Naučni savetnik Astronomske opservatorije u Beogradu

Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: iStock; Spomenik mornarima 

Okean pokriva više od 70% površine naše planete (koja je stoga prilično neopravdano nazvana „Zemljom“) i preko 90% njene biosfere. Filmovi o podmornicama predstavljaju, ne bez razloga, poseban mini-žanr koji odslikava dihotomiju između fascinacije okeanom i dubokog straha od okeana, naročito njegovih tamnih i ledenih dubina.

Nastao pre više od veka – prvi filmovi o podmornicama snimljeni su tokom Prvog svetskog rata, u doba nemog filma – ovaj mini-žanr je iznedrio i poznate kultne klasike kakav je Das Boot ili mega-hitove poput Lova na Crveni oktobar. Najnovije ostvarenje na ovom polju, Kursk Tomasa Vinterberga, nimalo ne zaostaje za najboljim delima ove vrste – i dodaje im jednu novu i prefinjenu autorsku senzibilnost.

 

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Kursk (@kurskmovieofficial) on

Najpre istorijska faktografija

Ruska nuklearna podmornika Kursk (zvanična oznaka K-141), pretposlednja i po mnogo čemu tehnološki najnaprednija podmornica klase Oscar II, porinuta je krajem decembra 1994. godine. Manje od 6 godina kasnije, 12. avgusta 2000, nakon eksplozije probnog torpeda u toku manevara ruske Severne flote, potonula je na dno Barencovog mora, sa gubitkom svih 118 članova posade.

Ono što ovu nesreću odvaja od drugih poznatih podmorskih katastrofa (kao što su čak 4 misteriozne podmorničke nesreće 1968. godine ili havarija nuklearne podmornice K-219 na severnom Atlantiku 1986. godine svega 6 meseci nakon Černobiljske katastrofe) jeste pre svega činjenica da je to bila prva nesreća ove vrste u doba Interneta – kao i bizarna okolnost da su 23 mornara u zadnjem delu podmornice preživeli samu havariju i ostali živi između desetak sati i čak nekoliko dana. Nažalost, njihovi životi su izgubljeni usled nedostatka kiseonika i nekoliko neuspešnih pokušaja spasavanja, u kojima je danak uzela birokratska nesposobnost i politička paranoja viših ešelona ruske mornarice i političke vlasti. Ponude britanskih i norveških podmorničara da pomognu u spasavanju preživelih najpre su odbijene, a kada su napokon prihvaćene, bilo je suviše kasno.

Danski režiser Tomas Vinterberg vraća se ovoj tragediji sa samog kraja prošlog veka i milenijuma kroz film koji od početka do kraja ima dvostruku strukturu: i trilera katastrofe i filma društvene kritike.

Protagonista, mornarički oficir Mihail Averin (Matthias Schoenaerts) na početku filma obezbeđuje da venčanje jednog od kolega protekne u najboljoj mogućoj atmosferi; isti liderski duh ispoljava kao vođa preživele grupe mornara u devetom odeljenju podmornice nakon havarije. Njegova trudna supruga Tanja (Léa Seydoux u sjajnoj i kvintesencijalno ruskoj ulozi, kao preslikanoj sa stranica Vaskrsenja ili Idiota) na izvestan način duplira njegovu ulogu kao nezvanični lider grupe supruga, devojaka, roditelja mornara sa Kurska u gradu (pomorskoj bazi Vidjajevo) kada postaje jasno da nešto nije u redu i da vlasti nešto skrivaju o sudbini njihovih najdražih.

Dualna struktura filma omogućuje ne samo predah od klaustrofobične drame koja se dešava na dnu mora, već i punu empatiju prema žrtvama i njihovim porodicama.

 

Čehovljevska drama o Rusiji kakva zaista jeste

Kursk je po mnogo čemu mračna i teška, prava čehovljevska drama, u kojoj je sve “kao pod konac”, nijedan metaforički pištolj ne propušta priliku da opali, nema nijedne suvišne scene, replike ili lika. Vinterbergova režija koristi sve tradicionalne trikove kvazi-dokumentaristike (poput promene formata na 4:3, što je briljantno upotrebio recimo Oliver Stoun u JFK) i efekat je veoma uspešan.

Kinematografija je vrhunska, pojedine klaustrofobične scene u uskim prolazima većim delom potopljene podmornice izazivaju istinski telesni užas. Muzika koju potpisuje jedan od najvećih filmskih kompozitora današnjice, Aleksandr Despla, savršeno odgovara dualizmu dramskog zapleta, uz diskretno korišćenje kako tradicionalnih ruskih motiva, tako i onih koji asociraju na more i vodu (što mu, kao dobitniku Oskara 2017. za Oblik vode, svakako nije teško palo).

