Izbeglice koje su izgradile moderni Beograd
Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: iStock

Autor: Srđan Garčević

Prevod: Lana Avakumović 

Pre sto godina, carska Rusija, već oslabljena učešćem u Prvom svetskom ratu, prošla je kroz dve revolucije. Februarska revolucija razmontirala je viševekovni autokratski sistem svrgavanjem cara, dok je Oktobarska revolucija označila uspon boljševika, pobednika petogodišnjeg građanskog rata protiv rojalista i drugih protivnika, koji će proglasiti osnivanje Sovjetskog saveza.

Ovi nemiri, koji su postavili pravac za mnoge važne događaje XX veka i koji i dan danas utiču na međunarodnu politiku, poslali su veliki deo ruskog plemstva, inteligencije i običnog sveta u potragu za bezbednijim životom širom sveta.

Dok su najbogatiji među njima sklonište našli u evropskim prestonicama poput Pariza, Berlina i Londona, između 40 i 100 hiljada Rusa zateklo se u tek formiranoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, gde ih je dinastija Karađorđevića dočekala širom otvorenih ruku i ohrabrila da se tu nastane.

Ova velikodušnost delom je uzrokovana istorijskim razlozima, ali je delom politička i pragmatična odluka.

Carska Rusija, takođe pravoslavna monarhija, podržavala je Karađorđeviće dok su se suprotstavljali Habsburzima u predratnom periodu, a pored toga imala je jake lične veze sa mladim i ambicioznim Kraljem Aleksandrom Prvim.

Atentat na Kralja Aleksandra Obrenovića i, nakon toga, dolazak na presto Kralja Petra I Karađorđevića, zatiče mladog Aleksandra na školovanju u elitnoj vojnoj školi u Sankt Petersburgu. Njegova sestra Jelena, kao i dve tetke, ćerke Kralja Nikole Petrovića, bile su udate za članove porodice Romanov. Bilo je pokušaja i da se sam Aleksandar oženi ćerkom Cara Nikolaja II, velikom kneginjom Tatjanom Romanov, čije je brutalno ubistvo od strane boljševika Aleksandar prema navodima oplakivao.

Odluka da podrži bele Ruse bila je politički rizik za mladog Kralja – u slučaju da boljševici dožive poraz, Kralj Aleksandar I mogao je da ima značajan uticaj na politiku u Rusiji zahvaljujući predstavnicima starog ruskog režima u Beogradu. Mihail Vladimirovič Rodzijanko, predsedavajući ruske Dume i jedan od ključnih igrača u abdikaciji ruskog cara, preselio se u Beograd 1920, a danas je sahranjen na Novom groblju. Ruska Zagranična Crkva osnovana je 1922. godine sa idejom da ujedini vernike u inostranstvu, budući da je deo sveštenstva verovao da je Ruska pravoslavna crkva kompromitovana od strane boljševika.

Najistaknutiji emigrant u Srbiji bio je baron Petar Vrangel, komandant Bele garde na jugu carske Rusije koji je, nakon njihovog poraza 1920, prebegao u Sremske Karlovce preko Istanbula i Tunisa. Četiri godine kasnije osnovao je Ruski opšte-vojni savez, organizaciju koja je ujedinila ruske emigrante u borbi protiv boljševika. Nakon iznenadne smrti u sumnjivim okolnostima u Briselu, njegovi posmrtni ostaci preneti su u Beograd budući da je sam Vrangel smatrao Srbiju svojom novom domovinom.

Izvan usko političkih razloga, odluka o prihvatanju belih Rusa bila je pragmatična. Novoosnovana Kraljevina SHS bila je razorena ratom i bili su joj potrebni obrazovani ljudi koji će je oblikovati u evropsku državu. Beogradu, pljačkanom i teško bombardovanom od strane nemačkih i habsburških snaga, bila je potrebna obnova. Nevezano za kulturne i religijske veze, prestonica je privlačila veliki broj emigranata. Mnogi Rusi koji su dospeli u Beograd su odmah zaposleni na uglednim pozicijam, dok su oni koji su odabrali Pariz, Berlin i London uglavnom radili kao taksisti ili posluga.

