Često su se tokom ovih beogradskih protesta potezale paralele sa događanjima devedesetih. Ima li sličnosti i koje su ključne? Da li možemo da izvučemo neku pouku? Kolika nam znanje o tadašnjim procesima pomaže da bolje razumemo i savladamo sadašnjosti?
Jedan od svakako najumnijih hroničara i svedoka perioda iz kojeg mnoge stvari nismo naučili, čuveni novinar i publicista Slavoljub Đukić umro je u subotu 12. januara.
Tog dana u Beogradu su održani šesti po redu građanski protesti. Ove demonstracije po nekim svojim elementima podsećaju one od pre 22 godine o kojima je Đukić veoma slikovito pisao. Međutim, da li su razlike značajnije od sličnosti?
Ovom prilikom izdvojio bih neke ključne tačke razlikovanja između uličnih demonstracija 1996/1997. i ovih današnjih 2018/2019. navodeći relevantne odlomke iz monumentalnog dela Slavoljuba Đukića ”Političko groblje”.
Demonstracije kao reakcija na krađu izbora
Neposredni povod za početak masovnih građanskih protesta u novembru 1996. bila je izborna krađa, odnosno nepriznavanje rezultata lokalnih izbora. Ove demonstracije počele su u Nišu da bi se tek potom prelile na Beograd.
Koalicija ”Zajedno” koja je bila sastavljena od Srpskog pokreta obnove, Demokratske stranke i Građanskog saveza Srbije osvojila je vlast u Beogradu, Nišu, Novom Sadu, Kragujevcu i u preko 40 opština u Srbiji.
Skoro tačno mesec od pokradenih izbora dana grupa od 17 studenata iz Protestnog odbora iz Niša krenula je na šetnju peške za Beograd kako bi predala zapisnike iz 17 izbornih jedinica prvo svojim kolegama na Platou u Beogradu, a onda i predsedniku Republike Slobodanu Miloševiću koji ih je zvanično primio. Ova šetnja trajala je 46 sati, a studenti su povremene pauze pravili u kombiju.
”Vlast je kalkulisala sa ravnodušnošću i zamorom narod. Ali dunđer se napunio. Ono što je do juče izgledalo nemoguće, pretvara se u eksploziju gneva kakva nije upamćena u Srbiji poslednjih pedeset godina. Na beogradskom trgu Vuk Drašković poziva da se pobeda brani svim sredstvima…”
Građanski protesti koji se već šest nedelja odvijaju u Beogradu, a počeli su da se dešavaju i u drugim gradovima, nisu nastali kao reakcija na izbornu krađu što je ključna razlika u odnosu na ranije proteste.
Političari kao vođe demonstracija
”Mada su demonstracije počele u organizaciji tri stranke, gotovo su preko noći izgubile stranački karakter i postale mesto okupljanja svih ljudi koji se ne mire sa ovakvim životom u Srbiji. Zajedno idu deca četnika i partizana, monarhista i bivših komunista, intelektualci i domaćice, starci i majke sa decom, dobrostojeći sloj i penzioneri, ljudi različitih političkih boja, uključujući i ne malo dojučerašnjih socijalista.”
Za današnje proteste možemo da kažemo da vlada suprotno pravilo – one su pokrenute i vode se ne u organizaciji stranaka, već u organizaciji građana, aktivista i studenata. Naravno da partije danas imaju programski i logistički uticaj na demonstracije. Važna razlika, međutim, jeste što danas niko od političara ne samo što ne želi da se nameće kao lider, već ne sme ni da govori, ni da ističe obeležja svoje stranke. Razlog je veoma jasan – građani su skeptični prema partijama, a uglavnom već viđena lica su im se prilično smučila.
Da bi imali uspeha ovi protesti moraju da dobiju svoju svrhu (pitanje ciljeva i strategije) i da se potom operativno kanališu (pitanje metoda i taktike). Demonstracije 1997. postigle su svoj cilj jer su svojim akcijama i pritiscima naterale vlast da se pomiri sa porazom na lokalnim izborima.