Atmosfera Rusije koja nikad nije prošla kroz istinsku tranziciju, staljinističke stambene arhitekture, birokratije i crne berze, ali iznad svega nedostupnosti i bahatosti vlasti savršeno je dočarana.

Maks fon Sidov, u još jednoj od legendarnih uloga negativaca (u svojoj 89. godini života!) savršeno dočarava paranoidni totalitarni mentalni sklop sovjetskih/ruskih vođa koji ne može da razume zašto porodice žrtava ne žele da slušaju njegov govor o patriotizmu i velikim podvizima Severne flote; scena kada obezbeđenje prisilno ubrizgava sedativ jednoj od žena žrtava koja protestuje protiv rukovodstva je istorijski savršeno autentična i više govori o kontinuitetu sovjetskog totalitarizma od hiljada strana naručenih tekstova o navodnoj „uspešnoj tranziciji“.

Kao i u slučaju Černobilja i drugih katastrofa, vlasti najpre zabijaju glavu u pesak, a zatim manje ili više implicitno priznaju da su ljudski životi manje važni od „nacionalnih“ i „vojnih“ tajni. Čak i admiral Gruzinski (Peter Simonischek), koji sa zakašnjenjen i oklevanjem shvata sav užas onoga što se događa, prinuđen je da pribegne kafkijanskom manevru savetovanja svog britanskog kolege Dejvida Rasela (oskarovac Colin Firth) da on, Rasel, održi konferenciju za štampu gde će poslati odgovarajuće poruke ruskom rukovodstvu.

 

 

Ali filozofska i univerzalna poruka filma ide i mnogo dalje od toga

Kursk na upečatljiv način prikazuje večnu borbu između kreativnog i dogmatskog duha koja leži u temeljima najvećeg dela ljudske istorije. Sa jedne strane imamo kreativnost oličenu u genijalnim inženjerima-tvorcima podmornice (na čelu sa neprikazanim velikanom Igorom Dmitrijevičem Spaskim, najznačajnijim konstruktorom podmornica svih vremena) i mornarima koji su pronašli najbolja rešenja za opstanak onoliko koliko su to katastrofalne okolnosti dozvoljavale.

Ne treba smetnuti s uma da je Kursk bio toliko kvalitetno konstruisan da su, uprkos masivnoj eksploziji torpeda koju su zabeležili seizmografi širom sveta, oba nuklearna reaktora ne samo ostala neoštećena, nego je i posada bila u stanju da ih bez problema isključi (ono što nije uspelo inženjerima u Černobilju) i nije došlo do ikakvog curenja radioaktivnosti. Ovo je provereno nakon što je 2001. godine holandska kompanija Mammoet angažovana od strane ruske vlade izvukla olupinu podmornice sa dna Barencovog mora.

Katastrofa – bila prirodna ili antropogena – jeste nešto što se podrazumeva i što samo po sebi nije neprijatelj. Neprijatelj je dogmatski duh i birokratski način mišljenja koji iz njega proizlazi.

Nažalost, do aristotelovske katarze ne dolazi, jer i dalje živimo u svetu u kojem su državne tajne i razlozi značajniji od ljudskih života. Eksplozija torpeda zasnovanog na opasnom i nestabilnom visoko koncentrisanom vodonik-peroksidu se možda i nije mogla predvideti i izbeći (mada povlačenje peroksidnih torpeda iz upotrebe koju godinu nakon havarije Kurska očigledno govori drugačije), ali su 23 ljudska života iz devetog odeljenja mogla i morala biti spasena.

Spore birokratske mašinerije koštaju ne samo para, već i ljudskih života, ali i poverenja u naučni i tehnološki napredak. U veku i milenijumu u koji smo ušli, u svetu koji sve više zavisi od tehnologije, ne samo naučna i tehnološka nepismenost, već i fanatično pristajanje na prevaziđene doktrine „nacionalne bezbednosti“ jesu ništa drugo do – recept za kataklizmu.

U svakom slučaju, puna preporuka za Kursk; naročito za gledanje na velikom platnu, pošto nema tog monitora koji može adekvatno da prenese visceralnost i dramatiku pojedinih scena ovog sjajnog ostvarenja.

 

Režija: Thomas Vinterberg

Scenario: Robert Rodat, prema knjizi Roberta Mura, Vreme za umiranje

Uloge: Léa Seydoux, Colin Firth, Matthias Schoenaerts, Michael Nyqvist, Max von Sydow.

Muzika: Alexandre Desplat