i upozoravala da moraju da razmišljaju o tome da je pred njima budućnost. Neko će sigurno analizirati šta su oni radili u medijima, da li su stajali iza svog stava, da li su bili pošteni ili ne, neki od njih će doći u situaciju da se stide. A i mi kao društvo, da se stidimo što smo to dozvolili.“
Nastavnici i saradnici Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu podržali proteste #1od5miliona@FPN_Beograd #protesti #FPN #podrškahttps://t.co/bLn84FwZ7m
— Talas.rs (@Talas_rs) January 21, 2019
Koji može da bude sledeći korak – da li postoji šansa za bojkot nastave na fakultetima?
Nisam sigurna, Fakultet je pre svega upozorio na pojave iz javnosti koje su iz domena naših istraživanja. Mi ne možemo da procenimo kako stvari dalje mogu da se odvijaju, kako će studenti reagovati, posebno zato što se sa javnih medija zatrpavaju nekim krupnim nacionalnim pitanjima poput Kosova.
Verovatno bi svako ko u ovom trenutku izaziva nemire bio proglašen nedovoljnim patriotom.
Pomenula bih da je čitav niz revolucija došao iz nekih malih povoda. Ako uzmemo studentski pokret 1968, protesti su počeli u Beogradu tako što studenti nisu mogli da uđu na jedan koncert. U Belgiji – posle jedne operske predstave. Na Kosovu – iz studentske menze. Nekada je, dakle, dovoljan mali okidač.
Svedoci smo da narod veoma teško živi, poseban problem su mladi ljudi koji nemaju gde da rade. U XXI veku to su poslovi za nekvalifikovane radnike. Sve mlađe generacije suočene su sa tim da je budućnost neizvesna. Ja bih se, na njihovom mestu, trudila da nešto promenim.
Šta nedostaje protestima da bi došlo do uspešne političke artikulacije nezadovoljstva?
Ovo je jedan od retkih protesta gde se nije iskristalisao vođa. Tokom protesta 1990ih je uvek neko sublimirao ono što su ljudi želeli. Sa te strane ovaj protest je potpuno čudan, po disperziji, najviše podseća na protest Žutih prsluka. Oni će sada da se konstituišu kao politička partija pa ćemo videti šta će se dalje dešavati.
Kao istoričar ne mogu da predvidim dalji tok događaja, ali mi se čini da gnev kod naroda raste i da u svakom slučaju političke partije moraju o tome da vode računa. Posebno politički lideri.
Oni sebi dozvoljavaju da im lične sujete nadjačaju opšte interese. Nisam optimistična, ali nikad se ne zna.