Apstraktni ciljevi ovih današnjih demonstracija su toliko uopšteni i načelni (da vlast stvori uslove, da se otkriju pozadine zločina, da se oslobode mediji) da je teško osmisliti delotvornu taktiku i znati kojim putem je najbolje da se nastavi ka cilju.
Cilj i sredstvo moraju da definišu političari. Uz pomoć građana, ali isključivo oni. To naravno ne isključuje ni mogućnost da se iz građanskih redova porodi novi političar. U Italiji je komičar od sprdnje pokorio vlast. U politici je mnogo toga moguće. Ali samo u okvirima političke borbe – koja, ako je institucionalna, mora da uključuje stvaranje većine i demonstraciju te većine na izborima.
Aktivisti su bili spremniji na mnogo radikalnije metode neposlušnosti, prestupa i upornosti
Nekadašnje ulične demonstracije ušle su u istoriju po svom kreativnom aktivističkom naboju, nepresušnim novinama na polju slogana, svojim humorom, ali i spremnošću da se dobiju batine kao i da se pređu neke granice zakona.
”Ideja je potekla od Zorana Đinđića, koji se, u govorničkom zanosu, dosetio da pozove učesnike protesta da sledećeg dana ponesu jaja, a Drašković je dodao: ”Oni su na vlast došli jogurtom, mi ćemo ih oterati jajima! ” Tako su jaja postala znamen otpora, a strateški ciljevi su bili fasade omraženih medija: Televizije i Politike. (…) Uz povike: ”Jaja na gotovs, ajmo, ajde svi u napad”, a koriste se i kamenice, učesnici demonstracija, kao po komandi, zastajali su pred Makedonskom 29, koja je podsmešljivo nazvana Kajgana strit. Jedno za drugim u nizu, na površini celog prizemlja prskala su stakla i drobila se u gomili srče. Dok su na ulici goreli zapaljeni primerci lista iz obližnjeg kioska, ratoborni mladići su smestili kontejner u hol zgrade, da su ostane kao simbol duhovnog otada.
Osim pomenutih niških studenata koji su peške stigli u Beograd za 46 sati, oko 200 novosadskih studenata prepešačilo je za 24 sata oko 80 kilometara do Beograda.
Da li je jasnost, opipljivost ciljeva nekada povratno uticala na građane, ostaje pitanje. Spremnost da se bude uporan međutim ostaje neupitna.
Dok pišem ovu kolumnu grupa Lokalnog fronta korača Ibarskom magistralom iz Kraljeva za Beograd kako bi peške stigla na veliki javni pomen povodom ubistva Olivera Ivanovića u sredu 16. januara.
Drugi dan #IbarskiMarš. pic.twitter.com/UarmW9bmtN
— Lokalni front (@LokalniFront) January 13, 2019
Epilog protesta 1996/1997.
Zoran Đinđić postao je gradonačelnik Beograda 1997. godine, a Vuk Drašković kandidovao se na predsedničkim izborima protiv Slobodana Miloševića.
Zoran Đinđić, Vojislav Koštunica i Vesna Pešić bojkotovali su sve izborne procese u 1997. SPO je u septembru 1997. smenio Zorana Đinđića sa mesta gradonačelnika. Na ponovljenim predsedničkim izborima u decembru 1997. Milan Milutinović kandidat SPS-a pobedio je Vojislava Šešelja. Vuk Drašković osvojio je 587.776 glasova (15,42%).
”Krajnji rezultat: fijasko Vuka Draškovića i Zorana Đinđića.”
Ostaje otvoreno pitanje da li će, koliko i kako iskustvo devedesetih u ovom segmentu da podstakne opoziciju da razmišlja na pravi način.
Delo Slavoljuba Đukića u tom smislu svakako može da bude poučno i opominjuće.