Tako je Beograd sa manje od 100.000 stanovnika u godinama posle Velikog rata sa entuzijazmom prihvatio oko 10.000 ruskih emigranata. Među njima je bilo inžinjera, umetnika i akademika koji će kasnije obogatiti akademsku i umetničku scenu grada, uprkos tome što su Rusiju napustili sa vrlo malo imovine.

Nina Kirsanova i Marina Olenjina podigle su baletsku scenu svoje nove domovine, dok su mnogi inžinjeri, istoričari, teolozi i matematičari počeli da predaju na Univerzitetu u Beogradu.

Najveći trag od svih ostavio je Nikolaj Krasnov. Najpoznatije delo ovog arihtekte koji se proslavio dizajniranjem impresivnih vila na Krimu za rusku elitu jeste palata Livadija, letnja rezidencija Romanovih gde je održana čuvena konferencija na Jalti 1945. u kojoj su učestvovali Staljin, Čerčil i Ruzvelt.

Nakon revolucije, Krasnov je sa porodicom prebegao u Tursku, a zatim i na Maltu, da bi 1922. bio pozvan u Beograd da radi u Odseku za monumentalne građevine i spomenike. Umro je u Beogradu 1939. godine, a za života je dizajnirao neke od najimpresivnijih zgrada u prestonici, uključujući trenutnu zgradu Ministarstva spoljnih poslova i Vlade Srbije, kao i zgradu Arhiva i enterijer Narodne skupštine.

Pored monumentalnih istorijskih palata, Krasnov je predvodio radove na rekonstrukciji Crkve Ružice na Kalemegdanu, a radio je na projektima za Karađorđeviće. Dizajnirao je vilu koja je deo kompleksa Belog dvora na Dedinju, kao i crkvu Svetog Đorđa na Oplencu gde se nalazi i mauzolej dinastije Karađorđević.

Međutim, Krasnov je samo jedan od mnogih ruskih arhitekata koji je ostavio traga na Beogradu u usponu 1920ih i 1930ih godina. Neki od njih učestvovali su u dizajniranju Vojnog muzeja na Kalemegdanu, stare zgrade Generalštaba u Ulici Kneza Miloša, zgradi Patrijaršije i Glavne pošte u Kneza Miloša.

Iako su bili dobro integrisani, beli Rusi su uložili puno truda u održavanje sećanja na carsku Rusiju. Ruska kuća u Beogradu vodila je srednje škole za dečake i devojčice, organizovala kulturne događaje i imala ruski restoran, kao i mali muzej posvećen poslednjem ruskom caru. Beli emigranti su 1922. izgradili Crkvu Svetog trojstva na Tašmajdanu koji i dalje ima ostatke ruske zemlje koja je doneta nakon revolucije. Kasnije su na Novom groblju podigli repliku Ivironske kapele iz Kremlja koji su boljševici digli u vazduh.

Pored etničkih Rusa, više stotina Kalmika, nomadskih budista sa obala Kaspijskog jezera koji su se borili protiv boljševika, prebeglo je u Beograd 1929. da bi tu izgradili pagodu, budistički hram.

Bili su vrsni jahači i sa sobom su poveli konje zbog čega je deo grada u kojem su se nastanili dobio ime koje i danas nosi – Konjarnik.

Drugi svetski rat i dolazak Crvene armije u oktobru 1945. označili su kraj privilegija koje su beli Rusi uživali u Beogradu. Neki od emigranata su, u strahu od odmazde Staljinovih snaga i jugoslovenskih komunista, krenuli dalje ka zapadu. Drugi, uključujući mnoge Kalmike, stali su na stranu nacista – neki od njih su poginuli u borbi, a drugi su se povukli ka Nemačkoj.

Mnogi od njih su, umorni od stalnih selidbi, ostali u Srbiji. Često potpuno asimilovani, nastavili su da doprinose razvoju Beogradu čije su lice izmenili za samo dve decenije.

Tekst je originalno objavljen na portalu Balkan Insight pod naslovom “The Refugees who Built Modern Belgrade”

Autor je osnivač portala The Nutshell Times